U mojoj dugogodišnjoj profesorskoj praksi bilo je slučajeva da mi studenti na moje pitanje o nekoj temi, koja se obrađuje u obveznom dijelu ispitne literature, najozbiljnije odgovore da tu ili te konkretne knjige, doduše, nisu pročitali, ali da oni, bez obzira na tu, za njih, krajnje neugodnu činjenicu, ne bi prekidali ispitni postupak jer oni o toj temi ipak imaju neko mišljenje, neki odgovor, koji bi njihova strogog ispitivača trebao zadovoljiti. Naravno da takva objašnjenja nisu mogla proći, jer čitanje obveznog dijela ispitne literature ipak je temeljna pretpostavka da student uopće može pristupiti ispitu.

No, kako vrijeme prolazi, a posebice u ovim anarhičnim, demokratskim, tranzicijskim vremenima, kada je pristup javnosti omogućen gotovo svima (i političarima, i akademskoj zajednici, i novinarima, i običnim smrtnicima...), svjedoci smo da većina sudionika u tom javnom prostoru uglavnom ništa ne čita, ali da ih ta činjenica, baš kao i neke od mojih studenata, ni na koji način ne sprječava da i o onome “nepročitanome” imaju svoje posebno mišljenje. I nitko se zbog te neupućenosti, neznanja previše ne uzbuđuje. Nažalost, u našem javnom prostoru još uvijek nema “strogih profesora”, koji će ovo javno i bahato demonstriranje neznanja na pravi način sankcionirati: kolega, vaši odgovori nisu zadovoljavajući! Dođite sljedeći put kada pročitate propisanu literaturu! Dapače, upravo takvi likovi postaju mjera ponašanja, mišljenja i djelovanja u našoj ionako shizoidnoj javnosti. (Jedan od onih koji je, u međuvremenu, komentirao Dokument dijaloga koji je izradilo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, bez imalo stida, priznaje da je svoj “analitički komentar” i pisao na temelju “medijske najave o sadržaju”. Nažalost, nije jedini. Na istovjetan, što će reći, krajnje neodgovoran način ponašaju se i mnogi političari, pojedini pravni stručnjaci, novinari...).

Stoga uopće nije čudno što je Sanja Barić, ugledna profesorica ustavnog prava, prorektorica na riječkoj univerzi, u povodu ovakvih i sličnih komentara na Dokument, koje je izradilo Vijeće za suočavanja s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, morala javno zamoliti sve te “sveznajuće” komentatore:

1. “Molim vas sve, ali baš sve zainteresirane, nemojte stvarati mišljenje, komentirati ili na bilo koji način dovoditi u pitanje AKO NISTE pročitali.

2. Molim vas sve, od novinara preko političara do svekolike a zainteresirane javnosti: PROČITAJTE te 33 stranice.

3. U svojstvu ustavnog pravnika, zatim građanina RH i, konačno, čovjeka mogu dati jedinstvenu ocjenu: radi se o rijetko viđenom kvalitetnom dokumentu, rijetko kvalitetnog sadržaja, teksta i konteksta.

4. Neobično rješenje, koje zovemo “službena tolerancija inače neustavne prakse” ustavnopravno je dozvoljena, upravo zbog iznimno uskog i vrlo preciznog dosega(...).”

(Ostali dio njezina obraćanja, svojevrsnog apela javnosti, odnosi se na nužnost permanentne edukacije našega društva, prije svega, sudbenih i upravnih tijela toga društva, koja bi se ukratko mogla svesti na učenje “kako se to, zapravo, postaje građaninom”, kako se demokratske vrijednosti ne predmnijevaju same po sebi, već je njihovo usvajanje kontinuirani i mukotrpni proces. Jer da tome nije tako, onda bi demokracija uvijek bila jedina moguća “igra u gradu”! A povijest, i naša i svjetska, puna je suprotnih primjera). Upravo zbog takvih teških političkih i ideoloških aberacija u našoj nedavnoj prošlosti formirano je i ovo vijeće sa svrhom da se krajnje podijeljenoj hrvatskoj javnosti (bar se takva slika te javnosti stvara u našim medijima) ponudi jedan suvisao tekst, koji će nas suočiti sa SVIM onim manje ugodnim detaljima iz prošlosti koji nas i dandanas tako uspješno dijele.

