Magazin
TEMA TJEDNA: ATEIZAM U HRVATSKOJ (I.)

Rubni društveni fenomen ili Bogu lojalna opozicija?
Objavljeno 3. ožujka, 2018.

Ateizam u Hrvatskoj, iako smo proizišli iz komunizma, nije uveliko raširen i prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine bilo je oko 163.000 “nevjernika” (od ukupno 4.284.889 stanovnika), što je samo 0,76 posto.

Prema postotku stanovnika koji se izjašnjavaju kao ateisti i agnostici Hrvatska pripada u samo dno ljestvice zemalja u Europi po broju ljudi koji ne vjeruju u Boga ili božanstvo. Neki aktivisti unutar Hrvatske ne prihvaćaju pak brojke iz hrvatskog Zavoda za statistiku koje smatraju netočnima te čak tvrde da u Hrvatskoj ima samo oko 30 % katolika.

Doduše, određene promjene dogodile su se u vjerskoj strukturi stanovništva. Katolička Crkva izgubila je 200.000 vjernika. I dok ih je 2001. bilo 3.897.332, 2011. godine ta brojka iznosi 3.697.143. U postotku se ne radi o velikoj promjeni jer je katolika u stanovništvu bilo 87,8 posto, a sada ih je 86,2 posto. Tako da naoko velik rast bilježe ateisti jer njih je otprilike 67 posto više.

Inače, Hrvatska je osma zemlja s najmanjim brojem ateista u Europi. Podatci istraživanja koje je provela Europska komisija govore kako u Francuskoj živi najviše ateista, a u Rumunjskoj gdje 92 posto ljudi vjeruje u Boga ih je najmanje (1 posto). Naime, u Francuskoj 40 posto stanovnika ne vjeruje ni u kakva nadnaravna bića, Boga ili višu silu. Na Malti i u Turskoj čak 94 posto njih vjeruje isključivo u Boga, dok je u Češkoj taj postotak najmanji - samo 16 posto. Što se tiče naših susjeda, Slovenci su se smjestili visoko na ljestvicu ateista, gdje se uglavnom nalaze sjeverne zemlje. Od 32 države, oni su na 9. mjestu: samo ih 32 posto vjeruje u Boga, nešto više (36 %) u višu silu, a 26 posto je ateista.

VJERA JE DJELO ČOVJEKA

Nikolina Hazdovac Bajić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ateistima se pozabavila u doktorskoj disertaciji “Nereligioznost u Hrvatskoj: Sociološki aspekti organiziranja nereligioznih i ateista”. Bajić navodi: “Dobiveni podatci pokazuju da temeljno neslaganje proizlazi iz sukoba vrijednosti pri čemu se članovi nereligioznih/ateističkih organizacija pozivaju na vrijednosti osobnih sloboda, jednakosti i kritičkog mišljenja, koje svoje utemeljenje imaju u znanosti. Nereligiozne osobe i ateisti percipiraju svoj identitet kao stigmatiziran, nejednak i u nekim slučajevima diskriminiran. Ta percepcija proizlazi iz društvene regulacije religije (osobito pitanja nastave vjeronauka u osnovnim školama), sveprisutnosti religije u javnom prostoru i politizacije nereligioznosti/ateizma u javnom diskursu, a očituje se na grupnoj razini kao pojava organiziranja na temelju zajedničkog identiteta i na individualnoj razini kao selektivnost i oprez u iznošenju vlastitog nereligioznog/ateističkog identiteta... S obzirom na to, razlikuju se dva tipa organizacija, institucionalni i kulturalni te, ovisno o (ne)postojanju i obliku kolektivnog identiteta, tri tipa ateista, institucionalni, kulturalni i distancirani.”

U knjizi pak Drage Pilsela (urednik) “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?” 33 autora, među njima Ivo Josipović, Mirela Holy, Ante Tomić, Nadežda Čačinović, Zoran Ferić i Borivoj Radaković, pokušavaju objasniti u što vjeruju kao ateisti i agnostici.

Urednik u V.B.Z.-u Drago Glamuzina ocijenio je da je humanizam najveća vrijednost knjige “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”. O postojanju Boga nema dokaza, kazao je Glamuzina i dodao da je siguran ako i postoji Bog, da se ne miješa u naš život i da ga ne možemo kupiti nikakvim vjerovanjem.

