Magazin
FELJTON: LIK I DJELO ANTE TOPIĆA MIMARE (I.)

Donator i dobrotvor ili
kradljivac i krivotvoritelj
Objavljeno 3. ožujka, 2018.
POD SJENOM SUMNJE: ŽIVOTNI PUT ANTE TOPIĆA, ZVANOG MIMARA, JOŠ I DANAS IZAZIVA BROJNE KONTROVERZE

Hrvatskoj javnosti Ante Topić Mimara najpoznatiji je kao donator ogromne umjetničke zbirke koja se nalazi u zagrebačkom muzeju što nosi njegovo ime. Prema muzejskoj internetskoj-stranici, Mimara je bio “kolekcionar, slikar, restaurator, ljubitelj i poznavatelj umjetnosti, veliki donator i dobrotvor hrvatskog naroda. Hrvat koji je veći dio života proveo izvan domovine, imajući veliku strast koja ga nikad nije napustila: sabiranje umjetničkih djela. I životni projekt: stvoriti od njih muzej”.

Konstantin Akinsha, koji je, između ostaloga, bio i zamjenik direktora Savjeta američkog predsjednika za umjetnine oduzete u holokaustu, radeći na američkim dokumentima koji su govorili o Mimarinu djelovanju u svojstvu jugoslavenskog predstavnika za restituciju umjetničkog blaga opljačkanog u Drugom svjetskom ratu, zaključio je kako se radi o kradljivcu i krivotvoritelju. Još su se neki stručnjaci iz povijesti umjetnosti o Mimari određivali kao o, u najmanju ruku, dubioznoj osobi. Sukladno s tim, neka djela u Mimarinoj ostavštini također su pod sumnjom da su krivotvorine ili da im podrijetlo nije potpuno raščišćeno.

ZGODE IZ RATA

Intrigantan, fascinantan, ali i u raznim aspektima problematičan životni put Ante Topića, zvanog Mimara, pobuđuje maštu i potiče širu javnost na kreiranje različitih fantastičnih teorija, kako u Hrvatskoj, potom Srbiji, tako i u inozemstvu, duže no što se to može činiti. Posljednje informacije koje su se pojavljivale u vezi s radom ove zagonetne osobe povezane su s dva događaja. Prvi je zahtjev talijanskog državnog tužiteljstva Srbiji da vrati osam slika iz Narodnog muzeja u Beogradu koje su, prema srbijanskoj strani, dio umjetničkog blaga koje je Jugoslavija dobila kao reoparacije za blago uništeno i ukradeno od osovinskih okupatora tijekom Drugog svjetskog rata. Drugi je puštanje u javnost spomenute američke dokumentacije, koja sugerira kako dio odgovornosti za predaju stanovitih umjetnina Mimari, odnosno Jugoslaviji, snosi i američka strana. Bila je to i posljedica želje da, zbog skorog povlačenja američkih okupacijskih snaga, Središnje sabiralište umjetnina u Münchenu konačno završi rad te da se donekle zadovolji jugoslavensku stranu, koja je nesupješno sve do 1949. pokušavala vratiti svoje oteto umjetnično blago. Stoga je odobreno slanje umjetnina u Jugoslaviju, za koje su neka nadležna američka tijela znala da ne potječu iz Jugoslavije. Međutim, jugoslavenska je strana uskoro bila obaviještena kako se dogodila pogreška, uz zahtjev da se umjetnine vrate. Naime, neki od prijašnjih vlasnika postavili su pitanje povrata. U to je vrijeme došlo do raskida suradnje između Mimare i Jugoslavije, a pitanje umjetnina postajalo je sve vrući diplomatski krumpir. SAD nije imao potvrdu da su umjetnine predane Mimari stigle u Jugoslaviju, a potonja nije pokazivala želju za suradnjom. Vraćajući se na najrecentiji talijanski zahtjev iz prvih redaka, treba reći da je Italija stanovitih šest slika stala potraživati još od sredine 50-ih. Od oštećenih država posebno se spominjala Francuska, a SAD je radio na tome da se ta iznimno neugodna afera zamete.

