Kada je Mimara posljednji put bio u zemlji (izvor je izvještaj pisao 1949. godine), hvalio se da je našao 800 kg zlata iz borskog rudnika, za koje je Jugoslavija znala i tražila povrat iz britanske okupacijske zone. Mimara je bez potrebe obećao postotak od zlata Nijemcu koji mu je rekao za zlato.

Izvor konstatira i sljedeće: “Teško je reći čiji je špijun Topić, ali je potpuno sigurno da radi za neku neprijateljsku obavještajnu službu, a možda je i višestruki agent.” Unatoč svemu tome, dobio je i diplomatsku putovnicu, a ponekad se postavlja kao šef sekciji za restituciju u zapadnoj Njemačkoj. Ovaj opširni izvještaj, svojevrsni apel za Mimarin otpust iz jugoslavenske službe i poduzimanje represivnih mjera upotpunili su još neki slični tekstovi.

Spomenuti jugoslavenski predstavnik pri kupnji patenta sintetičke gume također je izrazio uvjerenje kako Mimara radi za neku stranu obavještajnu službu, a prebacivanjem restituiranih umjetnina u Jugoslaviju još je više učvrstio svoj položaj kod vlasti. Nepotpisani izvor sastavio je tekst koji se umnogome podudara s informacijama iz Karapandžina izvještaja, za kojega ustvrđuje kako mu je Mimara neuspješno pokušao pokloniti jednu umjetničku sliku. Za spomenute Rakočevića i Ožbolta naveo je kako ih je Mimara “imao u džepu”, pri tome pobrojivši niz usluga koje je učinio Ožboltu. Nekim je časnicima poklonio zlatne satove, uključujući Holjevca. Sjajno ocjenjuje karakter čovjeka i svakome prilazi na drukčiji način. Da bi dočarao razmjere Mimarinih dometa na ovome polju, autor piše: “Sklanjao, ostavljao, poklanjao i obavezivao ljude. Od silnih poklona ljudi nisu mogli glave da dignu.” Sukladno tome, konstatirao je da Mimara posjeduje stvari u vrijednosti bar dva milijuna dolara, a imovinu čuva u Njemačkoj, Švicarskoj, Nizozemskoj i Belgiji. I ovaj je izvor zamijetio veze sa Sovjetima jer mu potonji nisu opljačkali vilu. Kao i Karapandža, bio je uvjeren kako je Mimara do Tita došao preko Holjevca, a on mu je osigurao diplomatsku putovnicu i status savjetnika Vojne misije. Kako navodno odgovara samo nekoj instanci u zemlji, u poslu ga nitko ne može kontrolirati i ima svoj poseban račun na kojem se nalaze desetci tisuća dolara. Jugoslavenska diplomatska putovnica pomaže mu u švercu. Izvor ga zove “bandit”, koji nikako nije smio doći do Tita, dodajući: “Lopov je to veliki.” Mišljenja je kako je Mimara Jugoslaviji dostavio samo manji broj, i to krivotvorenih slika, dok je veći dio “restituiranih” umjetnina zadržao za sebe, pa kaže: “On će nešto zemlji dati, ali će dva puta više za sebe zaraditi.” Kao i prethodna dva, tako i ovaj izvor smatra kako je Mimara strani agent, i to višestruki. Informacije o stupnju Mimarina utjecaja na niz jugoslavenskih časnika i dužnosnika u inozemstvu nisu se do sada pojavljivale. S obzirom na činjenicu tko su osobe koje su ih dostavljale, postoji velika mogućnost da su točne. Isto tako, treba pretpostaviti kako su podaci da je Mimara koristio svoj položaj jugoslavenskog predstavnika pri ostvarenju osobne koristi bar u nekoj mjeri točni.

Čini se kako su ove pritužbe (moguće da ih je bilo još) imale efekta na Mimarin položaj. Deset godina poslije sastavljen je izvještaj koji je opisivao Mimarinu djelatnost u jugoslavenskoj službi i daljnji rasplet događaja. Zbog pitanja restitucije umjetničkih djela, poglavito slika, koje su Nijemci opljačkali u Jugoslaviji, Mimara je ponudio pomoć preko generalnog sekretara vlade Ljube Đurića. To je prihvaćeno i upućen je na dužnost u Vojnu misiju u Berlin.