Jedan od autora, novinar Neven Barković, rekao je da svatko tko ne vjeruje na pitanje iz naslova ima svoj individualan odgovor jer ateisti nemaju “svetu knjigu” koja bi im naložila odgovor. “Vjera je djelo čovjeka, čovjek je stvorio Boga, i to trebamo znati reći jedni drugima a da se ne povrijedimo. Iz spoznaje da je život jedan i da iza njega nema ništa, može se pronaći većina odgovora za sve nas”, poručio je Barković.

Aktivistica Sanja Sarnavka kazala je da vjeru ne prihvaća kao oblik ponašanja koji promiče većinska crkva u Hrvatskoj, nego vjeru kao ishodište djelovanja vjernika: “Ne mogu reći da ne vjerujem u zaumne stvari, ali nisam imala potrebe vezati se uz vjersku zajednicu ili neku službenu religiju jer vjerujem da nema ničega nakon smrti.”

I novinarka Ines Sabalić priznala je da sama ne vjeruje, premda je rođena u obitelji u kojoj je bilo visokih svećenika i velikih vjernika, te da nikada ne bi izvrtala ruglu išta što je vezano za vjeru. Za svoj oslonac, kaže, ima filozofsku misao koja čovjeku omogućuje da pojmi beskonačnost, iako je sam konačan. Po njoj, za razvoj društva sposobnog za otvoreni dijalog više od religije može pomoći usvajanje obične pristojnosti.

Novinar Branimir Pofuk, vjernik koji se deklarirao kao kršćanin koji ne pripada ni jednoj posebnoj crkvi, pozvao je da se ne sudi o vjeri na temelju iskustva s današnjom crkvom u Hrvatskoj. “Svi mi imamo različite darove, pa i za vjeru ili glazbu, a čovjek je najveća vrijednost, bez obzira na to je li čovjek stvorio Boga ili Bog čovjeka. Nije loš čovjek koji je ostvario Boga”, kazao je Pofuk.

IZVAN GENETSKE PRIRODE

Nedavno se u hrvatskoj javnosti pojavila i knjiga “Zašto nisam vjernik” sveučilišnog profesora u mirovini Josipa Sruka. Što ga je vodilo u pisanju knjige i koji su njezin cilj i poruka Sruk odgovara: “Početni impuls razmišljanja o religijama i vjernicima dobio sam u obitelji. Obitelj moje majke bila je religiozna, a očeva ateistička, što je u vrijeme mog djetinjstva 1930-ih godina bilo vrlo bogohulno... Poslije sam kroz život dolazio u kontakt s vjernicima i na pitanje kako objašnjavaju svoju vjeru obično su rekli da je to dar božji ili božja milost, što mi je bilo neuvjerljivo. Kako se djeca ne rađaju kao narkomani, alkoholičari ili rasisti, tako se ne rađaju ni kao vjernici. Stvarni razlozi vjerovanja ili ateizma nisu genetske prirode ili volje čovjeka - stvar je puke slučajnosti gdje je tko rođen, u kakvoj obitelji, kakav je imao roditeljski odgoj, u kakvoj je sredini odrastao, kakve škole je završio, i to su faktori koji su, po mom dubokom uvjerenju, odlučujući. Jer ako je netko rođen u Indiji ili Kini, neće imati milost božju kakvu tobože ima katolik, odnosno ako je netko rođen u Poljskoj neće biti budist”, navodi Sruk te među ostalim dodaje:

- Danas mnogi, kao svojedobno Stjepan Radić, kažu da 'vjeruju u Boga, ali ne i u popa', samo što se nerado izjašnjavaju o tome. Ta tendencija prisutna je svagdje u svijetu... A iako je danas ateistima gore nego vjernicima prije 40 ili 50 godina, zbog svojih stavova nisam imao neugodnosti jer se nisam družio s ljudima koji bi drugačije prosuđivali ili koji bi bili netolerantni. Iako bi u demokratskom i naprednom društvu među ateistima, agnosticima i vjernicima, kao i među pripadnicima različitih vjerskih zajednica trebala postojati velika tolerancija, danas je na našim prostorima dominacija Crkve previše izražena. Sve one koji ne slijede taj svjetonazor potiskuje se i ne daje im se mjesto u javnom prostoru, od političkih vlasti do javnih TV kuća. Religije imaju golem prostor, ateisti i agnostici gotovo nikakav. To je povezano s odnosom morala i religije. Vjernici vjeruju jer su u strahu i boje se pakla ili očekuju nagradu i odlazak u nebo. Nije li to lažni poticaj morala? Kod ateista i gnostika je suprotno: slijede svoju savjest i potrebu da budu korektni i da se humano ponašaju prema drugim ljudima. Taj njihov moral je istinski jer nije nametnut religijom. Navest ću primjer: što će učiniti vjernik ako mu Bog, preko svećenika, naredi da ubije, pali, kamenuje, kao što je bio slučaj sa starozavjetnim Bogom Jahvom, a što će reći ateist? Vjernik, ako slijedi dosljedno vjeru, reći će da mora poslušati Boga, a ateist će raditi po svojoj savjesti i odbiti izvršenje zločina jer ga vjera na to ne tjera. Zato su sukobi temeljeni na religijskim razlikama gotovo uvijek najžešći i najduže traju. Ima ih i danas, pa i unutar jedne religije - sukobi između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, između sunita i šijita u nekim arapskim i bliskoistočnim državama”, mišljenja je Sruk.

Bivši predsjednik Ivo Josipović svojevremeno je pak izjavio: “Zanimljiv mi je podatak prema kojemu je katolika 90-ak posto, a agnostika, kojima i sam pripadam, tek 0,76 posto. Činjenica da je Hrvatska izabrala predsjednika iz tako male grupacije suprotstavlja se onoj tezi o netolerantnosti u našem narodu. Očito je da su hrvatski građani otvoreni, tolerantni i neisključivi”, ocijenio je svojedobno Josipović.

Piše: Damir GREGOROVIĆ

DRAGO PILSEL

MI VJERNICI NE SMIJEMO VRIJEĐATI NEVJERNIKE!

 

U povodu ovotjedne teme Magazina - ateizam i ateisti u Hrvatskoj razgovarali smo s urednikom knjige “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo” Dragom Pilselom, poznatim hrvatskim novinarom, kolumnistom, teologom i aktivistom. Knjigu je krajem prošle godine objavio zagrebački V.B.Z.

Kako ste uopće došli na ideju za jedno takvo izdanje, k tome još s takvim, za neke možda “provokativnim” naslovom?

- Otkako sam pročitao knjigu razgovora pokojnog milanskog nadbiskupa, kardinala Carla Martinija, i pokojnog Umberta Eca, rovarilo me je to, ta tema iz naslova, u što vjeruju oni koji u Boga ne vjeruju. Jedna mi je rečenica iz intervjua koji sam prije deset godina napravio s velikim luteranskim teologom Jürgenom Moltmannom utrla put do ove knjige: “Tko kaže da časti Boga a odbacuje nevjernike, nije konzistentan i griješi.” Od tada puno više pazim da nikako ne uvrijedim moje prijatelje ateiste i agnostike, a mnogo ih je. Želio sam im postaviti baš takvo pitanje.

SVE JE LAKŠE

Kojim ste se kriterijima vodili u odabiru hrvatskih intelektualaca koji će svojim prilozima sudjelovati u knjizi? Kakva je bila zainteresiranost, je li se netko oglušio na poziv, odbio poslati svoj prilog...?

- Napravio sam dug popis mojih prijatelja i znanaca, javnih djelatnika, za koje sam znao ili mogao pretpostaviti da ne vjeruju u Boga. Netko je trebao biti prvi pa sam prvo zamolio pisca i urednika Peru Kvesića da mi pošalje prilog i tako je krenulo. Gotovo godinu dana rada. Neke sam više puta molio da mi pošalju tekst. Posljednja je to učinila Rada Borić. Što se odaziva tiče, bilo je u redu, odbilo me je jedno dvadeset osoba s mojega popisa. Razlozi su različiti: od onih koji nisu željeli da ih se zbog takve vrste izlaganja razvlači do onih koji su smatrali da je pitanje vjere ili nevjere jako privatna stvar. U fotofinišu je možda još trebalo ući par ljudi u knjigu, ali smo glavni urednik V.B.Z.-a Drago Glamuzina i ja u jednom trenutku rekli: to je to, završavamo i idemo u prijelom.

