O Udruzi za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta Protagora razgovarali smo s Vesnom Mihoković Puhovski, profesoricom povijesti i filozofije u mirovini i predsjednicom Udruge.

Za početak - otkad Udruga djeluje, koji su joj ciljevi, koliko ste uspješni i dr.?

- Udruga je osnovana 2006. godine na inicijativu sad već nažalost (prerano) pokojnog prof. dr. Milana Polića. Bilo nas je devet suosnivača od kojih su neki tijekom ovih godina što zbog privatnih što zbog poslovnih razloga odustali. To se dakako događa u svim udrugama ili organizacijama kao i u svakom pojedinačnom životu - neki (ili nešto) odlaze, a neki novi dolaze. O udruzi treba znati da ona pripada u krug udruga koje se zauzimaju za ljudska prava, u našem slučaju to su prava građana koji nisu religiozni, a u svojoj građanskoj poziciji ne osjećaju se jedankopravnima s religioznim građanima. Osim zaštite ljudskih prava ireligioznih građana zauzimamo se i za promociju ireligioznosti u društvu. Smatramo da je vjera u boga jedan od mogućih svjetonazora, dakle potpuno osobna stvar koja, kad postane religija, dobiva drugi značaj. Religija, kao društveni fenomen, ima svoju organizaciju i utjecaj te time vjera iz osobne sfere prelazi u društvenu, a vrlo često preuzima i poziciju političke moći.

Zašto naziv ireligiozni, koliko je to isto što i ateisti?

- Pitanje koje postavljate je osnovno pitanje kad se o ovom predmetu raspravlja, a ne razumiju ga mnogi! Naime, pojmovi ateizam, agnosticizma i religioznost nikako nisu istovjetni. Dakle, ateisti su ljudi koji vjeruju da bog ne postoji, agnostici su oni koji nisu spoznali B/boga, a ireligiozni građani su oni koji nisu pripadnici bilo koje vjerske organizacije bez obzira na to jesu li vjernici ili ne. Naime, a to se vrlo često zaboravlja, čovjek može biti vjernik, a da ne želi pripadati, pa i ne pripada nekoj vjerskoj organizaciji - dovoljan mu je odnos s Bogom koji sam kreira i ne treba mu/joj za komunikaciju s njim neki posrednik, zajednica i organizirani obredi.

U tom smislu i naša udruga u svome statutu određuje da njezini članovi mogu biti i građani koji vjeruju u neko nadnaravno biće koje je “prvo počelo” svega postojećeg, ali nisu na temelju tog uvjerenja organizirani u posebnu društvenu skupinu.

Koliko su danas prava ireligioznih osoba u RH ugrožena, više ili manje u odnosu prema razdoblju prije recimo 10 - 20 - 25 godina?

- Dakle, u ovom razdoblju koje određujete, a može se zaokružiti na posljednjih 25 godina, bez nekih podjela na faze, prava ireligioznih osoba su narušena i sve se više ugrožavaju, naročito nakon implementacije ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice, te pojedinačnih ugovora koji su iz njih proistekli. Dakako, ti ugovori nisu nastali sami po sebi, rezultat su politke koja je u tom području kreirana već i prije postizanja samostalnosti RH. Naime, u to vrijeme započinje proces suradnje političkih struktura i Crkve, stav je da je u socijalističkoj Jugoslaviji, pa time i u Hrvatskoj, religija - katoličanstvo bilo potisnuto, pa čak i zabranjeno, pa to sad treba promijeniti. U političkom i društvenom diskursu počinju se pojavljivati, pa i prevladavati ideje kako je pravi - ispravan građanin Hrvatske onaj koji je katolik, a pripadnost katoličkoj religiji počinje se poistovjećivati s hrvatskim etnicitetom. No svi građani Hrvatske, pa i oni koji su po narodnosti Hrvati, ipak nisu katolici, a čak i da jesu, iz toga ne bi trebala proizlaziti njihova politička prava ili privilegiji.

Ireligiozni građani počinju bivati isključivani iz “mainstreama”, često im se u javnom diskursu, a naročito s propovjedaonica odriče sposobnost etičkog djelovanja i na razne načine postaju “sumnjivi”. U medijima, javnoj televiziji naročito, religiozni su sadržaji (pre)često namijenjeni svim građanima, iako religija ima svoj poseban TV program. O tome, pak, što s propovjedaonica možemo čuti o građanima ateistima, naročito političarima koji nisu po mjeri Crkve - da ne govorimo. Primjer kojim smo se bavili jer je predstavljao očitu diskriminaciju bio je slučaj s besplatnim kartama za klizanje djeci vjernicima u Đakovu. Grad je, naime, onoj djeci za koju je Crkva potvrdila da dolaze na mise zornice dao pravo besplatnog klizanja na gradskom klizalištu. Ne bi bio nikakav problem da je Crkva od Grada kupila karte za tu djecu i podijelila im ih kao nagradu za vršenje vjerskih obveza - ali dobivanje prava na besplatno klizanje na gradskom, dakle svoj djeci namijenjenom klizalištu financiranom iz gradskog proračuna, zbog vjerskih zasluga eklatantan je primjer diskriminacije i šalje samoj djeci vrlo lošu poruku!

