TvObzor
DANIEL DAY-LEWIS

Glumačka legenda u lovu na svog četvrtog Oscara
Objavljeno 2. ožujka, 2018.

Cijeli život govorim kako bih trebao prestati glumiti i ne znam što je bilo drukčije ovaj put, ali impuls za odlaskom je napokon pustio korijenje u meni i postao je prisilan. To je bilo nešto što sam morao učiniti, rekao je Daniel Day-Lewis, irsko-britanski glumac, nekoliko mjeseci nakon iznenadne najave njegova glasnogovornika o kraju jedne briljantne karijere. Iako je ta vijest svim ljubiteljima sedme umjetnosti došla kao velik šok, svatko tko imalo prouči njegovu karijeru, intervjue i načine razmišljanja, lako može shvatiti kako mu je uz odbojan koncept svjetske popularnosti i želje za povučenim životom ipak uvijek najteže padalo napuštanje nekog projekta ili uloge kojoj se beskompromisno posvetio. Tako impresivne brojke od sedamnaest igranih filmova, nekolicine televizijskih serija i filmova te petnaest kazališnih uloga u mladosti zbilja ne govore dovoljno o ovom svestranom, metodičnom glumcu koji je svoj umjetnički zanat zbilja donio na novu razinu. Upravo to najbolje dokazuju “bezbrojne” nominacije i nagrade na međunarodnim filmskim festivalima, kao i osvojena tri Oscara iz kategorije najbolje glavne muške uloge, kategorije u kojoj je trenutno apsolutni rekorder.

Prvi koraci u teatru

No, iako je još od malih nogu razvio istančan talent za imitiranje ljudi i naglasaka, na to su ga nagnali nimalo ugodni uvjeti, koji su ga naposljetku i izgradili u samozatajnog, ali izrazito karizmatičnog pojedinca. Naime, zbog židovskog podrijetla s majčine strane, Day-Lewis je pri odrastanju u južnom Londonu često bio na meti nasilnika, kojima se naposljetku prilagodio problematičnim ponašanjem i omanjim kriminalnim radnjama. Takvo odmetničko ponašanje ga ipak nije spriječilo da se okuša i u glumi, pa je već s 14 godina dobio prvu minimalnu, upravo prigodnu ulogu malenog delinkventa u filmu “Nedjelja, prokleta nedjelja” (1971.). Unatoč rezignaciji prema osnovnoj školi, ipak ubrzo pronalazi svoj umjetnički put u kazališnoj školi Sveučilišta u Bristolu, gdje 1979. pravi svoje prve korake u teatru, a već početkom 80-ih dobiva manje angažmane u televizijskim serijama i filmovima. Tada, 1982. dobiva još jednu marginalnu ulogu, ovaj put u nagrađivanom igranom filmu “Gandhi”, u kojemu rasistički vrijeđa upravo poznatog indijskog političara i duhovnog vođu.

Do sredine 80-ih Day-Lewis nastavlja usporedno razvijati kazališnu i televizijsku karijeru, dok 1984. nije dobio značajniju sporednu ulogu časnika na igranom filmu “The Bounty”, u kojemu se likovi Mela Gibsona i Anthonyja Hopkinsa sukobljavaju zbog pobune na istraživačkom brodu 18. stoljeća.

Kao svojevrsna prekretnica u njegovoj karijeri zasigurno se može uzeti 1985. godina, kada dobiva dvije velike uloge - homoseksualca u međurasnoj vezi s Pakistancem u “Moja lijepa praonica” i pompoznog zaručnika u nagrađivanom filmu “Soba s pogledom”.

Nezaustavljivi put prema uspjehu

Iako je ovim ulogama dokazao svoj neupitan talent, već sljedeće godine snima blijedi ljubavni film “Nanou”, dok 1988. napokon nije angažiran u glavnoj ulozi odlične, istoimene adaptacije romana genijalnog Milana Kundere – “Nepodnošljiva lakoća postojanja”.

Nezaustavljivi put prema uspjehu i međunarodnim priznanjima Daniel Day-Lewis započinje 1989. godine angažmanom na filmu “Moje lijevo stopalo”, gdje tumači slikara i pisca s cerebralnom paralizom, koji unatoč velikom hendikepu i životu u siromaštvu svojim lijevim stopalom pronalazi način projiciranja velikih umjetničkih zamisli.

