Moskva 1953. Na nacionalnom radiju klavijaturistica Maria Yudina (Olga Kurylenko) upravo je odsvirala Mozartov recital. U studiju zazvoni telefon na koji se javlja urednik, drug Andreyev (Paddy Considine). S druge strane žice je Josif Staljin (Adrian Mcloughlin), koji zahtijeva snimku. Radiopostaja nažalost nije snimala recital, pa drug Andreyev ubrzano pokušava okupiti publiku, glazbenike i dirigenta, kako bi snimka bila identična onoj koja je emitirana uživo na radiju, jer se ne želi zamjeriti velikom vođi. Međutim, Yudina ne želi ponovno nastupiti jer joj je Staljin pobio obitelj. No, sve ima svoju cijenu, a njezina je 20 tisuća rubalja.

U isto vrijeme u Staljinovoj dači (ruski naziv za sezonsku ili cjelogodišnju vikendicu), nakon što je potpisao listu za egzekuciju, vođa sovjetskih naroda večera s najbližim suradnicima. Među njima su uvijek na šalu spreman prvi sekretar Moskovskoga komiteta Nikita Hruščov (Steve Buscemi), zatim Lavrentij Berija (Simon Russell Beale), šef NKVD-a, pomalo uplašen i nesiguran generalni sekretar komunističke partije Georgij Maljenkov (Jeffrey Tambor), koji je zapravo Staljinov zamjenik te poslušni i alkoholu skloni ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov (Michael Palin). Pijano društvo nakon večere gleda vestern, a zatim se razilaze, tijekom čega Beria šalje “posljednji pozdrav” drugu Molotovu koji se našao na listi za egzekuciju.

Tijekom noći kreću uhićenja u Moskvi - djeca izdaju roditelje, žene muževe - a istovremeno Staljin prima u ruke snimku recitala, pušta ploču te doživi moždani udar. Jedan od dvojice stražara ispred ureda velikog vođe pita kolegu: “Hoćemo li izvidjeti?” “Hoćeš li začepiti gubicu prije nego što nas obojicu ubiju.”

Jutro poslije. Služavka donosi doručak, ulazi u sobu i pronalazi Staljina na podu. Vijest prvu prima Beria, koji se u tom trenutku bavi mučenjem te urgentno odlazi do dače. Istovremeno Hruščov sa suprugom prolazi kroz popis šala koje svaku večer sastavljaju kako bi znao čemu se Staljin smijao kada primijeti kako Maljenkov odlazi iz stana, a ubrzo i on saznaje vijest o vođinom stanju. Beria koji prvi stiže u daču, ulazi u sobu, otprema služavku te otključava sef, uzima spise, neke spaljuje dok druge prosljeđuje svojem vozaču. Uskoro dolazi Maljenkov, ugleda popišano tijelo i rasplače se. No upravo je on sada (dok je Staljin na podu) zadužen za okupljanje Centralnog komiteta te predlaže Beriji da zovu doktora. “Trebali bi, no problem je što smo sve kompetentne poslali u gulage, sjećaš se? Ti si prikupio dokaze”, odgovara šef NKVD-a. Napokon stiže i Hruščov, potresen viđenim upita dvojac kojega su doktora zvali. “Raspravljamo o tome”, odgovara Beria. “O tomu mora odlučiti Centralni komitet” dodaje Maljenkov. Ministar rada Lazar Kaganovich (Dermot Crowley) slijedeći je koji ulazi u sobu, a zatim stižu ministar obrane Nikolaj Bulganin (Paul Chahidi) i Anastas Mikoyan (Paul Whitehouse). Centralni komitet je na okupu, pa se doktora napokon može pozvati. Međutim, sve je uzaludno. Staljin je umro.

Ono što slijedi u sljedećih sat i pol vremena filma je urnebesan satirični prikaz splekti, (ne)točnih povijesnih činjenica koje su uslijedile nakon Staljinove smrti. Naime, u danima koje slijede njegovi se ministri bore za naklonost kćeri Svetlane Alliluyeve Stalin (Andrea Riseborough), pokušavaju pod kontrolom držati uvijek problematičnog vođina sina Vasilya (Rupert Friend) te se bore za kontrolu vlasti: neki žele pozitivne promjene u Sovjetskom Savezu, dok drugi imaju mračnije motive. Međutim, svi dijele jedan zajednički motiv: očajnički žele preživjeti.

Film “Smrt Staljina” kombinira komediju, dramu i političke intrige u najnovijem filmu proslavljenog scenarista i redatelja televizijske serije “Potpredsjednica” i filma “U banani”. Politička satira Armanda Iannucija “Smrt Staljina” urenebesna je komedija koja interni politički život Sovjetskog Saveza tijekom 50-ih godina odijeva u crnohumornu formu.

Nakon što se posljednjih šest godinama bavio američkom političkom scenom, naime, Armando Iannucci tvorac je urnebesnog serijala “Potpredsjednica”, za koji je Julia Louis-Dreyfus osvojila šest Emmyja zaredom, škotski satirist radnju svojeg novog filma prebacio je u Rusiju. Rezultat je pravi mali dragulj crnog humora, svojevrsni tour de force Ianuccijeve karijere u kojemu se horor lekcije iz povijest koje je redatelj preuzeo iz istoimenog romana Fabiena Nurya i Thierry Robina miješaju sa apsurdno bizarnim likovima koje je kreirao u svojem filmu.

Ono zbog čega “Smrt Staljina” iskače kvalitetom jest fantastičan glumački ansambl, u kojemu su Steve Buscemi, Jeffrey Tambor, Michael Palin i Andrea Riseborough neponovljivi u svojim rolama, no mene osobno oduševio je Simon Russell Beale u ulozi monstruoznog Lavrentija Berije. Ovaj kazališni glumac koji nije čest gost u svijetu sedme umjetnosti, jednostavno je briljantan - istovremeno zastrašujući, ali i neopisivo zabavan i šaljiv - kao nepodnošljivi ljigavac kojega se njegovi partijski drugovi, ali i kompletan sovjetski narod boji.

Međutim, Iannuccijev film također je prepun nasilja, jer strijeljana, mučenja, silovanja sastavni su dio “Smrti Staljina”, a kako se film približava kraju, tako se i ton filma gotovo potpuno mijenja, a najjezovitije od svega jest luda spoznaja kako je ovo povijest. Dosta izmijenjena i snimljena da bude crnohumorno zabavna, ali brojne činjenice gotovo su prepisane iz povijesnih knjiga i autobiografija gorepsomenutih.

Naravno, vlast u Rusiji zabranila je film jer su ga proglasili zapadnjačkom provokacijom koja želi destabilizirati njihovu državu i neprijateljskim aktom britanske intelektualne klase, navodeći brojne netočne povijesne fakte koje je Ianucci iskoristio u svome filmu.

“Smrt Staljina” majstorska je satira u najboljoj maniri Kubrickova “Dr. Strangelovea”, Fincherova “Kluba boraca” ili pak Lumetove “TV Mreže” i obvezna je filmska lektira za 2018. godinu, koja će se u našim kinima početi prikazivati 15. ožujka.