Vezani članci
TEMA TJEDNA: LJEVIČARSKA KULTURNA PARADIGMA (I.)
INTERVJU: VJERAN KATUNARIĆ
Talijanski filozof Antonio Gramsci u Zatvorskim bilježnicama opisuje ideološke skupine koje svoje partikularne interese prikazuju kao opće dobro. Njegov izraz “kulturna hegemonija” objašnjava raskorak između vrednota koje preferira većina i onih koje promiče manjina, a(li) ta manjina u Hrvatskoj ima većinu medija i lijeve političare i intelektualce.
Teoretičari komunikacija suglasni su s tezom da je društvena moć koncentrirana u rukama onih koji kontroliraju informacije. Poznato je da mnogi vlasnici, novinari i urednici podupiru lijevu političku opciju. To je još jedna potvrda teze da takvi vlasnici medija polažu monopol nad istinom. Vlasnici medija, daleko od očiju javnosti, s političarima kontroliraju medije, a novinari im služe kao servis za zaglupljivanje, podjelu i indoktriniranje masa.
Početkom 2016. svjetski su mediji pokrenuli paniku da u bivšim socijalističkim zemljama (Hrvatskoj, Mađarskoj i Poljskoj) prijete konzervativnije revolucije. Kome treba dokazivati da je konzervativno u političkoj terminoligiji u suprotnosti s revolucionarnim. Kritičkih priloga ima sve manje u tzv. mainstream medijima, ali ima ih sve više na blogovima i neovisnim portalima. Takvi mediji prisvajaju pravo da podupiru i potiču pobornike jednog pokreta i svjetonazora i da budu tužitelji onih svjetonazora koje etiketiraju kao zaostale i konzervativne. U istim medijima prevladavaju novinari koji su kritičari svega postojećega (po diktatu). Danas, kada je tisak pocrnio i požutio, cijena raste onima koji pljuju po vlastitoj zemlji jednakom strašću kao i po neistomišljenicima.
Crvena komunistička zastava te veliki transparent sa stisnutom šakom uz parolu: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se”, osvanuli su 7. studenoga 2017. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Isticanjem boljševičkih simbola s plenuma se prelio na novo vodstvo Studentskog zbora, koji su tako obilježilu stotu obljetnicu Oktobarske revolucije.
NI LIJEVO, NI DESNO
Taj povijesni događaj obilježio je početak krvoprolića u kojemu je stradalo više ljudi od Hitlerovih zločina. Lenjinov režim nadmašio je i Jakobince u Francuskoj revoluciji. Samo je u Rusiji 40.000 svećenika ubijeno nakon Oktobarske revolucije. Obljetnicu Oktobarske revolucije proslavili su 2017. samo Komunistička partija Rusije i studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Organizatori obilježavanja stote obljetnice nisu ni spomenuli silne žrtve niti su im odali počast! I to na fakultetu koji bi trebao biti simbol tolerancije, odmaknut od svih ideologija! Na istome fakultetu postoje profesori koji veličaju i slave totalitarnu komunističku ideologiju. Mato Kapović s istog Fakulteta jako je ružno govorio o žrtvama Bleiburga (“Serem vam se na Bleiburg!”). Poznajem mnoge profesore Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji se ne slažu sa slavljenjem boljševičke revolucije i lijevog totalitarizma, no koji predstavljaju tihu većinu na fakultetu i nerado istupaju u medijima. Intelektualac s “kičmom”, odvjetnik i kolumnist Zvonimir Hodak, tome dodaje da je i danas u Hrvatskoj o(p)stao antifašizam kao “ideološka podloga represivnog komunizma”.
Sjećam se jednog bivšeg saborskog zastupnika kada je kolege iz jedne druge stranke koji su koalirali s HDZ-om nazvao kolaboracionistima i da su u konkubinatu (divljem braku)! Pojam desnice u političkom žargonu ljevičara izjednačio se s (rigidnim) konzervativizmom, kao izvorište nazadnjaštva, nacionalizma i/ili ekstremizma. Zagovornici takve percepcije vide prijeteću konzervativnu revoluciju, iako je sam pojam oksimoron. Dobro je primjetio Ivica Šola da oni koji u Hrvatskoj vide “eskalaciju ekstremizma” sami polaze s “ekstremnih pozicija halucinirajućih umova koji zaziru od pluralizma i tolerancije”.