Sad kad je knjiga vani i nakon nekoliko promocija, kakav je odjek, da tako kažem, u javnosti, kakve su kritike, pohvale i pokude, ako ih ima, i od koga?

- Bit će još promocija i medijskih nastupa, ali odjek je dobar. U tren oka rasprodano je prvo izdanje! Nisam primijetio neku lošu kritiku, premda ne tvrdim da je sve što je napisano stiglo do mene, osim dvodnevno prozivanje Slavena Letica u Večernjem listu. Ali Letica je to tako loše napisao, pokazavši pritom da knjigu nije uopće pročitao niti se bar pet minuta udubio u temu, da nije vrijedno spomena osim što nam je napravio dodatnu reklamu. Pazite, svi, ali baš svi znaju da sam ja vjernik, kršćanin, k tomu i školovan teolog, magistar znanosti sa specijalizacijom iz moralne i političke teologije. Ali Letica o meni piše da sam “ateist”, “nevjernik”. Prilično bedasto od njega.

Općenito uzevši - koliko je u Hrvatskoj danas hrabrost svjedočiti o vlastitom ateizmu, nevjeri u religiozne dogme i pritom se izložiti široj javnosti deklariranoj kao katolici, koja možda i neće imati razumijevanje za one koji u Boga ne vjeruju?

- Sve je lakše. I rezultati popisa stanovništva pokazuju da raste broj onih koji se izjašnjavaju kao nevjernici. Ali iz pisama koje sam dobio i još puno više dobivam nakon objave ove knjige vidim da je to pitanje mnogima teško. Iz tog razloga jako sam zahvalan svima onima koji su dali svoj doprinos knjizi. Možda to za njih nije neki osobit čin hrabrosti, ali ohrabruju one nepoznate naše sugrađane i sugrađanke koji/e imaju poteškoća kada se izjašnjavaju kao nevjernici, osobito u manjim sredinama.

Dojam je da oznaka ateist (ali i agnostik) u Hrvatskoj često poprima gotovo posprdne konotacije, da je blasfemična “etiketa”, uz opasnost da ljude koji u Boga ne vjeruju odmah proglase društveno nepodobnima, još i komunjarama, ljevičarima, jugofilima... Kako to objašnjavate?

- Među ostalim, zbog loše življene vjere onih koji nevjernike prozivaju i omalovažavaju. Vidite, vjera je nama vjernicima dar, pa je potpuno deplasirano time se hvaliti, već bi korektan pristup bio biti zahvalan Bogu i ostati u dijalogu s onima koji tvrde da Boga nema ili da ne mogu odgovoriti na pitanje ima li ga ili ne.

CRKVA I DRŽAVA

Za kraj - gubi li Europa svoju kršćansku tradiciju i ulazi u doba bezbožništva, ateizma, kako to neki tumače, videći u tome veliku dramu, gotovo sudnji dan?

- Broj nevjernika raste. Kao što u Hrvatskoj raste i broj onih koji se nazivaju katolicima a ne žive sakramentalno. Kriva mi je pak interpretacija da je Europa samo kršćanska jer je ona i židovska i islamska itd. Mislim da je papa Benedikt XVI. krivo impostirao temu. Ja sam pristalica sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, i zagovaram prije svega odvojenost Crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život. I te kako je relevantna. A one koji se dižu na stražnje noge kada čuju pojam “sekularno” upućujem na riječi dubrovačkog biskupa Mate Uzinića: “Sekularizaciju mi u Crkvi ponekad doživljavamo kao nešto što nam izbija temelje pod nogama, ali taj pogled je poprilično pogrešan. Sekularizacija nije nešto loše, ona je po sebi dobra. Zapravo Isus Krist je uveo sekularizaciju onom rečenicom: Dajte Bogu Božje, a caru carevo. Želimo li na pravi način odgovoriti na izazove sekularizacije, trebamo je gledati pozitivno.” Naime, sekularizacija, polazeći od iskustva koje smo svi imali, istovremeno pomaže Crkvi da se oslobodi pritisaka politike koji su puno puta u našoj povijesti imali negativan utjecaj na nas.(D.J.)

