“Ručni rad” crnohumorna je priča francuskog pisca Jean-Claudea Danauda o položaju žena koje i ne shvaćaju da su žrtve svog okruženja i koje su izgubile svaku vrstu empatije prema vlastitu životu, ali imaju jako izraženu i iskrenu empatiju prema drugim ženama.

“Ručni rad” prva je drama tog autora, nastala u Parizu 1977., a vrlo je brzo prevedena i izvedena u više od 20 zemalja. Osječki će ju HNK uprizoriti u sklopu Noćne scene. Premijera je u petak, 9. ožujka, u 20 sati. Redatelj je Ivan Leo Lemo.

Zašto baš ovaj komad? Tko je koga/što birao?

- Za režiju ove u europskom teatru popularne crne komedije zvao me ravnatelj Drame Miroslav Čabraja. Njegova je bila točna procjena da imamo idealnu podjelu, glumice Ljiljanu Kričku, Anitu Schmidt i Jasnu Odorčić. To su glumice velikog iskustva i ludog smisla za humor. Blago ansamblu koji ih ima.

Prošlo je podosta vremena od tvoje posljednje režije u Osijeku. Zašto toliko? Tko koga nije htio, volio?

- U svakoj mojoj režijskoj prilici sudjeluje moja intimna i sudbinska sveukupnost. Režirati u nekoj kazališnoj kući ili ne, stvar je brojnih fizičkih i metafizičkih okolnosti. U Osijek sam uvijek dolazio u točnim okolnostima svog života, kada su me moji osječki prijatelji i kolege beskrajno inspirirali. Osijek je grad u kojem imam divan život.

HNK je cijelu ovu sezonu posvetio komediji, ali sudeći po pisanjima medija (osvrti, kritike...) nije im pošlo za rukom. Imaš tremu?

- Koliko sam ja vidio, u HNK Osijek dvorane su pune, a svi naslovi su prepoznati od publike, za koju se jedino i rade predstave. Dakle, koliko sam ja primijetio u mjesec i pol mog boravka u Osijeku, HNK Osijek je adresa koju Osječani rado posjećuju. I nadam se da će im se predstava svidjeti. Iako ima vrlo neuobičajenu estetiku i atmosferu.

Jamčiš li nam da ćemo se upiškiti od smijeha?

- Budući da je ovo crna komedija, možda se upiškite i od straha. Ona jest smiješna, ali ne na populistički način, koji ponižava ukus i podcjenjuje publiku. Naime, bavimo se radikalnom reakcijom žena na stranputice patrijarhata.

Svoje si protagonistice smjestio na tipično muški teren. Zašto? Što si time kanio i što jesi postigao?

- Da, ova ženska priča u našoj je inscenaciji smještena na nogometni teren. Svijet se stadionizirao. Nasilna energija mase ulazi ljudima u domove, krevete i umove. Taj rat protiv naših duša i zdravog razuma sigurno nije nešto što vode žene.

Je li to usud, kletva... ali čini mi se da si ti, kad god neko kazalište postavlja “ženski” komad (u ma kojem smislu ženski bio), najčešći izbor za redatelja. Što ti to imaš a drugi redatelji nemaju?

- Ja sam u 22 godine profesionalnog režiranja režirao razne komade, domaće, strane, suvremene, klasike, opere, drame. Bilo je tu raznih podjela, ali najdraži su mi komadi s glumicama. Kazališta su srce društva, a glumice su duša kazališta. Ta se specijalizacija dogodila iz bliskih kreativnih odnosa s tim divama. Među ostalima, i s protagonisticama našeg “Ručnog rada”.

Premijera vam je pred vratima, a strasti su u HNK uzavrele.

- Tekst za programsku knjižicu intendant mi je izbacio, tj. cenzurirao, jer se spominje “kurac”. To je osnovni pojam u temi patrijarhalnih tendencija zbog kojih u Hrvatskoj, na primjer, svake godine raste obiteljsko nasilje nad ženama. Dok se žene kamenuje, sakati, dok im prijete uskraćivanjem raznih prava, netko se našao moralizirati oko obične riječi, koja se, usput, spominje i u samoj drami, na jednom mjestu. Kao i u mnogim drugim literarnim djelima.

Masculinum vs. femininum?

- Odnos žena i muškaraca vječno je goruća tema. U paklenoj košnici čovječanstva taj je spoj rajski med. Na ovom svijetu dualnosti utjelovljena je ta veza kao arhetipski bipolarni specifikum. Od Biblije do Istanbulske konvencije ljubav ih vodi, a mržnja razvodi, muškarca i ženu, ta dva zemaljska pola, ta dva komplementarna spola. Ako su u slozi, prokreiraju živote, ako su u srazu, raspolove toliko toga. Sastaju se na spojevima, srastaju u sakramentima, a rastaju na sudovima. U ulogama ljubavnika, prijatelja, roditelja ili neprijatelja igraju boženske melodrame tražeći formulu harmonije. Režiraju ih roditelji i religije, brendiraju ih kulture i kurikuli, slikaju ih, klešu, antički idealiziraju ili hollywoodski stereotipiziraju.

Koliko tu ima licemjerja?

- Tzv. zapadni svijet teži tomu da su muškarci i žene (a i ostale boje u dugi seksualnosti) ravnopravni u svojoj različitosti. Ta tendencija opisana zakonima i upakirana u celofan političke korektnosti često ne odgovara situaciji na terenu. U našoj hiperseksualiziranoj kulturi žene su mnogim pripadnicima “jačeg spola” samo seksualni objekti, a u većini su poslova potlačene i potplaćene. Na površini kore zemaljske prividno vlada ledeni dah patrijarhata, a u magmi moćne Gee majčinska toplina grije i liječi, suosjeća i tješi. Vulkanski je to odnos.

Kako je to u “Ručnom radu”?

- Ova crna komedija opisuje jednu od potisnutih ili, ne daj Bože, budućih opcija hiperboliziranog i hiperdemoniziranog Zapada, u kojem je muški, fanatični, naslinički, koruptivni napad doveo do rata među spolovima. Napadnute žene brane se sredstvima koja su im na raspolaganju, kuhinjskim priborom i ženskom solidarnošću. Svjedočimo jednoj od osvetničkih bitaka. Na bojnom polju ove drame žene su predstavljene bogobojaznom djevicom, divaističnom udovicom i submasivnom rodiljom. Muškarce predstavljaju nasilni muž, učitelj pedofil, pohotni župnik, podobni vojnik, čak i predsjednik. Taj izmaštani svijet “Ručnog rada” toliko je radikalan da u svojim najbizarnijim trenutcima izgleda i zvuči vrlo realno. U tom je svijetu muškarac bog i batina, kao i u mnogim zakutcima našeg planeta ženskog roda gdje se žene sakate i kamenuju. U rešetkama paralela i meridijana zatočene su u ovom trenutku mnoge mučenice. Ali žene žive duže i ima ih više. Čini mi se da je Bog na njihovoj strani. Jer Bog nije ni muško ni žensko. On je i muško i žensko. Kao i svaki čovjek. Razum i osjećaji su muški i ženski princip koji prožima naše osobnosti. A na duhovnom smo planu bespolni. Duša nema kurac. A kurac je često bezdušan. I ta kurčevitost uzrok je svim ratovima. Umjesto da ratuju protiv nježnijih, mi muškarcima preporučujemo da se zabave uz “Ručni rad” s hepiendingom.