Ovaj je dokument jednostavno morao biti napisan kako bismo se svi mi, na pravi način, mogli i suočiti i odrediti spram svih naših povijesnih, i lijevih i desnih, “skretanja”, koja su bila rezultat određenih, najčešće loših, političkih strategija naših političkih elita u 20. stoljeću, elita koje su cijelo to vrijeme uglavnom vodile neke tuđe politike, bilo one koje su se konstruirale u Berlinu, bilo one koje su se oblikovale u Moskvi. Naravno, sa svim našim dodatnim derivacijama, koje su, jednako tako, u svojim izvedbama vrlo često bile ispod svake civilizacijske razine.

Mnogi prije mene rekli su da suočavanje s prošlošću predmnijeva konstruiranje “adekvatnih narativa”, jer tek takvi narativi mogu omogućiti građanima da shvate što je učinjeno u njihovo ime, što se dogodilo njima i zajednici u kojoj žive, a onda bi se mogli i dogovoriti o strategiji koja bi im omogućila obnovu građanskog identiteta i uspostave nove društvene i političke normalnosti. “Adekvatni narativ”, a upravo ja tako doživljavam ovaj dokument, klasificira događaje (Drugi svjetski rat, logore, rasne zakone, poraće, kolektivizaciju, nacionalizaciju, konfiskaciju, “crveni teror”, politička suđenja...) i njihova opravdanja tako što povlači razliku između onoga što je bilo nekada (Narodnooslobodilačka borba, Domovinski rat...), onoga što je sada (nužnost da se, i jedni i drugi, suočimo sa svim tim događajima, i onim pozitivnim, ali još više i s onim negativnim) te onoga što želimo za budućnost (posvemašnju katarzu, punu svijest da u mnogim vremenima nismo bili sjajni, da mnogi naši postupci nisu bili ispravni, da je i u naše ime činjeno zlo i da se to zlo mora osuditi...), upozoravajući na neodrživost onih legitimacijskih modela (posvemašnji zaborav, relativizaciju vlastitih, a najoštriju osudu “tuđih” zločina, revizionistički pristup...) kojima su se pokušali opravdavati ti prošli događaji.

Crne odore, fašistički pozdravi, tradicije NDH nikako nisu sadržaji koji bi trebali imati “pravo javnosti” u modernoj Hrvatskoj, u Hrvatskoj 21. stoljeća, ali jednako tako treba se znati da crvena petokraka na kapi jugoslavenskog oficira u Vukovaru (srećom, djelovanje tog oficira sud u Haagu je sankcionirao, iako smatramo da izrečena kazna uopće nije adekvatna počinjenom zločinu, ali koji i dalje, nakon izlaska na slobodu, papagajski ponavlja da je on kao oficir JNA samo imao zadatak da eliminira hrvatske paravojne jedinice, a pri tome mu uopće nije smetalo što su, u isto vrijeme, neke druge paravojne jedinice, s nekim drugim simbolima, zajedno sa snagama JNA, sudjelovale u toj “eliminaciji”, koja je završila najstrašnijim zločinima, pokoljem nevinih ljudi na Ovčari...) u ljeto-jesen 1991. godine, nije nikakav simbol antifašizma. Ta “crvena petokraka” nema nikakve veze s petokrakom hrvatskih partizana u Istri, Dalmaciji..., kao što je bilo posve u redu što su se u ljeto, jesen 1991. godine u Jasenovcu - koji ujedno predstavlja i najveću traumu hrvatske povijesti uopće - neki “novi hrvatski partizani”, autentični domoljubi, s nekim “starim simbolima” suprotstavili banjalučkom korpusu koji je nosio upravo tu kompromitiranu “crvenu petokraku” i koji je u koordinaciji s jednim drugim, jednako kompromitiranim simbolom, četničkom “kokardom”, okupirao to mirno slavonsko selo. Stoga nije točna konstatacija, za nijansu, preambicioznog osječkog ustavnopravnog stručnjaka koji ili nije pročitao ili je čitao površno da u Dokumentu “crvena zvijezda” nije konotirana.

I prije svake naše reakcije na te događaje, bilo bi uputno razmisliti kako bi tu našu reakciju doživjela žrtva...