Osim prikupljanja jugoslavenskih slika, Mimara je falsificiranim dokumentima skupljao umjetnine koje nisu bile jugoslavensko vlasništvo. Kako bi se djela restituirala, Vojna je misija trebala podnijeti zahtjev s fotografijom i točnim opisom slike. Mimara je podmićivao Amerikance da ga puštaju u skladišta s opljačkanim slikama, pri čemu bi ih fotografirao. Tako je dolazio do slika, a uz znanje Đurića i Momčila Sibinovića iz Državnog sekretarijata za inostrane poslove. Slike su išle Đuriću, a potom su skrivene (ondje su bile i u vrijeme pisanja ovog izvještaja) u Narodnoj galeriji u Beogradu. Osoblje Vojne misije 1948. godine posumnjalo je da Mimara tako krade slike i za sebe, što odgovara predstavljenim izvještajima. Mimarin nadređeni, Rade Pehaček, predložio je da se Mimari, koji je tada bio u zemlji, zabrani povratak u Njemačku. Ipak, Mimara je uz Đurićevu pomoć uspio ishoditi povratak. Čim se Mimara vratio u Njemačku, slike je prebacio u urugvajski konzulat i otišao u Urugvaj. S time je suradnja na relaciji Mimara - Jugoslavija bila obustavljena. Iako su američki dokumenti već prije upućivali na problematičnu ulogu Jugoslavije u ovome, sada su prvi put poznati neki od detalja na koji se način i preko kojih osoba obavljalo prebacivanje umjetnina u Jugoslaviju. Dodatnu težinu podacima daje činjenica da je izvještaj sastavljao dužnosnik koji je radio za jugoslavensku vlast i kao takav zasigurno bio vrlo dobro upućen u problematiku.

Daljnja saznanja o Mimari dobivena su od Interpola. Tako je u listopadu 1953. godine urugvajska policija tražila provjeru identiteta za nekoga tko se predstavljao kao Mimara, želeći se trajno nastaniti u Urugvaju. Jugoslavija u travnju 1954. godine utvrđuje da se radi o Mimari. Od Međunarodne komisije kriminalističke policije otprilike godina dana poslije Jugoslavija dobiva informaciju da je ista osoba stigla početkom travnja u Tanger na brodu Rabat iz Bremena s jugoslavenskom putovnicom. Jugoslavenska je strana odgovarila dva mjeseca nakon toga da je teško ustanoviti radi li se o istoj osobi jer je kartoteka izdanih putovnica za 1948. godinu uništena. Da je situacija bila komplicirana, a Mimara vrlo vješt, potvrđuje dopis koji je iz Pariza te iste, 1955. godine stigao s fotografijom iste putovnice. Spomenta Međunarodna komsija javila je jugoslavenskoj strani kako su iz Švicarske dobili informaciju da se Mimara predstavlja kao član jugoslavenskog Crvenog križa te traže sve podatke o njemu. U spisu se nalazi i jedan zagonetan podatak koji kaže da se preko izvjesnog Vratuše u to vrijeme za Mimaru zanimao i “Orao”. Vratuša bi mogao biti Anton Vratuša, jugoslavenski političar i diplomat, dok je “Orao” vjerojatno neka strana država ili služba. Dalje stoji da je Vratuša “Orla” upozorio na “nekorektnost njihova traženja i upozna ga s traženjem Interpola”. Naime, Interpolu i britanskoj obavještajnoj službi, koji su se posebno interesirali za Mimaru, javljeno je kako je Mimarina putovnica poništena i kako je otpušten iz službe, ali se ne nalazi u kaznenoj evidenciji. Međutim, iz Tangera je sredinom kolovoza iste godine stigla informacija kako je Mimara onamo stigao s vrlo vrijednom kolekcijom u vrijednosti većoj od milijun dolara. Putovnica koju je koristio izdana mu je 1948. godine, a produžena u jugoslavenskom konzulatu u Montevideu. No, putovnica nije imala urugvajsku ulaznu vizu! Štoviše, u to je vrijeme Mimara boravio u Belgiji i Nizozemskoj! U odgovoru je navedeno kako mu je putovnica poništena, a produženje falsificirano. Od tada se Interpol za Mimaru više nije interesirao, niti su o njemu stizale kakve informacije.

