U svome znanstvenom radu naslovljenom “Pojava i značenje novog ateizma” prof. Tonči Matulić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, konstatira kako je ateizam živ i da se odavno nametnuo kao masovna pojava te da se zaogrnuo pridjevom novi.

Pojasnite nam malo šire spomentu tezu.

- Na ateizam kao na masovnu društvenu i kulturnu pojavu upozorio nas je već Drugi vatikanski koncil prije više od pedeset godina. Tada se to prvenstveno odnosilo na državno proklamirane ateizme komunističkih režima, s jedne strane, ali i na sve primjetnije opadanje redovite vjerske prakse i rast vjerske ravnodušnosti u demokratskim zemljama, s druge strane. Komunistički režimi su otpravljeni u ropotarnicu povijesti, ali su ateizmi preživjeli u obliku osobnih uvjerenja i kao takvi nalaze podršku u dinamikama radikalne sekularizacije na Zapadu koja, ovisno o društveno-političkim prilikama, ili spava snom vjerske ravnodušnosti ili sikće jezikom vjerske nesnošljivosti koja se u novije vrijeme pojavljuje kao novi ateizam, a zapravo se radi o ideologiji scijentizma. Naime, fenomen novoga ateizma pojavio se upravo na početku 21. stoljeća, a krenuo je od dvije iskrivljene i zlonamjerne premise prema kojima je, prvo, religija izvor svakoga zla u društvu i, drugo, znanosti ili još preciznije prirodne znanosti konačno dokazuju da nema Boga i, posljedično, da je religija prevladana i predstavlja puko praznovjerje. Pritom treba primijetiti da je scijentizam tipična zapadnjačka pojava, dok se fenomenom novoga ateizma otkriva atipična pojava na Zapadu, budući da sociološki gledano predstavlja ipak jednu sekularnu fundamentalističku, to jest nesnošljivu i isključivu reakciju na religiju i vjeru. Paradoksalno je ali istinito stoga da fenomen novoga ateizma predstavlja po svome etosu i kulturi samo jednu scijentističku inačicu već dobro poznatih fundamentalizama religijskoga nadahnuća.

Što je zapravo ateizam, može li se on precizno definirati, i postoje li razlike izmeđe ateizma nekad i ateizma danas?

- Ateizam je veoma složen fenomen, ako ga promatramo iz perspektive uzroka nastanka, ali također i iz perspektive njegovih pojavnosti. Polazeći od samoga pojma, ateizam jednostavno označava bezboštvo. Bezboštvo u smislu uvjerenja, stava, odnosno načina života bez Boga, to jest bez ikakve vjere u apsolutno natprirodno, transcendentno i duhovno Biće. To je benigna i razumljiva pojava, ako držimo istinitim mogućnost da neki čovjek pojedinac jednostavno nema u sebi smisla za religiju odnosno vjeru. Da je jednostavno religiozno nemuzikalan. Totalno je lišen religioznoga sluha. Nije religiozno gluhonijem, dakako, ali je religiozni antitalent. Takav čovjek pojedinac za sebe može sasvim razumljivo tvrditi da je ateist, to jest da nema osjećaja božanskoga u sebi. Međutim, držimo dakako da ovo nije antropološko pravilo, nego radije izuzetak, budući da pred očima imamo čitavu povijest čovječanstva, uključujući i sadašnjost, koja je duboko prožeta i isprepletena religioznim iskustvima, činjenica koja dokazuje da je čovjek, ipak, naturaliter religiozno biće, a u kršćanstvu kažemo da je on capax Dei, to jest da je sposoban susresti, doživjeti i spoznati Boga. Za razliku od ovoga benignog i razumljivog ateizma koji nipošto nije i prema iskustvu ne može biti masovna društvena pojava, postoje bojovni oblici ateizma koji su vezani za samoproklamirane društvene ideologije, poput komunizma, nacizma, scijentizma, sekularizma, nihilizma. Postoje, međutim, donekle miroljubivi oblici ateizma koji su ponekad povezani s teškim osobnim tragedijama, poput smrti djeteta, ponekad s nutarnjom pobunom protiv ispolitizirane i politički instrumentalizirane vjere, ponekad opet s društveno uvjetovanom vjerskom ravnodušnošću, a ponekad s agnosticizmom, to jest sa stavom da ljudski razum nije u stanju ništa - ni pozitivno ni negativno - tvrditi o božanskome Biću. Razlike između ateizma nekad i ateizma danas su jedino u tome što je kroz povijest bio izuzetak i svojevrsni luksuz, a danas se pretvara u životno pravilo i svojevrsnu modu, naročito u akademskim i znanstvenim krugovima.

Kako se u Hrvatskoj poima ateizam, sekularnost... čini se da se ti pojmovi narijeko brkaju, povezuju?