No, poseban je problem javno obrazovanje. “Vatikanskim ugovorima”, a onda posebno ugovorom između MZOŠ-a i HBK, Crkvi je odobrena značajna uloga u javnom odgojno-obrazovnom sustavu, od vrtića do fakulteta. Kad se provode te aktivnosti, a slično je i u drugim područjima (vojska, zdravstvo, pravosuđe, policija), Crkva, uz podršku državnih institucija, nastupa “frontalno” te se pri realizaciji raznih religioznih aktivnosti u njih uključuje sve - bez obzira na to jesu li religiozni (i kojoj religiji pripadaju) ili ne. Udruga Protagora protiv je takvog pristupa odgoju i obrazovanju te je provela dvije aktivnosti. Jedno je naš projekt analize udžbenika osnovnih škola, gdje smo naišli, u manjem ili većem intenzitetu, zavisno od izdavača, na pristup prema svim učenicima kao da su katolički vjernici. Navest ću primjer domaće zadaće “Opiši kako ti i tvoja obitelj komunicirate s Isusom”! Takav zadatak ne može se shvatiti drukčije nego kao nametanje djetetu obveze da ili prihvati biti katolik, ili da bude licemjeran i napiše neku laž - ili pak da odluči prihvatiti negativnu ocjenu zbog nenapisane zadaće. U svakom slučaju to je nametanje “jednoumlja” i zloupotreba obrazovanja u ideološke svrhe.

Koje su još aktivnosti koje poduzimate?

- Drugo što smo učinili jest naša tužba protiv MZOŠ-a zbog diskriminacije učenika osnovnih škola koji ne upisuju vjeronauk, a za koju škola ne nudi alternativni izborni predmet kao što je to praksa u srednjoj školi. Ta su djeca diskriminirana, prepuštena sama sebi bez organiziranih odgojno-obrazovnih sadržaja. Djeci katolicima država zapravo dvostruko plaća takozvani svjetonazorski predmet - time što plaća vjeronauk u školi, ali i onaj u okviru vjerske zajednice, silnim novcem koji se transparentno i manje transparentno daje Crkvi za njezino djelovanje iz proračunskih sredstava, a za koje donacije Crkva nikakve izvještaje ne objavljuje. I da, ne treba zaboraviti da se u ta sredstva uključuje i porezna obveza ireligioznih građana bez ikakve njihove mogućnosti da o tome odlučuju. No, naša je tužba odbijena na Županijskom kao i žalba na Vrhovnom sudu. Na oba je suda prihvaćeno objašnjenje koje je poslalo ministarstvo, a zasnovano je na “biblijskim vrijednostima” - objašnjenje je da diskriminacije nema jer “sva djeca mogu pod istim uvjetima upisivati vjeronauk”! Dakle po Bibliji: “Evo ti Eve, pa biraj!” Uložili smo žalbu i na Ustavnom sudu, pa odgovor čekamo već nekoliko godina.

Naravno, možemo se pohvaliti i uspjesima. Od početnih devet članova danas nas je četrdesetak punopravnih i gotovo isto toliko podupirućih. Povezani smo s grupama istomišljenika, a kontaktiramo i sa sličnim udrugama izvan zemlje jer ovo što se događa u nas nije samo hrvatski specificum. Projekt analize udžbenika objavljen je i mnogi su roditelji počeli obraćati još više pozornosti na to što im djeca uče u školi, pa nam se javljaju s pitanjima ili tražeći savjete kako da postupe ako ne žele da im dijete bude izvrgnuto vjerskoj idoktrinaciji. Sve nam se više građana javlja s upitima o svojim pravima i kako se usprotiviti nekim neprimjerenim postupcima. Također, mnogi nam se javljaju tražeći upute o primjerice ispisivanju djeteta s nastave vjeronauka u školi.

Kad se to sve uzme u obzir - kako je to biti irelegioznan u većinski religioznoj Hrvatskoj danas?

- Ponekad neugodno. Na primjer, osjećamo se isključeni kad se neki politički ili samo društveno relevantan subjekt obraća svim građanima titulirajući ih kao “vjernici bilo koje religije”, pa smo mi koji nismo vjernici, dakle građani, izostavljeni. Ponekad se čuje i tvrdnja da ateisti ne mogu ostvariti duhovnost - kao da je ona imanentna samo vjernicima! Možda da pojasnim ilustracijom: i mi ireligiozni građani plaćamo dažbinu za HRT, pa čak i onaj adventski vijenac koji se pojavi na stolovima redakcija u vrijeme zimskih praznika i Božića, a s kojim mi nemamo nikakvu identifikaciju. Zimski solsticij poznajemo i mi nevjernici i sami ga volimo na neki način obilježiti! Zar aranžman zimzelenog bilja s nekim ukrasom ne bi bio dovoljan i građanima katolicima, a adventski vijenac da bude u redakciji programa Laudato? O križevima i ostalim vjerskim simbolima u javnim institucijama, posebno bolnicama, da ne govorim.

U što vjeruju ateisti, ako ne vjeruju u Boga, da parafraziram nedavno izišlu knjigu o tom pitanju?

- Naravno da ateisti imaju izgrađen svoj vlastiti svjetonazor baziran na spoznajama i vrednotama u koje vjeruju i do kojih drže. Ovisno o obrazovanju i odgoju te slobodi da sam kreira smisao vlastitog postojanja, čovjek odabire svoj sustav vrijednosti i mora imati pravo na mogućnost odabira - to je čak i Kovencijom o dječjim pravima čiji je potpisnik i Hrvatska zajamčeno! Filozofija posebno te humanističke znanosti i razne kulture poznate u globanom svijetu današnjice daju široku lepezu izbora! Mnogim ljudima, a tako i meni, prihvatljivije je nemati poneki odgovor nego prihvatiti odgovore koji nisu logični i ne mogu izdržati znanstvenu provjeru.(D.J.)