Slike, koje je Mimara u Njemačkoj uspio ishoditi i prebaciti u Jugoslaviju, “postale su u međuvremenu komplikovani problem međunarodnih razmera”, stajalo je u opširnom izvještaju i odgovara opisu stanja iz američkih dokumenata. U tekstu se priznaje, odnosno pronalazi potvrda iz američkih dokumenata, kako slike nisu jugoslavenske i isto tako da je iz dokumenata vidljivo kako su dane jugoslavenskoj Vojnoj misiji u Berlinu. Na kraju, osim slika židovskih obitelji, tu su i slike iz raznih europskih zemalja, čiji su vlasnici poznati. “Iz tih razloga te su slike skrivene u Narodnoj galeriji u Beogradu.” Dakle, radi se o jasnom, nedvosmislenom priznanju jugoslavenske strane za ono što su ih sumnjičile druge strane u sporu oko umjetnina, odnosno SAD, koji je djelomično bio odgovoran za takav rasplet događaja, što je pokušao promijeniti, a nakon neuspjeha zataškati. U tekstu stoji i da su u toj kolekciji djela na koja pravo polažu i Talijani. Talijanski list Eropea objavio je da su ta djela (njih sedam) Amerikanci dali Mimari, a Amerikanci su u posjedu podataka kako je Jugoslavija te slike primila, pa su stoga oni kontaktirali jugoslavensko ministarstvo vanjskih poslova i potegnuli to pitanje. U trenutku pisanja izvještaja Pravni savjet DSIP-a o tome je raspravljao, a navedeno je da se očekuje rješenje pitanja s Talijanima. I Francuzi su uputili zahtjev za povratom nekih slika, a dan im je odgovor da dokažu vlasništvo. Javile su se dodatne poteškoće jer vlasnici nekih slika iz Zagreba ne žele pristati na razmjenu slika, tj. da Talijanima ostanu slike koje su opljačkali u Jugoslaviji. Naime, takva zamjena odgovara jugoslavenskoj strani jer su slike koje je Mimara pribavio vrjednije. Na kraju izvještaja zabilježeno je kako i MUP i DSIP nemaju nikakve veze sa stvaranjem kolekcije koja se nalazi u Narodnoj galeriji u Beogradu. O načinu na koji su riješeni sporovi s Talijanima i Francuzima nema podataka jer se čini da je sve palo u zaborav, a nedavni talijanski zahtjev za povratom nije ništa novo nego otpuhivanje debelog sloja prašine starog nekoliko desetljeća.

Iste je godine sastavljena kratka, ali vrlo indikativna bilješka, u kojoj stoji kako je na temelju razgovora s Pehačekom zaključeno da je Aleksandar Ranković, tada nakon Tita najmoćnijja osoba u Jugoslaviji, bio upoznat s problemima u svezi s Mimarom prije negoli je on pobjegao. Pehaček i Sibinović predložili su da ga se uhiti. Međutim, zbog zasluga u restituciji i rada na povratu zlata iz Trepče odlučeno je da ga se otpusti, oduzme diplomatska putovnica, dade obična i pusti da ode.

Sljedeći kontakt Mimare s Jugoslavijom započeo je sredinom 60-ih, odnosno u vrijeme krupnih promjena, koje su u Hrvatskoj u završnim fazama toga razdoblja bile poznate pod nazivom hrvatsko proljeće. U jednom od pronađenih tekstova stoji kako je približavanje započelo 1966. godine i jugoslavensku je stranu u tome zastupao nitko drugi doli Holjevac! Mimara je potom pisao Saveznoj narodnoj skupštini te kontaktirao JAZU, pa je iduće godine potpisan ugovor o donaciji umjetničkih djela Stossmayerovoj galeriji starih majstora još iz 1948. godine. Mimaru je samoinicijativno posjetio dr. Grgo Gamulin i u novinama postavio pitanje odnosa vlasti SRH prema Mimarinoj zbirci u inozemstvu, odnosno potrebi da ona ostane u trajnom nasljeđu hrvatskog naroda. Mimaru su posjetili novinari Vjesnika i nakon toga je nastupilo zatišje. No, zapravo nije bila riječ o zatišju, već je Mimara krajem 60-ih i početkom 70-ih bio obuhvaćen obradom jugoslavenskih obavještajnih službi zbog svojih kontakata s jednim od istaknutijih hrvatskih političkih emigranata – Brankom Jelićem.