MR. SC. DRAGO PILSEL
Teolog i društveni aktivist, novinar i urednik knjige “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”

IVAN MARKEŠIĆ

BAUK ATEIZMA KRUŽI HRVATSKOM

 

Tijekom 20. stoljeća u mnogim zapadnoeuropskim zemljama ateizam, nepripadanje vjerskoj zajednici i religijska indiferentnost nisu bili predmet sustavnog empirijskog istraživanja u sociologiji.

To su postali, ali opet tek prigodimice, nakon što je američki sociolog Colin Campbell 1971. objavio knjigu Toward a Sociology of Irreligion.

U tome vremenu na području bivše Jugoslavije pitanjima ateizma i nereligioznih bavio se jedino prof. emeritus Esad Ćimić, koji je rezultate tih istraživanja objavio u knjizi “Socijalističko društvo i religija” (1970.). U Hrvatskoj je o toj temi tek prošle godine obranjena jedna doktorska disertacija.

PATOLOŠKI STRAH OD MINORNE SKUPINE

Općenito je poznato da riječ ateizam (bezboštvo, nevjerovanje u Boga) dolazi iz grčkoga (átheos, atheótes) i da znači negiranje egzistencije Boga, odnosno bogova, te time negiranje i onostranoga svijeta (nadzemnog i podzemnog). Manje je poznato da postojanje (egzistencija) toga pojma u nekome društvu i zajednici zavisi od povijesno društveno uvjetovanih predodžaba o Bogu, bogovima, božanstvima, nadnaravnim moćima itd. Zapravo, u svim tim društvima pretpostavka ateizma (ako ga je i bilo) bio je i ostao “teološki pojam Boga”.

Stoga nije moguće govoriti o nekoj za sva društva i za sva vremena važećoj definiciji ateizma kojom se negira Božja opstojnost. Kao što imamo različito određenje religije (zavisno od kulture, civilizacije, klime), tako imamo i različito određenje ateizma i nereligioznosti. Pa iz te perspektive i mi u Hrvatskoj razumijevamo pojmove ateizma i nereligioznosti.

Kako smo mi u mnogo čemu, pa i u poimanju navedenih pojmova, ovisni o stajalištima katoličkih teologa, hrvatsko hrvanje s “pošasti” ateizma i nevjerovanja nije nešto što bi izlazilo iz okvira onoga što bismo željeli biti, a nismo i ne možemo biti - katolička država.

Baš zbog tih i takvih katoličkih nastojanja pojava ateizma u Hrvatskoj bila je i ostala odgovor ne na to ima li ili nema (katoličkoga) Boga, nego na to na koji način katolici koji vjeruju u Boga organiziraju svoj svakodnevni život i život zajednice u kojoj žive zajedno s ateistima.

No, ono što u Hrvatskoj začuđuje jest patološki strah od minorne skupine onih koji kažu da ne prihvaćaju vjerovati u ono što vjeruje 87,6 % kršćana katolika, nego kažu, ponekad, nažalost, i po cijenu gubitka položaja na rang-ljestvici društvene podobnosti, da im Bog u kojeg vjeruju neki od katoličkih (nad)biskupa, svećenika i vjernika ne ulijeva nadu da će im biti omogućeno živjeti u društvu u kojem će mjesta imati oni koji ne vjeruju, oni koji su druge nacije, rase, svjetonazora i životne orijentacije.

Zapravo, u Hrvatskoj se nerijetko nastoji ateiste učiniti društveno nepoželjnim, odnosno devijantnima, slično kao što je to dugo vremena bilo u SAD-u gdje ateisti nisu mogli biti ne samo svjedoci na sudu nego su bili društveno diskriminiraniji negoli Afro-Amerikanci.

