Relativno je malo u Hrvatskoj poznata činjenica da je Domovinski rat, koji se u Hrvatskoj vodio od 1991. do 1995., nanio goleme štete i susjednoj Mađarskoj.
Konkretno, primjerice, biser mađarskog turizma - Harkanj, osamdesetih godina bilježio je milijun noćenja godišnje. Početkom rata u Hrvatskoj taj je broj radikalno smanjen i od tada se praktično Harkanj nikada nije vratio na prijeratne brojke. Sada godišnje ima manje od 300 tisuća noćenja. Međutim, u posljednjih dvadeset godina mađarska Baranjska županija turizam je podigla na prilično visoku razinu i dok u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu gradimo sve uspješniju priču o ruralnom turizmu, dobro je iskoristiti iskustva i primjere mađarskih susjeda.
Prošloga tjedna posjetili smo Vilanj, ili Villany, i Pečuh, dva važna turistička odredišta mađarskog dijela Baranje. Vilanj je izvrstan primjer uspješno razvijenog vinskog turizma. Gotovo fenomen. Gradić s oko dvije i pol tisuće stanovnika ima oko 200 manjih ili većih vinarija, desetak restorana, od čega nekoliko vrhunskih, više hotela i brojne pansione. Kada se uđe u Vilanj, stječe se dojam da je cijelo mjesto isključivo vinsko-turističko. Najpoznatije vinarije s hotelima i restoranima su Gere i Bock. Restoran Sauska, recimo, otvoren prošle godine, svrstava se među deset najboljih u Mađarskoj. Gostiju je u Vilanju bilo i za našeg posjeta, bez obzira na to što je bio radni dan i što je padao snijeg. Samo Vilanj godišnje bilježi oko 60 tisuća noćenja. Za usporedbu, Osijek ostvaruje nešto više od sto tisuća noćenja.
Harkanj i Pečuh
Pečuh smo posjetili u pratnji prijatelja Zoltána Gyorffyja, glavnog urednika časopisa Pécsi Borozó i odličnog poznavatelja enološke i gastronomske scene ne samo u Mađarskoj nego i u Hrvatskoj. Valja podsjetiti kako je Gyorffy, kojega jako dobro zna većina naših vinara, prošle godine dobio nagradu Hrvatske turističke zajednice Zlatna penkala za svoj novinarski rad i doprinos promidžbi hrvatskog turizma u susjednoj Mađarskoj.
Prema službenim podatcima Mađarskog središnjeg statističkog ureda, samo je Pečuh lani posjetilo nešto više od 120 tisuća gostiju, 26.687 stranih i 93.747 domaćih. Gosti su ostvarili točno 239.519 noćenja. U odnosu prema 2016. broj gostiju povećan je za 5,7 posto, a noćenja za 7,1 posto. Procjenjuje se da u Pečuhu danas od turizma živi pet-šest tisuća osoba.
Cijela Baranjska županija imala je više od 600 tisuća noćenja, a naša, Osječko-baranjska županija, približno jednakog broja stanovnika, lani je ostvarila tri puta manje noćenja. Najvažnija turistička odredišta Baranjske županije su, dakle, spomenuti Harkanj, Vilanj i Pečuh, zatim Bikal sa svojim tematskim renesansnim zabavnim parkom te Siget i Mohač.
Mađarski susjedi jako su dobro iskoristili i povezali vinsku i gastronomsku ponudu, toplice i kupališne kapacitete, povijesnu baštinu te vjerske objekte u Pečuhu, gdje se nalaze starokršćanski ostatci i katedrala, te poznato svetište Marijađud (Mariagyud)...
