Opuštenom, prpošnom, lišenom teških misli i briga, najavljivana je druga ovosezonska dramska premijera osječkog HNK-a, Goldonijeva “Lukava udovica” u režiji Želimira Mesarića i dramatizaciji Davora Špišića. S obzirom na konačni rezultat, postavlja se pitanje zašto se jedan profesionalni, nacionalni teatar odlučio za prilično zastarjeli komad? Je li sve nepovratno otplovilo već samim izborom ili je sve moglo biti drukčije?! Onaj tko je tražio i očekivao slojevitost, možda je ostao uskraćen.
Čini se da je prva pogreška u koracima dramaturški rad jer fabula kao da je lišena logike. Primjerice, već je naslov promašen jer lukavost udovice Sofije Katančić uopće ne dođe do izražaja, kao ni jasnoća zašto je izabrala baš bankrotiranog grofa iločkog Kazimira Jankovića (stidljivo ga je prikazao Aljoša Čepl, ali je pokazao da itekako zna pjevati, kao i Ivana Soldo Čabraja), osim što je Hrvat. Nedostajalo je dinamike u radnji, a puno je toga ostalo nedorečeno.
Cijela se predstava, koja je trajala više od 2 i pol sata (s pauzom), događa na jednoj jedinoj sceni - izmjene su tek odnošenje dvaju komada namještaja iz grofičina salona i donošenje hotelske recepcije, pri čemu su scenski radnici nonšalantno na sceni - potpuno osvijetljeni.
Kostimima Danice Dedijer (Moć zemlje, Jedan čovjek, dva šefa...) i scenografiji Miljenka Sekulića (Unterstadt, Ero s onoga svijeta, Prolaznici...) ne nedostaje samo novca (reciklirani su postojeći kostimi, što je vrlo pohvalno) nego i maštovitosti (premda naglašavaju karaktere i situacije), osim u slučaju haljine Sofijine sluškinje Žuži (fantastična i poletna mlada Matea Grabić Ćaćić, od koje bi mnogi stariji i iskusniji mogli učiti). Doista šteta, posebice usporedimo li na nekoj vizualnoj razini tu predstavu s iznimno atraktivnom (i dobrom) predstavom “Vitez slavonske ravni”. Čudi, jer od tih smo dvaju umjetnika naviknuli dobivati više i bolje. Sve skupa rasvijetlio je iskusni Saša Mondecar
Iako je uvijek nepravedno izdvajati pojedince iz tima, i svi se manje-više uklapaju u sustav (premda neki ponekad prilično tapkaju u mraku/mjestu), kazališna predstava baš to zahtijeva.
Iznimno šarmantni i 'vrući' mađarski naftni magnat, koji, očekivano, vrckasto izvrće hrvatsku gramatiku, bio je Vjekoslav Janković, i kao takav, prema mišljenju mnogih, jedan od najboljih aduta predstave, uz njegova rivala u borbi za grofičinu ruku (i bogatstvo) Ivana Ćaćića, u ulozi beogradskog bankara Spiridona M. Stefanovića. Ne samo da mu nije bio problem postojani beogradski naglasak (čak ni u pjesmi “Beograde” Đorđa Marjanovića, koju tiho zapjevuši u prvom dijelu) nego je i pravi užitak gledati ga sigurnog na sceni jer vlada zanatom i ulogom, kao i svojim glasom, kojim u pravom smislu riječi jasno i uvjerljivo ispunjava scenu, bez problema artikulirajući svako slovo. Sarajevski naglasak pokazao se problemom Dušku Modriniću pa je teško dolazila do izražaja njegova poznata komičnost. Matea Grabić Ćaćić svoju je marljivost i talent već dokazala, a ovdje je imala ulogu u kojoj je doista uživala, možda zato što nije na svojim leđima - kao Ivana Soldo Čabraja - imala teret naslovne uloge pa se opustila i razigrala.
Poznavajući habituse ovih dviju iznimnih mladih glumica, koje su podjednako lijepe i graciozne, pomišljam da bi se možda bolji učinak ostvario da su njih dvije zamijenile uloge. Jer, teško je bilo ne primijetiti grč u Ivaninu nastupu, i to u predstavi i večeri koja je trebala biti samo njezina. U velikoj mjeri i jest bila, ali tko poznaje rad te glumice zna da može puno, puno bolje pa si možemo priuštiti malo cjepidlačenja i zamjeriti joj izostanak opuštenosti. No, dajmo joj vremena da joj uloga sjedne i da se malo opusti. Tada će to sigurno biti prava grofica Sofija kakvu nam samo Ivana može servirati i kojoj pristaje taj holivudski završetak.
Ležeran u svojoj ulozi bio je ponovno Matija Kačan, dovoljno komičan i dramatičan kada treba, a uistinu je iznenadila i Antonija Pintarić, daleko bolja u 'alternacijama', tj. kao ruska kneginja i prebacujući se iz ulogice u ulogicu na kraju, nego kao glumica Natalija.
Važnu je kariku odigrala Areta Ćurković (srećom, sve češće na sceni 'velikog' teatra), poznata prema svojoj svježini i iskrenosti pa je dobrodošla u svakom ansamblu, a u svakoj se ulozi poput mačke dočeka na noge. Sve četiri. Možda i zbog iskustva, u njezinu se nastupu osjeća ljubav prema kolegama i poslu kojim se bavi.
Dina Vojnović bila je Sofijina sestra željna udaje, a Mario Rade, pak, Sofijin otac Đuro Turković. Između dvije uloge žonglirao je mladi i sve prisutniji Antonio Jakupčević, a gost iz Tuzle Armin Ćatić utjelovio je Ljudevita Katančića. Ulični svirač bio je Kiril Naumov.
Glazbeni je suradnik i skladatelj Igor Valeri (glazba je bila nenametljiva, no kada je to trebalo nije prošla nezamijećeno), a suradnik za scenski pokret i koreograf Vuk Ognjenović.
Ma što mi žugali nekima i nečemu, publika je, bilo bi licemjerno ne reći, uživala i na generalnoj probi (prepuno kazalište), kao i na premijeri za koju je bilo nemoguće dobiti ulaznicu. Držim palčeve da me publika s vremenom demantira.

 

Narcisa VEKIĆ