SOCIOLOGIJA NERELIGIOZNOSTI

Što su i tko su (hrvatski) ateisti i nevjernici? Unatoč snažnoj poslijeratnoj teizaciji društva, posljednja dva popisa stanovništva u Hrvatskoj pokazuju porast onih koji ne vjeruju. Vidljivo je to i iz disertacije “Nereligioznost u Hrvatskoj: sociološki aspekti organiziranja nereligioznih i ateista”, koju je 2017. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranila dr. sc. Nikolina Hazdovac Bajić iz Instituta “Ivo Pilar”. U zajedničkoj ocjeni toga rada (napisanog pod mentorstvom dr. sc. Dinke Marinović Jerolimov) članovi Povjerenstva za njegovu ocjenu (K. Nikodem, T. Trako Poljak i I. Markešić) naveli su da je tu riječ o jednome od prvih empirijskih istraživanja u području sociologije nereligioznosti u Hrvatskoj te da dobiveni rezultati pokazuju kako u RH osnovno neslaganje između religioznih i nereligioznih građana proizlazi iz “sukoba vrijednosti”, pri čemu se članovi nereligioznih/ateističkih organizacija uglavnom pozivaju na “vrijednosti slobode, jednakosti i kritičkog mišljenja koje svoje utemeljenje imaju u znanosti.” Uz to, nereligiozne osobe i ateisti percipiraju vlastiti identitet kao “stigmatiziran, nejednak i u nekim slučajevima diskriminiran”, a što se pokazuje na temelju društvenoga stava prema religiji, gdje se posebice ističu “prijepori oko pitanja organizacije i provedbe nastave vjeronauka u osnovnim školama”, te iz “sve veće prisutnosti religije u javnome prostoru i politizacije nereligioznosti i ateizma u javnom diskursu.”

Iz svega toga zaključuje se da se nereligiozni u Hrvatskoj organiziraju “na temelju zajedničkog identiteta”, a da na individualnoj razini postoji “selektivnost i oprez u iznošenju vlastitoga nereligioznog/ateističkog identiteta.”

Na temelju toga, dr. sc. Hazdovac Bajić navodi da u Hrvatskoj postoje dva tipa organizacija nereligioznih/ateista - “institucionalni i kulturni tip” te tri tipa ateista - “institucionalni, kulturni i distancirani”.

KAD ATEIZAM POSTAJE POLITIČKI PROGRAM

Svojedobno je u svojim empirijskim istraživanjima prof. emeritus Esad Ćimić pronašao da su se ondašnji (jugoslavenski) ateisti “rađali” iz već postojećih religijskih zajednica (islamske, katoličke i pravoslavne), da su time postojali tzv. “konfesionalni ateisti”: islamski, katolički i pravoslavni, pri čemu je pripadanje nekoj od religijskih tradicija u bitnome određivalo i njegovu društvenu angažiranost u okviru postojećeg društva.

Ne čudi stoga da se u Hrvatskoj danas “rađaju” institucionalni, kulturni i distancirani “katolički” ateisti kojima ateizam umjesto filozofskih razmatranja postaje politički program, u smislu Marxove 11. teze o Feuerbachu: “Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni!”

PROF.  DR.  SC.  IVAN MARKEŠIĆ
Sociolog religije, znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu

Poznatiji ateisti i agnostici

Među poznatim i utjecajnijim osobama našega društva kao ateisti ili agnostici odvažno su se izjasnili i svjedočili u što vjeruju kada već u Boga ne vjeruju: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Nikola Petković, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Zoran Pusić, Borivoj Radaković, Tanja Rudež, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić.

NEGATIVAN TREND
Sve manje vjenčanja u crkvi

Unatoč činjenici da je u Hrvatskoj, prema popisu stanovnika iz 2011. godine, 86 posto deklariranih katolika, svoj brak u crkvi sklapa tek nešto više od polovine parova koji se odluče na taj korak u zajedničkom životu. No, razlike među regijama su velike, pa tako dok se Ličani i Slavonci premoćno odlučuju za crkveni brak, Istrijanima i primorcima ta ideja nije toliko privlačna. Broj crkvenih brakova pada u kontinuitetu te je sada vrlo blizu broju građanski sklopljenih brakova. Prema podatcima Ministarstva uprave, u prva tri kvartala prošle godine sklopljeno je 8439 vjerskih brakova i 7606 građanskih brakova, što u postotcima iznosi 52,6 % prema 47,4 %. Trend opadanja broja vjerskih brakova vidljiv je ako spomenemo da je 2009. godine udio vjerskih brakova iznosio čak 63,5 posto.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: BARANJSKI GATORFEST

Dani vina, snaša i gromova

2

USPOREDNI INTERVJU

Marijana Petir: Problem je trebalo rješavati na mjestu nastanka, a ne u Europi

3

TEMA TJEDNA: NOVA MIGRANTSKA KRIZA (I.)

Sigurnost Hrvatske
mora biti iznad svega!