- Velik turistički iskorak u proteklih deset i više godina napravljen je u Pečuhu, zahvaljujući velikim ulaganjima najprije iz pretpristupnih fondova Europske unije, a potom i u uređenju grada, koji je 2010. bio Europska prijestolnica kulture. Mislim da su koristi od prijestolnice danas veće nego te, 2010. godine. Tada je prvenstvena korist bila to što se diljem Europe moglo čuti za Pečuh. Kada je riječ o Mađarskoj, recimo, prosječni Europljani znali su za Budimpeštu, Balaton, možda Tokaj i vino. U Pečuhu je sada snažan kulturni turizam, jer se na području grada nalaze starokršćanski ostatci, koji su uređeni i prilagođeni posjetu gostiju, turski spomenici, secesija iz zlatnog doba Monarhije... Međutim, čini se da ljudi ne dolaze samo zbog kulture. Bez vina i gastronomije ne bi bilo turističkog rasta. I tu je, srećom, izrastao Vilanj, kao najpoznatija vinska destinacija u cijeloj Mađarskoj - kaže nam Gyorffy.
Zanimljivost Vilanja ogleda se u tome što je svoj uspjeh u dvadesetak godina izgradio isključivo na vlastitim snagama pojedinaca. Gyorffy obojašnjava da je u Vilanju najprije buteljirano vino. U tom gradiću nastajali su prvi privatni vinski brendovi, vinski hoteli, restorani.
- Najvažnije je u svemu tome što su se ti tvorci vilanjskog uspjeha držali zajedno i mislim da su zbog toga uspjeli. I danas, nakon 25 godina, drže se zajedno. Njihova djeca nastavljaju graditi to zajedništvo. Svaki će vinar gosta poslati svom susjedu ili u susjedni restoran. Vilanj danas ima 60 tisuća noćenja, ali i više od 200 tisuća gostiju godišnje. Svaki mjesec održava se neki vinski festival. Primjerice, na festival crvenog vina dolazi više od 30 tisuća posjetitelja. Početkom devedesetih većina gostiju u Vilanju bili su stranci - Nijemci i Austrijanci koji su dolazili u Harkanj, međutim sada je obrnuto, čak je 80 posto domaćih gostiju, i to većinom iz Budimpešte. Znatno je tomu pridonijela i turistička tzv. Szep kartica, koja je potaknula rast domaćeg turizma, jer je država financijski motivirala ljude da godišnji odmor provode u Mađarskoj - priča Gyorffy.
Ističe da je u cijeloj Mađarskoj u velikom porastu wellness turizam, u čemu je, kaže on, nakon “pada” Harkanja, Baranja ipak zaostala za drugim dijelovima zemlje.
Suradnja
Mogu li mađarski i hrvatski dio Baranje biti jedna turistička destinacija? To je pitanje koje se nameće kada se pogledaju sadržaji destinacija. Pečuh ima brdo Meček, Osijek ima Dravu i međunarodnu zračnu luku. Naš adut svakako je Kopački rit. U hrvatskoj Baranji u vinarijama dominira proizvodnja bijelih vina, u Vilanju - crnih. Mađarska Baranja nema ergelu poput đakovačke.
- Ako naši turisti s ove strane granice odu na jednodnevni izlet u Osijek, posjete Kopački rit, pojedu fiš-paprikaš i popiju čašu vina, mi ih nećemo izgubiti. Oni će i dalje ostati na noćenju kod nas, i to možda dan duže, odnosno noćenje više, jer su obogatili svoj odmor, doživjeli su nešto novo. I obrnuto je s hrvatskim gostima. Dakle, to je, pojednostavljeno rečeno, jedan primjer koristi od suradnje - ističe Gyorffy.
Slaže se s tim i hrvatska konzulica u Pečuhu Vesna Haluga. “Područja s obje strane granice turistički su kompatibilna, jedna drugima nisu konkurencija i to bi se svakako moglo i trebalo iskoristiti. Svakako treba iskoristiti i prirodna bogatstva. Primjerice, Dravu, koja je pod zaštitom UNESCO-a, ili naš Papuk, koji je park prirode. Mnogo toga zajedničko je pograničnom području u obje zemlje. Međutim, mislim da je najprije potrebno da se u Hrvatskoj organiziramo i složimo svoju ponudu, da turističke agencije imaju aranžmane na osnovi kojih će dovoditi turiste u Slavoniju i Baranju, odnosno na cijeli ovaj pogranični prostor”, zaključuje Haluga.