SUMNJIVE VEZE

Stanovitom rasvjetljavanju ovog, ali i još nekih pitanja pridonose dokumenti jugoslavenske provenijencije, kao i neki drugi izvori, na koje je autor ovoga rada naišao u istraživanju problematike djelovanja hrvatske poslijeratne političke emigracije. Podatci iz novotkrivenih dokumenata ponavljaju poznatu informaciju da je Mimara Dalmatinac kojega su u Prvom svjetskom ratu zarobili ga Talijani kao austrougarskog vojnika. U Italiji je nakon rata ostao učiti slikarstvo, a potom je došao u posjed jedne slike, koju je prodao za oko dva milijuna dinara, pa se preselio u Pariz. Živio je u Londonu, Belgiji i Nizozemskoj, a 1932. preselio se u Berlin i nastavio boraviti u Njemačkoj. Iako je studirao slikarstvo, u jednom izvještaju stoji kako on zapravo nije slikar, ali odlično raspoznaje tko je autor pojedinog djela. Tako se pojavljuje i informacija da je u Berlinu prodavao falsifikate nekih talijanskih slika. Bio je u dobrim odnosima s predstavnicima jugoslavenskog veleposlanstva u Berlinu, a posjećivao ga je i princ Pavle, kojem je pomagao pri kupnji umjetnina, što je informacija koja je potpuna novost. Sastavljaču jednog od izvještaja Mimara je kazao kako je saznao da će Njemačka napasti Jugoslaviju te isto priopćio književniku nobelovcu Ivi Andriću, tada veleposlaniku Kraljevine Jugoslavije u Trećem Reichu, što je prilično nevjerojatan i do sada neiznesen podatak! Naravno, i podatak koji zahtijeva daljenje provjeravanje. Nakon pada Jugoslavije Mimara je stupio u kontakt s diplomatskim predstavnicima NDH u Njemačkoj. Za rata ga je Gestapo dva puta uhitio, ali se zbog dobrih veza uspio izvući. Naime, bio je optužen da je sudjelovao, prema naređenju britanske obavještajne službe, u prebacivanju nekih Poljaka u Englesku. Detalje potonjeg Mimarina angažmana iznio je stanoviti dr. Schaeffer prigodom večere s Mimarom i jednim jugoslavenskim predstavnikom. Naime, Mimara je posredovao u prodaji patenta za proizvodnju umjetne gume, a spomenuti Schaeffer bio je suradnik u prodaji. Jugoslavenski je predstavnik, kada je posao već bio dogovoren, morao ustvrditi kako je Mimara u ovome poslu išao na štetu jugoslavenskih interesa. Drugi je pak izvor o tome poslu posvjedočio kako je patent plaćen 300.000 švicarskih franaka, a poslije je utvrđeno kako to nije bila neka posebna tajna te da je Mimara radio u interesu vlasnika patenta. No, vraćajući se na Mimarine zgode iz rata, Schaeffer je ispričao kao je bio ranjen 1940. u Francuskoj, pa je prebačen u njemačku vojnu upravu u Poljskoj. Mimari je pak izletjelo kako je i on radio za neke njemačke organe. Schaeffer je nastavio priču i kazao kako su on i Mimara završili u logoru Mauthausen, jer su radili na prebacivanju poljskog generala Bora Komorowskog i još nekih Poljaka u Britaniju. Schaeffer je kao član vojne uprave izdavao Poljacima papire za put u Berlin, gdje ih je prihvaćao Mimara, koji je bio u dobrim odnosima s osobljem danskog veleposlanstva, koje mu je osiguravalo potrebne papire, s kojima su se Poljaci dalje slali u Dansku. Potom bi ih brodić vozio na pučinu, gdje ih je prihvaćala britanska podmornica. Na isti su način Poljaci stizali iz Engleske u Poljsku. Nakon Varšavskog ustanka veza je provaljena, pa je dvojac uhićen. Mimara na večeri nije intervenirao u Schaefferovo izlaganje, nego je samo kratko potvrdio izneseno! Priča zvuči fascinantno te svakako zahtijeva daljnja istraživanja, jer se radi o važnim događajima iz Drugog svjetskog rata u Europi, u kojima je jednu od važnijih uloga možda igrao jedan Hrvat. Tadesz Komorowski bio je na čelu poljskog gerilskog otpora na području Krakova, a njegov nadimak pod kojim je bio poznat - Bor - znači Šuma. Od sredine 1941. bio je zamjenik zapovjednika Domovinske armije, koja je slijedila naredbe poljske izbjegličke vlade u Londonu, a nakon manje od dvije godine zauzeo je mjesto njezina zapovjednika. Na njegovu zapovijed počeo je poznati Varšavski ustanak, čime su poljske izbjegličke vlasti željele uspostaviti kontrolu nad dijelom poljskog teritorija pred nadirućim Sovjetima, koji pak ustanicima nisu željeli priskočiti u pomoć. Ustanak je slomljen, a Komorowski zarobljen, no uspio je živ dočekati kraj rata. I on se našao u političkom progonstvu, igrajući do smrti važnu ulogu u radu poljske emigracije.