Osobno, kažem da sam konzervativac kada je u pitanju opstojnost tradicije i moje “slabašne” države, ali sam (istovremeno) nepopravljiv liberal kada su u pitanju prava i obveze svakog pojedinca. U čemu je problem? Alain Finkielkraut, poznati francuski intelektualac i pisac, upitan od novinara je li desničar, lucidno odgovara: “U ovome svijetu mijena postoje stvari koje treba očuvati, u toj sam mjeri konzervativac. Znam isto tako da društvo koje ne favorizira privatnu inicijativu pada u stagnaciju. A znam i da je dobro da država bude ona koja raspodjeljuje, socijalna država. Dakle, nisam ni ljevičar ni desničar, ja sam konzervativac, liberal i socijalist”.
Anđelko Kaćunko u svojoj knjizi “Raspuća blogovske (ne)ozbiljnosti” demistificira ideal mladih - Che Guevaru, koji je pred smrt, na Trikontinentalnoj konferenciji 1967., uputio jasnu poruku mladima: “Mržnja je naš element snage u svakom konfliktu, nenadmašiva mržnja prema neprijatelju, koja tjera našega borca u akciju mimo svih njegovih prirodnih granica i pretvara ga u djelotvoran, selektivan i hladan stroj za ubijanje”. I danas stječe simpatije mladih ljevičarskih revolucionara koji sudjeluju u terorističkim zbivanjima. To je dio propagandne, tvrdi Kaćunko, a zapravo “ubojice” kojega se danas propagira kao “simbol slobode duha i romantičnog buntovništva”.
IDOLI UBOJICE
Konfliktni odnosi inteziviraju se između političih strnanaka, sindikata i poslodavaca, kulturnjaka, međunanacionalnih i vjerskih sukoba, svjetonazorskih podjela, sve do uvijek aktualnih pitanja razilaženja javnosti oko prava manjina. Jesmo li razmišljali o implikacijama izreke da svaka ptica svome jatu leti? Zato treba osvijestiti problem podjele i sukoba kada shvatimo da se nasilje, ratovi, terorizam, tragedije..., ne događaju drugima, nego da je to problem svih nas. Pitanjem o tome što nas spaja ruši se svaka stigma i započinje dijalog. Primjerice, otkrivanjem zajedničkih potencijala, smisla života, solidarnosti, radosti i žalosti, razočarenja i nada, zajedničkih pogrešaka i stremljenja za bolje sutra.
Austrijski filozof Karl Popper poručuje: “Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne, jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva”, što je razlog zašto nikada ne treba dati glas neprijateljima slobode. Ako ne sudjelujemo u sukobu između “moćnih i nemoćnih, pomažemo moćnima” (Paulo Freire). Tada je to kukavičluk, kojim (šutnjom) opravdavamo postupke netolerantnih. Francis Bacon dodaje: “Ljudska priroda izrasta ili u biljku ili u korov; zato valja na vrijeme zalijevati jedno, a čupati drugo”.
Političari govore u relacijama “MI - ONI”. Ako su izvor svih zala šutnja, egoizam, strah, malodušje i mržnja, onda su iskreni razgovori, građanska hrabrost i oprost najbolji darovi. Od malodušja i strahova postoji nešto gore, a to su ravnodušnost i beznađe. Još je Dante Alighieri upozoravao da su “najmračniji krugovi pakla rezervirani za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani”.
DR. SC. ZLATKO MILIŠA Redovni profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Osijeku
MARA ANJOLI VUJIĆ
SVE JE POLITIKA, PA I KULTURA
Rijeka 2020 - Europska prijestolnica kulture zapravo je najveći i najkompleksniji kulturni projekt koji će biti realiziran u Hrvatskoj. Osim toga zanimljivo je da će se prvi put u povijesti dogoditi da jedna država istovremeno predsjeda Europskom unijom i nosi titulu Europske prijestolnice kulture, a to se Hrvatskoj sprema 2020. godine.
S tim u vezi, kako se odvijaju pripreme za Rijeku 2020, hoće li grad spremno dočekati godinu kad će biti europska prijestolnica kulture?
