Objavljeno 9. ožujka, 2018.
Iz države se iseljavaju samo zaposleni u proizvodnji, a javni sektor ostaje...
Nedavno je potpisan Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za graditeljstvo prema kojem se povećava osnovica za plaću građevinskom sektoru. Bila je to ujedno i prigoda za razgovor s Mirkom Habijanecom, predsjednikom HUP - Udruge poslodavaca graditeljstva o stanju u tom sektoru.
Kakvo je trenutno stanje u domaćem graditeljskom sektoru, odnosno je li nedostatak radne snage zadao neugodan (gotovo završni) udarac hrvatskim tvrtkama?
- Stanje u graditeljskom sektoru je teško jer su cijene građevinskih radova od 2008. kontinuirano padale i smanjivao se fizički obujam građevinskih radova. Građevinarstvo kao radno-intenzivna djelatnost treba biti uvršteno u strategiju razvoja RH te treba težiti da ono čini 8 - 10 % BDP-a, a sada smo na polovici toga. Aktualnu situaciju popravljaju investicije u turističkom sektoru, komunalnoj infrastrukturi, pokrenuta su ulaganju u proizvodne kapacitete i gospodarske objekte koji znače novu graditeljsku aktivnost. Veliki je problem golem, skupa i dijelom neučinkovita administracija (birokracija), od lokalne, županijske do državne razine, kao i u svim javnim poduzećima. To je preveliki izdatak za državu koji radnici zaposleni u realnom sektoru ne mogu financirati. Kao posljedica toga događa nam se veliki demografski odljev, tisuće mladih i kvalificiranih ljudi odlaze u inozemstvo i tamo traže posao, između ostalog i zato što su kod nas cijene građevinskih radova, pa samim time i plaće radnika, niže. Građani osjećaju na svakom koraku birokratizaciju i politizaciju društva.
Može li što promijeniti (samo) povećanje plaće?
- Svakako da može. Prije svega građevinski sektor mora povisiti cijene svojih radova kao i osnovnu plaću radnika, s ciljem približavanja plaća razini plaća u zapadnoeuropskim zemljama. Osnovnu je plaću potrebno povisiti do 50 %, uz uvjet promjene Zakona o radu i njegova negativnog utjecaja na zaposlene te uspostaviti kontrolu primjene takve povećane osnovice prema složenosti posla i kvalifikacijskoj strukturi svakog građevinskog radnika. U uvjetima kad su plaće u javnom sektoru i administrativnim poslovima znatno veće, mladima se upućuje kriva poruka da treba bježati od graditeljstva i drugih strukovnih zanimanja. Poslodavci i kad ne isplaćuju plaće ne snose nikakve sankcije. Građani osjećaju na svakom koraku birokratizaciju društva, kulture rada nema, a iz države se iseljava samo stanovništvo zaposleno u gospodarstvu, tj. proizvodnji, dok javni sektor ostaje, a odnos broja zaposlenih gospodarstvo – javni sektor stalno se povećava u korist javnog sektora.
Kako ponovno navesti učenike da se upisuju u srednje strukovne škole za graditeljska zanimanja?
- Promocija strukovnih zanimanja u Hrvatskoj mora biti jedna od važnih zadaća gradova, županija i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Potrebno je promicati kulturu rada, raditi na afirmiranju strukovnih zanimanja kroz kvalitetniji školski sustav, osuvremeniti nastavne planove, uvesti dualni model obrazovanja, provesti izdašnije stipendiranje učenika, osigurati vertikalnu prohodnost u strukovnom školovanju, povećati plaće u graditeljstvu i poboljšati uvjete rada, osigurati učinkovitu kontrolu primjene kolektivnih ugovora u dijelu isplate plaća, poreza i doprinosa i time spriječiti razne zlouporabe na štetu i radnika i države. Na primjer, u Zakonu o javnoj nabavi fakultativnim je razlogom za isključenje ponuditelja utvrđeno nepoštovanje tarifa o plaćama iz kolektivnih ugovora, no nije uređeno kako će to ponuditelji dokazivati, a javni naručitelji kontrolirati.
Dario KUŠTRO
Graditeljski sektor još uvijek ima znatne resurse i u znanju i u iskustvu stručnjaka i radnika
Je li domaći graditeljski sektor, zbog svega ovoga, sveden tek na poslove energetske obnove zgrada ili poslove obnove komunalne infrastrukture po jedinicama lokalne uprave i samouprave?
- Ne, ni govora. Graditeljski sektor ima još uvijek znatne resurse u znanju i iskustvu stručnjaka i radnika, u opremi i u referencama. Neki postupci javne nabave za velike infrastrukturne projekte upozoravaju na propisivanje neadekvatnih kriterija sposobnosti koji su diskvalificirali domaće izvođače. Država bi se morala zapitati u čemu je problem. Podsjećam da je u većini država članica EU-a udjel domaćih izvođača u javnoj nabavi više od 95 %, što je razumljivo, te javna nabava ima bitan utjecaj na stanje domaćeg graditeljstva, a i mnogih drugih grana gospodarstva. Pojedina negativna iskustva (most prema Čiovu) očito su stvorila negativne predrasude o domaćim izvođačima, no bila bi velika šteta graditi ocjenu domaće operative prema izdvojenim slučajevima. Uvjeren sam da je nužno i za velike projekte u Hrvatskoj postavljati kriterije sposobnosti na način da i odgovarajući konzorciji hrvatskih tvrtki imaju mogućnost podnošenja ponuda i dobivanja posla jer Hrvatska ima itekako iskusnu i kvalitetnu građevinsku industriju.