Tijekom snimanja ovog filma Day-Lewis prvi put potpuno pokazuje koliko je metodičan glumac, jer se toliko posvetio ulozi da su ga asistenti morali gurati u invalidskim kolicima, hraniti i nositi po setu, kako ni na trenutak ne bi izgubio draž svog specifičnog lika. Upravo za tu ulogu dobiva svog prvog Oscara, a u međuvremenu “zauvijek” odustaje od kazališta, kada mu se u ulozi Hamleta zbog iscrpljenosti pričinio lik preminulog oca.

Nakon nekoliko godina odmora od glume, 1992. godine utjelovljuje došljaka/Indijanca u “Posljednjem Mohikancu”, u ulozi za koju se ponovno specifično pripremao životom u prirodi i lovom životinja, a napokon je mogao iskoristiti i svoje vrsne vještine obrade drveta pri izrađivanju kajaka.

Plodonosnu suradnju s odličnim redateljem Martinom Scorseseom Day-Lewis je započeo na romantičnom filmu “Doba nevinosti” u kojemu mu ljubavnicu tumači Michelle Pfeiffer, dok je na drugom velikom projektu, “Bande New Yorka” (2002.), s Leonardom DiCaprijem predstavio svu brutalnost prljavog doba sredine 19. stoljeća u Americi.

Iako mu se, ne njegovom zaslugom, u karijeri potkralo još nekoliko slabijih filmova – “Retorta” (1996.), “Devet” (2009.) i “Balada o Jacku i Rose” (2005.), koju je režirala upravo njegova supruga Rebecca Miller, Day-Lewis je još 90-ih dokazao da mu irsko podrijetlo zaista omogućava vjerno prikazivanje kompleksnog stanja života u Belfastu zatrovanom terorizmom Irske republikanske armije (IRA-e). Stoga je odlično odigrao nepravedno osuđenog hipija u filmu “U ime oca” (1993.) i “Boksača” (1997.) u jedinom mu sportskom filmu, a oba naslova režirao je Jim Sheridan.

Široka lepeza uloga

Svjetsku slavu i titulu “nepogrešivog glumca” donio mu je možda i najbolji njegov film “Bit će krvi” (2007.) redatelja Paula Thomasa Andersona, u kojemu glumi okrutnog, beskompromisnog naftnog mogula, označenog kao svojevrsnog začetnika kapitalizma s kraja 19. stoljeća. Specifičan južnjački naglasak, s primjesama irskog, omogućio mu je utjelovljenje zaista kompleksnog lika, ali ništa se nije moglo mjeriti s ulogom Abrahama Lincolna u Spielbergovu “Lincolnu” (2012.), za koju se pripremao gotovo godinu dana, kako bi naposljetku uistinu izgledao kao slika i prilika jednog od najpoznatijih američkih predsjednika. Upravo je 2012. bila predodređena samo za njega, kada je “pomeo konkurenciju” i osvojio trećeg Oscara, upravo kao što se prognozira da će Gary Oldman na skorašnjoj, 90. po redu dodjeli Akademijinih nagrada odnijeti pobjedu za ulogu Winstona Churchilla u “Najmračnijem času”.

No, ne treba Day-Lewisa još otpisivati jer njegova najnovija suradnja s Andersonom u “Fantomskoj niti” zaista djeluje genijalno, gdje u ulozi karizmatičnog krojača donosi netipičnu ljubavnu priču između umjetnika i prekrasne muze.

Iz cjelokupnog opusa zbilja se može zaključiti kako je Daniel Day-Lewis jedan od najboljih glumaca svih vremena, jer u širokoj lepezi uloga dokazuje da izvrsno utjelovljuje povijesne ličnosti, ljubavnike, ratnike, manijake, sportaše, ali i mnoge druge likove čiji fragmenti pri kraju svakog filma ostaju u mislima gledatelja, čak i ako je riječ o slabijem, klišejiziranom ili nedorađenom projektu. Naposljetku, možda se Day-Lewis samo prenaglio s izjavom o završetku karijere, ali opet mu je možda i najpametnije “otići dok pobjeđuje”, živjeti povučenim životom, uživati u drvodjelstvu i pustiti da mu živopisni likovi, poput uspješne djece, nastave pisati povijest.

Marko MANDIĆ
Možda ste propustili...

POGLEDALI SMO SERIJU “PATRICK MELROSE” NA HBO-U

Benedict Cumberbatch u još jednoj ulozi većoj od života

TVOJE LICE ZVUČI POZNATO

Maja Bajamić pobjednica pete sezone

EXIT POJAČAVA DUG POPIS HEADLINERA

Stiže rap superzvijezda French Montana