- Nema sumnje da će Hrvatska biti pod velikim povećalom europske i svjetske javnosti 2020., a ono što je iznimno važno jest da će veliki dio te pozornosti biti usmjeren na kulturu i umjetnost, dakle područja koja nemaju često priliku biti u prvom planu. Na nama je da dobro iskoristimo ovu jedinstvenu priliku kako bismo pokazali sve svoje vrijednosti i raznolikost, a za to će nam biti potrebna podrška na svim razinama. Istovremeno, riječ je o projektu velike odgovornosti i visokih očekivanja, i u tom kontekstu treba iskreno reći da su pripreme vrlo zahtjevne i složene. Unatoč tome, mogu ustvrditi da je Rijeka spremna uspješno iznijeti laskavu titulu EPK. Tome u prilog govori i to da je preko EU fondova osiguran velik dio sredstava za infrastrukturne projekte koji su ključni za provedbu programa u 2020. Primjerice, prošle je godine renovirana nova zgrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, upravo započinje renoviranje Palače šećerane, a vrlo skoro i brod Galeb kreće na remont. I Palača šećerana i Galeb postat će novi muzejski prostori koje će voditi Muzej grada Rijeke. Nadalje, kompleks bivše tvornice Rikard Benčić postat će prvi kulturni kvart u Hrvatskoj gdje će osim navedenih muzeja dom imati Dječja kuća i Gradska knjižnica Rijeka. Osim sredstava osigurana je i jaka podrška mreže lokalnih partnera - Sveučilišta u Rijeci, ustanova u kulturi, udruga, inicijativa i drugih dionika koji intenzivno rade na pripremi programa za 2020. Već smo lani započeli niz pilot-programa, poput festivala glazbe i gastronomije Porto etno, festivala Tobogan - aktivne ferije za djecu te festivala queer i feminističke kulture Smoqua, a sve njih nastavljamo razvijati i ove godine te uvodimo i nova, jednako zanimljiva javna događanja. Možemo istaknuti niz druženja i susreta Bolje vas našli u sklopu programskog pravca 27 susjedstava, rezidencije pisaca na 15 lokacija diljem kvarnerske obale i otoka u sklopu programskog pravca Lungomare, otvorenje novog inovativnog multifunkcionalnog prostora RiHub u kojem će zaživjeti kulturno-informativni centar, coworking prostor te niz drugih sadržaja. Građane će posebno interesirati program ljetnih zbivanja kao što je Bijenale industrijske umjetnosti koji će se odvijati u Puli, Labinu i Rijeci, zatim najveći skup europskih studenata arhitekture EASA, brojni koncerti, izložbe, konferencije, radionice, umjetničke intervencije u javnom prostoru i tako dalje.
Građani su, vjerujemo, spremi i željni sadržaja, ostaje jedino pitanje jesu li spremni birokratski i administrativni aparati sa svojim zahtjevnim i rigidnim procedurama koje je često vrlo teško uskladiti s potrebama provedbe programa u kulturi, pogotovo na ovako velikom međunarodnom projektu.
SLOVENSKI POUČAK
Polazeći od vašeg iskustva u nizu projekata, kako biste ocijenili stanje s kulturom u RH, je li bolje ili gore nego prije?
- Rekla bih da nam je stanje sukladno proračunu namijenjenom kulturi i kulturnim politikama. Realno, postoji velik broj zanimljivih i inovativnih projekata, vrhunskih programa. Međutim, bez adekvatne podrške vrlo im je teško razvijati se, čak i do neke osnovne razine održivosti. Moja su dosadašnja profesionalna iskustva uglavnom vezana uz Sloveniju te tu mogu uočiti neke razlike i neke prakse na koje smatram da bismo se trebali ugledati. Prije svega istaknula bih model financiranja nevladinih udruga i drugih aktera u kulturi, koji u Sloveniji imaju mogućnosti višegodišnjeg financiranja projektnog ciklusa na nivou gradova i države, što omogućava veću sigurnost i ambicioznije planiranje i bolju startnu poziciju kod prijave na europske natječaje. Mislim da bi slična praksa u Hrvatskoj bila više nego dobrodošla. Osim toga, iznosi namijenjeni programima neusporedivo su veći nego u Hrvatskoj, što otvara mogućnost razvoja većih projekata, olakšava praćenje i predstavljanje suvremenih europskih i svjetskih trendova, uspostavljanje suradnje s relevantnijim suradnicima i partnerima, a stvara i uvjete za profesionalizaciju struke. U Hrvatskoj postoji niz organizacija koje su već funkcionirale na takvoj razini, ali je njihov rad onemogućen ovakvim financiranjem. Osim toga, model financiranja i zakonske regulative koje se tiču ustanova u kulturi vrlo su zastarjeli i trebalo bi ih modernizirati i prilagoditi potrebama suvremene produkcije.