- Kad se čvrsto i samouvjereno drži da ateizam nužno podržava sekularizam, pri čemu se sekularizam neskriveno predstavlja kao jedan oblik ateizma, onda pred sobom imamo jedan bojovni ili ratoborni oblik ateizma. Sociološki gledano, tada se sekularizam i ateizam poistovjećuju. Poput prije spomenutoga novog ateizma ili scijentizma, sekularizam u svome djelovanju predstavlja jednu inačicu sekularnoga fundamentalizma, to jest otvoreno nesnošljive i isključive reakcije na vjeru, odnosno na položaj vjere u državi i djelovanje vjere u društvu. U Hrvatskoj postoji nekoliko civilnih udruga koje ponekad ostavljaju dojam sekularnoga fundamentalizma, a to se raspoznaje po bojovnim istupima u javnosti koji posve ispuštaju iz vida činjenicu da u hrvatskom društvu postoji više od devedeset posto vjerski deklariranih i opredijeljenih državljana. Ta činjenica ni u ludilu ne čini hrvatsku državu vjerskom državom! Moderna država je per definitionem svjetovna - sekularna - tvorevina, a to znači autonomna i odvojena od Crkve. To se pretpostavlja, a ne dokazuje, jer tako svjedoči i Ustav Republike Hrvatske, i ne samo njezin, u kojemu stoji da je Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Prema tome, Hrvatska je za sve svoje državljane, podjednako vjernike i nevjernike, demokratska i socijalna država, a ne bastion sekularnoga fundamentalizma iz kojega se ili u ime kojega se odapinju otrovne strelice prema vjerski deklariranim i opredijeljenim državljanima. Osim ovoga uvijek aktualnog problema, u Hrvatskoj postoji i povijesno nasljeđe ateizma, jer znamo da je do devedesete godine suvereno vladao komunistički režim koji je državno podržavao i društveno privilegirao - poticao - ateizam. Budući da je hrvatska društvena tranzicija prošla kroz Domovinski rat, to jest kroz izvana nametnutu krvavu ratnu agresiju, ali je u maniri školovanoga licemjerja vješto zaobišla temeljitu nutarnju katarzu i preobrazbu pojedinaca i skupina, onda smo u Hrvatskoj osuđeni na život u nedovršenoj prošlosti u kojoj se vode mitske bitke između sila tame i sila svjetlosti ili između isključivo dobrih i isključivo zlih ljudi. Takvu duboku i radikalno suprotstavljenu ideološku podjelu u hrvatskom društvu uglavnom podržava prijetvornost političkih i ideoloških konvertita koji često imaju blistavu demokratsku odjeću, ali mračnu komunističku ili nacionalističku - u biti podjednako - ateističku nutrinu.

Neki od poznatih hrvatskih ateista tvrde da oni u Boga ne vjeruju, dakle nisu religiozni, ali da su ipak vjernici. Kako to komentirate?

- Pored pojmovne zbrke u hrvatskom, ali i u drugim europskim društvima s bogatom kršćanskom, štoviše, katoličkom baštinom, doista postoji fenomen deklariranih ateista kršćana odnosno katolika. Oni prihvaćaju kršćansko ruho kojim su zaogrnute naše europske kulture, uključujući dakako i našu hrvatsku kulturu, ali ne prihvaćaju kršćansku vjeru niti prianjaju uz vjeru i nauk Crkve. Drugim riječima, punim plućima slave katoličke svetkovine, primjerice Božića i Velike Gospe, koje su nota bene i obvezatni državni blagdani, ali ne vjeruju u dogme Kristova rođenja i Marijina uznesenja na nebo niti aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima. Za njih su Božić i Velika Gospa lijepo i raskošno ruho i dekoracija kojima je zaogrnuta i ukrašena naša kultura kojoj pripadamo i koju prihvaćamo kao takvu, ali oni to ne čine iz vjerskih i crkvenih, nego čisto iz kulturnih i egzistencijalnih motiva i razloga. Neki od njih iz takvog uvjerenja šalju vlastitu djecu na školski vjeronauk, jer smatraju da im djeca trebaju upoznati vlastitu kulturu, a vjeru i krštenje ostavljaju za samostalnu osobnu odluku.

Što s europskom kršćanskom tradicijom, postoji li opasnost, na što mnogi upozoravaju, da se njezina višestoljetna opstojnost izgubi?

- Već osamdesetih godina 20. stoljeća papa sv. Ivan Pavao II. je na mnogim mjestima izjavio, a to je isto na svoj način papa u miru Benedikt XVI. ponavljao, da suvremena Europa prolazi kroz duboku duhovnu krizu i prazninu. Činjenica je to koja se posebno vidi u masovnoj vjerskoj ravnodušnosti, s jedne strane, i u pojavi bojovnih oblika sekularizma i scijentizma, s druge strane. Takve pojave nesumnjivo svjedoče o napuštanju velikih kršćanskih tradicija koje su krasile gotove sve europske narode i o masovnom prelaženju i pristajanju, ali ne odmah uz ateizam, nego radije uz nove oblike duhovnosti i religioznosti koji nisu institucionalno vezani za tradicionalne Crkve. Zasigurno da društveni procesi sekularizacije i individualizacije djeluju na sve ljude, uključujući i vjernike koji onda svoje eventualno osobno nezadovoljstvo duhovnom i religioznom ponudom u Crkvi rješavaju katkada napuštanjem i odlaskom na slobodno tržište duhovnih i religioznih ponuda među kojima izabiru samo ono što ih ispunjava i usrećuje bez autoritativnih i dogmatskih ograničenja. Posrijedi su duboke religiozne preobrazbe koje proizlaze iz istovremenih dubokih društvenih preobrazbi. Trebamo li se bojati za opstojnost tradicije, kulture i društva kakve poznajemo ovisi o tome shvaćamo li ih kao statičke ili pak kao dinamičke stvarnosti. Ako ih shvaćamo i podupiremo kao dinamičke stvarnosti, onda one neće nestati, ali će se nesumnjivo preobražavati i mijenjati. Na nama koji držimo do tradicije, kulture i uređenoga društva je odgovornost da njihove preobrazbe i promjene budu nabolje, istovremeno na dobrobit pojedinca i zajednice.(D.J.)