Sumnje i navodne informacije kako je Mimara bio u nekoj vrsti njemačke službe nisu se pojavljivale samo u prvim godinama nakon rata. Jugoslavenski generalni konzulat u New Yorku javio je 1973. kako profesor Owen Rackleff s New York Universityja radi na rasvjetljavanju afere oko kupnje grčke vaze Metropolitan muzeja stare oko 2500 godina. U grupi preprodavača bio je i Mimara. Rackleff je tvrdio kako je Mimara u vrijeme rata u Jugoslaviji boravio kao savjetnik i stručnjak za umjetnine te da su okupatori preko njega izvukli neke iskopine iz Dioklecijanove palače i neka umjetnička djela iz Dubrovnika! Profesor je stoga zamolio jugoslavensku stranu da provjeri te informacije. Epilog toga zahtjeva nije još poznat.

I nakon rata Mimara u ratom uništenoj Njemačkoj, u iznimno kaotičnom, turbulentnom i teškom stanju, još više iskazuje svoju snalažljivost, talent prilagodbe različitim situacijama i nepokolebljivu volju da ostvari svoje ciljeve, koristeći se gotovo svim sredstvima. Nakon rata, da bi spasio svoju imovinu, preselio se u francusku okupacijsku zonu, u Saeckingen, grad na granici sa Švicarskom, kamo često odlazi zbog trgovanja umjetninama. “Stupio je u vezu sa našim drugovima i pristao je da prikuplja podatke o našim raseljenim licima u Nemačkoj”, izvještava jedan tekst. Zauzvrat je tražio dokumente s pomoću kojih će se lakše kretati po Švicarskoj. “U toku saradnje sa našim drugovima u Švajcarskoj videlo se da je Topić sigurno pre rata radio za neku obaveštajnu službu jer je izbegavao rad po našoj liniji i nije ništa pismeno davao.” Izvor dalje navodi kako je “nastojao da se otrgne svake veze sa našim radnicima” i centar svoga rada prebaci u Njemačku.

Jugoslavenski časnik, potpukovnik Branko Karapandža, koji je pisao taj izvještaj, upoznao je Mimaru u travnju 1946., kada je potonji došao u Vojnu misiju u Berlinu s pismom poslanstva u Bernu. Njime je ovlašten raditi na repatrijaciji jugoslavenskih građana, pri čemu mu je izvor trebao pomagati. Mimara je zapravo nabavljao automobile za Jugoslaviju, pri čemu je od trgovinskog atašea u Švicarskoj Vučkovića dobio nekoliko milijuna njemačkih maraka. Da bi bio uspješniji u toj zadaći, dobio je dokumente jugoslavenskog Crvenog križa. Stanovao je samo nekoliko stotina metara od švicarsko-njemačke granice. “To je bilo idealno mjesto za švercovanje robe.” Mimara je govorio kako je u dobrim odnosima sa sovjetskom vojnom misijom u francuskoj okupacijskoj zoni. Navodno je pripadnicima misije učinio niz usluga, pa je od njih dobio “zaštitno pismo”, koje je pokazivao jugoslavenskim časnicima kako bi zadobio njihovo povjerenje.

MJESECI U ZATVORU

Kako je bio pod sovjetskom zaštitom, Francuzi nisu opljačkali “njegovu vilu prepunu dragocenim nakitima, slikama i raznim antikvitetima”. Posjedovao je i tri luksuzna automobila, a imovina mu se tada procjenjivala na više od tri milijuna švicarskih franaka.

U prvoj polovini 1946. Mimara je putovao po zapadnoj Njemačkoj kao jugoslavenski predstavnik. Ta je informacija u suprotnosti s dosadašnjim podatcima o Mimarinu angažmanu za Jugoslaviju, jer se on datirao u 1948. godinu! Za to je vrijeme upoznao dosta jugoslavenskih časnika i stvorio veze. Šef vojne misije u francuskoj okupacijskoj zoni, major Ožbolt, i šef komisije za ispitivanje zločina u francuskoj okupacijskoj zoni kapetan Rakočević “pali su pod njegov uticaj i prosto postali izvršioci njegove volje”. Bavili su se njegovim osobnim poslovima i intervenirali kod vlasti za njega. Gotovo svima, pa i šefu komsije za ispitivanje zločina u američkoj okupacijskoj zoni, generalu Andriji Pejoviću, prikazivao se kao čovjek “koji je napustio svoj miran umetnički život i dobrovoljno se pati i žrtvuje za dobro i sreću Jugoslavije”. Izvor je opisao kako je i njemu nudio novac.