PROMAŠENA PERSPEKTIVA
Uzimajući sve aspekte u obzir, kakva je sadašnja hrvatska kulturna paradigma i postoji li uopće? Koje su joj dominantne odrednice? Možemo li ih gledati i kroz ideološku optiku (desno-lijevo), da se tako izrazim...?
- Promatrati kulturu kroz ideološku prizmu “ljevičarske” ili “desničarske” smatram potpuno promašenom perspektivom. U Hrvatskoj se sve teme pokušavaju odrediti prema političkom spektru, pa tako i kultura. Bi li trebalo promatrati kao nešto pozitivno da se u posljednje vrijeme kulturi daje iznimna važnost s obzirom na to da u političkim krugovima postoji takav interes za nju? Miješanje političkih interesa u pitanja struke zapravo samo dolijeva ulje na vatru i potencira takvu percepciju polarizacije, što u konačnici nije dobro, a u zrelim društvima ne bi trebalo biti ni dopustivo. Mislim da je normalno da se umjetnost i kultura bave artikulacijom određenih društvenih kritika i detektiranjem relevantnih tema današnjice, pa tako i političkih tema. Međutim, postoje zabrinjavajući pokazatelji kako određena umjetnička djela koja ispostavljaju teme koje zadiru u srž podjela našeg društva doživljavaju zastrašujući odjek u javnom prostoru. On počiva na raznim oblicima diskreditacije, poticanju na nasilje, osobnom vrijeđanju i etiketiranju koje se temelji na ideološkim interpretacijama. Pritom veliku ulogu imaju mediji i društvene mreže. Bilo bi vrlo dobro i konstruktivno kada bi raspravu o umjetničkim djelima u medijskom prostoru prepustili relevantnim i britkim perima koja su gotovo potpuno nestala iz javnih medija, a koja bi mogla osvijetliti problematiku s različitih pozicija i uspostaviti javnu raspravu koja ne bi uvijek završavala s “ljevičarskim” i “desničarskim” oznakama. (D.J.)
MARA ANJOLI VUJIĆ Direktorica Sektora za kulturu Rijeka 2020., Europske prijestolnice kulture
ALEKSANDRA UZELAC
TREBAMO BOLJI I EFIKASNIJI SUSTAV
Kulturne politike u 21. stoljeću moraju se nositi s globalizacijskim kontekstom koji je obilježen kulturnim, društvenim i ekonomskim promjenama, te s problemima koje donosi digitalizacija i brzi tehnološki napredak i gdje nije lako na jednostavan način zasebno regulirati lokalne, nacionalne i globalne razine.
Socijalna i financijska nestabilnost u suvremenom svijetu dovele su do gospodarske krize, ali i do krize demokracije, što je rezultiralo globalnom društvenom nejednakošću i masivnim migracijama. Ovaj globalni kontekst ima utjecaj i na uvjete u kojima danas djeluje kulturni sektor i u Hrvatskoj. Javni proračuni za kulturu u doba krize smanjeni su i kulturne se institucije bore kako bi pronašle modele održivog razvoja, očuvale svoje postojanje, te i dalje mogle zadovoljiti potrebe i interese građana, korisnika i javnosti. Uspjeh njihova rada stručna javnost pomno prati, a reforme koje bi omogućile prostor za uspostavu novih modela rada kulturnih institucija u Hrvatskoj nisu provedene. Postoji hitna potreba za novim načinima upravljanja u kulturnom sektoru koji će moći odgovoriti na opisane izazove te stvoriti nove modele kulturne politike za održivu, inovativnu i uključivu kulturu.
Mjere i instrumenti današnje hrvatske kulturne politike određeni su povijesnim čimbenicima i ostavštinom sustava kulturne politike koji je postojao prije sistemskih promjena u 1990-im godinama. U Hrvatskoj je napravljena tek djelomična reforma sustava u kulturnom sektoru. Tranzicija u kulturi nije do kraja provedena, te promjene nisu rezultirale novim stabilnim sustavom, nego su vidljivi paralelni procesi kontinuiteta i diskontinuiteta s bivšim sustavom, pa se pitanja općeg pristupa kulturi, kulturnog zakonodavstva, adekvatnog modela financiranja i razvoja kulturne infrastrukture tek trebaju do kraja riješiti, a obrazovanje u području kulturnog upravljanja i kulturnih politika još je uvijek na marginama. O svemu tome ovisi i koliko smo sposobni iskoristiti prilike koje nam EU kontekst donosi.