Igor MIKULIĆ
Kraljica Elizabeta i Lady Gaga nose rukavice iz Pečuha
U kulturnoj četvrti Zsolnay, uređenoj u bivšoj tvornici poznatih porculanskih proizvoda, u tridesetak zgrada spomenika kulture smješteni su muzeji, prostori za različite izložbe i koncerte, zvjezdarnica, manufakture, lutkarsko kazalište, igrališta... Svakako je jedan od najvažnijih sadržaja ove kulturne četvrti muzej porculana Zsolnay. No, s obzirom na to da smo o njemu već više puta pisali u našim novinama, ovaj put izdvojili smo manje poznatu zanimljivost. Naime, u Pečuhu još od 1861. postoji tradicija proizvodnje kožnih rukavica. Radionica je i dalje aktivna i tu praktično u cijelosti ručnu proizvodnju mogu vidjeti posjetitelji Zsolnayeva centra. Pod premium brendom Hamerli nastaje ograničena količina od stotinjak pari rukavica od skupocjene kože (čak i zmija ili krokodila), sa zlatnim dugmićima i slično. Mogu se kupiti u trgovini na samom mjestu proizvodnje ili, recimo, u londonskom Harodsu. Cijene su od 200 do čak dvije tisuće eura. U manufakturi će ponosno istaknuti kako njihove rukavice nose mnoge poznate osobe, primjerice, britanska kraljica Elizabeta ili Lady Gaga. No u Pečuhu izrađuju i one klasične, recimo tako, rukavice za široku publiku, čija se cijena kreće od 50 eura naviše.
ČETIRI TISUĆE STRANIH STUDENATA I - IRANCI
Pečuh je prilično živahan grad, iako se baš kao i iz Osijeka ljudi iseljavaju i odlaze u Austriju, Njemačku ili Irsku. Od Osijeka je i veći, ima nešto manje od 150 tisuća stanovnika. Velikoj živosti pridonosi i to što je sveučilišni centar, baš kao i Osijek. U Pečuhu, što je vrlo zanimljivo, studira četiri tisuće stranih studenata, uglavnom iz Njemačke, Austrije, Norveške, pa i Irana. Naime, u Pečuhu živi oko 700 Iranaca. Vlasnik tvornice Zsolnay je Iranac.
RESTORAN S IZVRSNIM POGLEDOM I NAJBOLJA SLASTIČARNICA
U Pečuhu smo ručali u odličnom restoranu Kikelet, koji se nalazi iznad grada, na brdu Meček, i ima nevjerojatan pogled. Restoran je nakon dugogodišnje tradicije bio zatvoren, ali ga je u rujnu prošle godine otvorio novi vlasnik, uz medicinsku kliniku koja se otvara na mjestu gdje je nekada bio hotel. Tvrtka koja ga vodi u svom sastavu ima još jedan restoran u gradu, vinski bar i slastičarnicu, ali i vlastitu farmu, upravo zbog restorana. Želja je vlasnika imati pod kontrolom sve namirnice koje dolaze u restoran. Na farmi se uzgajaju domaće životinje - svinje i šarole goveda, ali i sve povrće i začinsko bilje. Dnevni meni, primjerice, s dva slijeda, stoji oko 35 kuna. Vikendom su na jelovniku tri slijeda i jelo stoji 80-ak kuna. Obrok s tri slijeda po narudžbi stoji oko 150 kuna. Posebna je priča ona o kolačima u slastičarnici Jókai, na prekrasnom istoimenom trgu. Svrstana je među deset najboljih u Mađarskoj...