Sredinom 1946. uhitile su ga francuske okupacijske vlasti, pri čemu je kod sebe imao milijun njemačkih maraka za nabavu automobila. Od Francuza je zatraženo da ga predaju na suđenje u Jugoslaviju zbog zloupotrebe povjerenja i krijumčarenja. Unatoč tome, u zatvoru je bio deset mjeseci, pa je izveden pred sud, gdje mu nije dokazana krivnja. U zatvoru je štrajkao glađu, a nakon puštanja dobio je tri dana da napusti francusku okupacijsku zonu. Za to se vrijeme približio još nekim jugoslavenskim časnicima, a Ožbolt i Rakočević doživjeli su ga kao heroja koji je uhićen nevin. Potom je otišao u Berlin, a izvor je iz zemlje dobio naređenje da Mimari pomogne prebaciti imovinu u Berlin, pa u Jugoslaviju, jer je Mimara to tražio. Rekao je da i dalje želi pomoći “siromašnoj Jugoslaviji” te da “on to radi iz ljubavi prema Slavenima uopšte”. Naglasio je kako se želi vratiti u Jugoslaviju iako mu potonja nije pomogla dok je bio u zatvoru. Izvor dodaje kako Mimara tvrdi da njegova želja za pomoći nema veze s politikom i ideologijom.

BLIZAK S TITOM

Mimari je pronađena vila i u nju su prebačene stvari. Dogovoreno je da se u Jugoslaviju treba vratiti do srpnja 1947. Međutim, nije sve teklo glatko, pa je u svrhu daljnjeg tijeka događaja izvor ispripovijedao detalj koji je trebao pokazati “njegovu neiskrenost i špekulaciju”. Mimara je tražio da mu se nađe vila po njegovome ukusu, što je bilo teško i trajalo je deset dana. Potom je jednostavno rekao da će prijeći Rusima. Tražio je od izvora da mu omogući stupanje u kontakt s Rusima, jer im on mora dati navodno važnu informaciju do koje je došao u francuskome zatvoru, a izvor je dodao kako mu se čini da su podatci lažni. Naime, radilo se o stanovitome SS-ovcu, koji je navodno sudjelovao u pokolju u Katynskoj šumi, o čemu je, također navodno, snimljen i film. U Katynu su pak Sovjeti ubili nekoliko tisuća zarobljenih poljskih časnika iz vremena njemačko-sovjetske podjele Poljske. Izvor je držao da je Mimara tim podatcima nastojao izvući neku korist, zaključivši da je on “u najmanju ruku najobičniji špekulant i hohštapler”. Kada su mu stvari prebačene u Berlin, produžio je boravak na neodređeno i prestao govoriti o povratku. Nastojao je prikazati svoj ostanak u Njemačkoj bitnim za jugoslavenske interese tvrdeći da će raditi na kupnji raznih patenata. Stoga se počeo približavati šefu Vojne misije u Berlinu, generalu Većeslavu Holjevcu, i zamjeniku pukovniku Hotiću.

Mimara je posjetio i Tita, vjerojatno preko generala Holjevca, pa se nakon toga vrlo osobno izražavao o Titu i zvao ga Stari. “Nije mi također poznato kakve je sve slike i koje vrednosti Topić prenio u Jugoslaviju, ali sam siguran da on u inostranstvu imade daleko veće zbirke i vrednosti nego što je dopremio u zemlju”, piše izvor.

Uz Berlin, najvrjednije je stvari skrio u Prag i Zürich. Izvor upozorava kako Mimara neprestano govori da želi provesti starost u Jugoslaviji i tako “obmanjuje naše ljude”. Iako je cijenjen u njemačkom poslovnom svijetu, poznat je i kao trgovac automobilima i umjetninama na ilegalan način, a bavi se samo “velikim poslovima”...

Piše: Wollfy KRAŠIĆ

Mimaru je Gestapo dva puta uhitio, ali se zbog dobrih veza uspio izvući. Bio je optužen da je sudjelovao u prebacivanju nekih Poljaka u Englesku.

Nakon rata, da bi spasio imovinu, preselio se u francusku okupacijsku zonu na granici sa Švicarskom, kamo često odlazi zbog trgovanja umjetninama.

Mimara je posjetio i Tita, vjerojatno preko generala Holjevca, pa se nakon toga vrlo osobno izražavao o Titu i zvao ga Stari.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: BARANJSKI GATORFEST

Dani vina, snaša i gromova

2

TEMA TJEDNA: NOVA MIGRANTSKA KRIZA (I.)

Sigurnost Hrvatske mora biti iznad svega!

3

USPOREDNI INTERVJU

Marijana Petir: Problem je trebalo rješavati na mjestu nastanka, a ne u Europi