Hrvatska je kulturna politika u velikoj mjeri implicitna, tj. postoje tek rijetke strategije koje definiraju razvojne smjerove, instrumente provedbe i mjerljive pokazatelje uspjeha kulturnih aktivnosti. Osim u Saboru usvojene, ali nikada provedene Strategije kulturnog razvitka iz 2001., te manjeg broja kulturnih strategija hrvatskih gradova (uglavnom napravljene kao početni korak u procesu kandidature hrvatskih gradova za titulu Europske prijestolnice kulture), planiranje u području kulture još se uvijek može opisati najčešće kao kratkoročni ad-hoc pristup (najčešće bez jasno definiranih dugoročnih ciljeva koji se žele postići i bez kriterija mjerenja uspješnosti).
Za davanje zamašnjaka razvoju kulture u Hrvatskoj potrebno je donijeti novu nacionalnu strategiju kulture i provesti potrebne reforme, te uspostaviti sustavno praćenje razvojnih trendova u kulturi u Hrvatskoj. No, za uspješnu reformu kulturnog sektora potrebno je provesti reforme i u drugim područjima (radno pravo i sl.). Jasno definiranje odgovornosti različitih dionika i uspostava jasnih kriterija za donošenje odluka temelj su za uspješno funkcioniranje kulturnog sektora. U efikasnom sustavu, uloga tijela javnih vlasti trebala bi biti regulacija sustava koji omogućuje dionicima u kulturi uspješan rad, dok bi odluke vezane uz programska i financijska pitanja idealno trebala biti odmaknuta od utjecaja politike i zaoštrenih ideoloških sukoba. Osnivanje Zaklade Kultura Nova i HAVC-a korak su u dobrom smjeru i primjer su kako bi se trebalo reformirati i ostala kulturna područja.
Reforme su nužne, jer su pretpostavka za uspostavu efikasnog sustava za održivu kulturu. No bitna pitanja kulturnih politika nisu tek praktične naravi, nego je njihova ključna uloga osigurati uvjete za razvoj progresivne, uključive i emancipacijske kulture temeljene na dijalogu i kulturnoj raznolikosti, i u kojoj kulturni stvaraoci imaju stvaralačku slobodu i uvjete za svoj stvaralački rad. Teme o kojima bi bilo važno raspravljati odnose se na kompleksnu društvenu realnost gdje kultura ima priliku biti kanal u kojemu se čuju raznoliki glasovi koji propituju našu suvremenu realnost, poštujući temeljna ljudska prava i stvaralačke slobode.
DR. SC. ALEKSANDRA UZELAC Predstojnica Odjela za kulturu i komunikaciju na Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO)
ZORAN VUKMAN
TEATAR KAO MRAČNI KULT
Suvremeni teatar u nekim svojim ekstremnim, uvjetno rečeno, avangardnim trendovima, prerasta u svojevrsni antiteatar. Njegova svrha više nije usredotočena na riječ, misao, duh, gestu i govor kao sredstva umjetničke ekspresije, nego primarno na tjelesnost, na goli naturalizam i ideološku provokaciju.
Oliver Frljić jedan je od militantnijih redatelja koji promoviraju takvu vrstu kazališta, sada već neslavno poznat i u Poljskoj, započeo je svoj europski put zapravo kao jeftini antifa-provokator koji je vrhunac svoje “slave” u Hrvatskoj ubrao s intendanturom u riječkom HNK-u. Frljić je pomaknuo granice provokacije pa je sve svoje autorsko nadahnuće iscrpio kao napadno blasfemni autor koji proizvodi sablazan, jer osnova njegove kazališne antipoetike i nije ništa drugo nego sablazan i blasfemija kao psihologija šoka, ruganja i destrukcije, s nakanom vrijeđanja široke populacije koju iz nekih svojih osobnih razloga očito mrzi - a to je katolička vjernička populacija. Njegovi likovi nisu karakteri nego karikature, njegove predstave su dijabolična groteska u kojoj nema ničega svetoga; čovjek, glumac, sveden je na goli objekt izražavanja redateljevih opsesija. Nije važan više ni dramski tekst ni predložak, nego Frljićeve reinterpretacije i potencijal političke i društvene sablažnjivosti njegovih uprizorenja.