Prije ove epizode potrebno je razjasniti kontakte iz druge polovine 60-ih, koji su u konzultiranome tekstu vrlo šturi. Osim što se o Mimarinu radu i donaciji Strossmayerovoj galeriji pisalo u Telegramu (Gamulin) i VUS-u, o tome je u posljednjem broju Hrvatskog književnog lista, jedne od prvih lasta hrvatskog proljeća, a onda ponovno u popularnom Hrvatskom tjedniku, isto tako “proljetnom” produktu, pisao režimski neistomišljenik i već etablirani disident - Bruno Bušić. U člancima se osvrnuo na spomenutu predstavku Saveznoj skupštini, u kojoj je Mimara objašnjavao kako je nakon rata odlučio svoju zbriku poslati u Jugoslaviju, želeći se ondje nastaniti. Tako je početkom 1948. godine kamionima Vojne misije u Berlinu poslao dio zbirke u Zagreb s nalogom da umjetnine budu poklonjene Strossmayerovoj galeriji. Drugi dio zbirke koji je za rata čuvao kod prijatelja u Pragu dao je u veljači iste godine jugoslavenskom veleposlaniku u Čehoslovačkoj Marijanu Stilinoviću. Godine 1950. Vojnoj misiji, tj. potpukovniku Sibinoviću (koji se u izvještajima spominje kao jedna od osoba koja je znala na kakav je način Mimara pribavljao umjetnine) predao je još dvadeset slika starih majstora, također za galeriju. U pismu Saveznoj skupštini Mimara je naveo i da je početkom 1948. godine dao generalnom konzulatu u Zürichu na čuvanje jednu brončanu plastiku, dva ćilima i dvije kineske vaze, no nikada mu ih nisu vratili. Od 1951. godine pa do sredine 60-ih, kada je ponovno uspostavio kontakt s ljudima i institucijama u Jugoslaviji, nitko mu ništa nije rekao o doniranim umjetninama, a radi se o 133 eksponata, među kojima su slike i plastike velike vrijednosti. Prema pismima Gamulinu, koja je Bušić koristio za članke, Mimara je tvrdio da je drugi dio njegove zbirke koju je dao veleposlaniku Stilinoviću bio poslan u Beograd i dospio u Udbine ruke, kao i slike i japanska skulptura koju je dao Sibinoviću da ih dade Titu. Unatoč tome, te stvari nikada nisu dospjele do Tita, već ih je zadržala Udba, a nešto je poklonila i Rankoviću. Govoreći o Rankoviću, napisao je kako je prilikom jednog od boravaka u Beogradu imao priliku razgovarati s njime. Početkom 1948. godine preko veleposlanika Stilinovića Mimara je poslao u Jugoslaviju i tri predmeta koja nisu bila njegovo vlasništvo i koje nije poklonio galeriji. Među njima bilo je i poprsje Marije Burgundske, čija je vrijednost bila oko 40 000 dolara. Rankoviću je pokazivao fotografije predmeta koje je poklonio galeriji, a među njima je bilo i spomenuto poprsje. Objasnio je da skulptura nije njegova, no da postoji mogućnost da ju vlasnik želi prodati. Rankoviću se umjetnina svidjela, ali je kazao kako će njegova odluka o eventualnoj kupnji ovisiti o tome koliko skupltura stoji. No 1955. ili 1956. godine Mimara je saznao da se poprsje nalazi u Rankovićevu stanu u Beogradu. Poslije se pojavila informacija kako je Ranković skuplturu darovao Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Kada se u obzir uzme informacija kako je Ranković znao za pravu narav Mimarina djelovanja, no svejedno je odlučio da ga se pusti, tada Mimarine tvrdnje o umiješanosti Rankovića i Udbe u prisvajanje određenih umjetnina pribavljenih u Njemačkoj dobivaju određeu težinu.

(Posljednji nastavak u idućem broju Magazina)