Lijevo-liberalno poimanje kulture i sposobnost “avangardista” da vlastitu subverzivnost licemjerno naplate na državnim dotacijama, stvorilo je od Frljića čak i izvozni proizvod, tako da on u zadnje vrijeme kao serijski politički provokator u ulozi kazališnog redatelja putuje Europom i detektira, nakon Hrvatske, europski fašizam i ksenofobiju. Uhvatio se nesretnih Poljaka kao biljka mesožderka i ne pušta ih; nakon njegova skandaloznog kazališnog performansa “Naše nasilje i vaše nasilje”, Poljake je “usrećio” i s predstavom “Kletva”, koja je izazvala velike kontroverze i zgražanja, ali i pljesak dijela liberalne kritike. Frljić je u Poljskoj dobio kaznenu prijavu za vrijeđanje vjerskih osjećaja, no on je svoj nekazališni, ili antikazališni cilj, postigao - sablaznio je javnost, skrenuo pozornost na svoju narcisoidnu ulogu “preispitivača” ili “preodgojitelja” tradicionalnog društva. Njegovih kazališnih ispada nisu bili pošteđeni ni Nijemci ni Austrijanci, mjestimice ga je kritika pokopala kao “jeftinog provokatora”, ali to njemu ne smeta da napreduje dalje na “istočnom bojištu” i maltretira Poljake sa svojim perverzijama.
U medije su prodrle fotografije s njegovih “predstava”, prepričavaju se scene u kojima su glumci goli, izvode blasfemije s križem, glumica na sceni iz svog spolovila vadi poljsku zastavu (nije li to poniženje i samoponiženje jedne žene i glumice koja si sebi takvo što dopušta, a feminističke udruge šute?)... Frljić se deklarativno bori protiv mržnje, a njegovo je oruđe čista mržnja, kuljanje mraka, nečeg bolesnog i izopačenog s pozornice u svijet. U predstavi “Naše nasilje i vaše nasilje” vrhunac je blasfemije scena u kojoj tip koji, kao, glumi Isusa, silazi s križa i siluje ženu izbjeglicu! To je smislio sam Sotona. Goli sotonistički, bolesni performans, uvreda na koju su se trebali podignuti svi kršćani i ne dopustiti da se netko tako izruguje Gospodinu - i da jedan glumac, neki bijednik s trnovom krunom na glavi tako parodira Raspetoga. Takav prizor mogao je doći samo iz bolesnog, opsjednutog uma. Neshvatljivo je da kršćanski svijet nije masovno reagirao na nezapamćenu blasfemiju! Ali to još nije sve - rekao bi trgovac sablaznima - u predstavi “Kletva” sablazan ide dalje - glumice stavljaju križ između nogu, vrište da će učiniti abortus svaka tri mjeseca nakon što zatrudne, potom pilom režu križ na pozornici, a razne opscenosti izvode se s kipom sv. Ivana Pavla II., kojeg u tom antiteatarskom ludilu proglašavaju “zaštitnikom pedofila”. Kakva sotonska mržnja! Frljić je teatar pretvorio u mračni kult, u mjesto sablazni, teatar je za njega poput hrama za “crne mise”, za svjesno oskvrnjivanje svetog, i to što on čini veliki je grijeh protiv Duha Svetoga. To su prestrašne stvari. Sjetimo se što je Isus rekao za one koji u svijet donose sablazni. Da, netko može reći da Frljić ukazuje na to sablaznima, psihologijom šaka, ali kako se Sotona može istjerati pomoću Sotone? Kako se protiv mržnje i zla u svijetu može boriti pretvarajući umjetnost u sredstva mržnje i zla? Tko se usuđuje parodirati Krista u Njegovoj muci osim samoga Zloga koji nadahnjuje time svoje bijedne šegrte? (...)
(Tekst izvorno objavljen u travnju prošle godine, u Glasniku Srca Isusova)
ZORAN VUKMAN
Publicist, esejist, prozaik, prevoditelj i analitičar društvenih, političkih i religijskih fenomena, autor knjige “Bogoubojstvo Zapada”