Magazin
PRIČE S OKUSOM DRAME I SJETE

Osječani u Sarajevu: Rat, ljubav i romantika mogu biti jednako tragični
Objavljeno 24. veljače, 2018.

Autohtoni stanovnici od milja ga i dalje nazivaju Šeher, zbog daška Orijenta poznat je i kao “Damask sjevera”, a Židovi su mu dali nadimak “Mali Jeruzalem”. Riječ je, naravno, o Sarajevu, koje sam posjetio šest ili sedam puta, u različitim prigodama i godišnjim dobima. Svaki je put značio otkrivanje nečega novoga i zanimljivoga u ovom jedinstvenom gradu, ali u dogledno vrijeme, zbog drugih obveza i planova, iskreno, nije bilo predviđeno novo putovanje u Sarajevo.

Sve dok se prije nekoliko mjeseci nije pojavila primamljiva ponuda za predvalentinovski romantični vikend u Sarajevu. “Želimo vas provesti kroz neistražene dijelove Sarajeva, ispričati ljubavne priče od kojih ćete se naježiti. Priče koje govore o ljubavi kroz koje su zaljubljeni vjerovali jedno u drugo unatoč tome što je cijeli svijet bio protiv njih. Neka vas ovakve priče inspiriraju, neka vas rastuže, ali i podsjete na supružnika i blago koje imate pored sebe... Opuštajući vikend koji ćete pamtiti po ljubavi u gradu u kojem se isprepleću različite kulture i nacije...”, stajalo je, između ostalih detalja, u pozivu osječke Anima Travel Agency.

PRIČA BROJ 1: BOŠKO I ADMIRA

Budući da moja supruga nikada nije bila u Sarajevu, a ja nikad uživo nisam čuo ni jednu od brojnih sarajevskih ljubavnih priča, ponuda se nametnula kao idealan valentinovski dar.

I tako smo se eto našli u Sarajevu. Unatoč tome što su sarajevske zime poznate po jakim “minusima”, vrijeme nas je solidno poslužilo. Stoga je dvosatni obilazak centra grada, organiziran odmah nakon dolaska autobusom ispred zgrade Gradske vijećnice, protekao bez većeg smrzavanja. Naravno, ako izuzmemo emotivno smrzavanje koje nam je priuštila simpatična i upućena voditeljica Lejla potresnim i zanimljivim ljubavnim pričama iz Sarajeva i Bosne. Pa, krenimo redom kojim su nam ispričane.

Ovu priču čuli smo na Šeher-Ćehajinoj ćupriji, jednom od petnaestak sarajevskih mostova, kilometrima udaljenom od Vrbanja mosta, gdje su prije gotovo četvrt stoljeća, za vrijeme rata u BiH, svoje mlade živote izgubili sarajevski “Romeo i Julija”, kako ih danas nazivaju. On je bio Srbin, Boško Brkić, ona Bošnjakinja, Admira Ismić. Vršnjaci, 24-godišnjaci, samo su maštali kako će zajedno pobjeći iz opkoljenoga Sarajeva. Plan je bio da se dokopaju linije razgraničenja na Grbavici i da se potom izvuku iz grada. Prema navodima agencije Reuters, obje zaraćene strane dopustile su njihov prolazak, a ni danas nije razjašnjeno tko je i zašto u tim okolnostima pucao na njih. Tragičnoga 18. svibnja 1993. godine, držeći se za ruke, hodali su nekoliko stotina metara uz Miljacku, kada su ih odjednom pogodili hici iz snajpera. “Boško je prvi pao od metka. Admira je bila ranjena, možda se i mogla izvući... No, samo je dopuzala do svojeg voljenoga, zagrlila ga i tako su umrli. Tjedan dana nitko ih nije maknuo s mosta, a onda su ih konačno odnijeli. Pokopani su zajedno”, ispričala nam je tužno Lejla ljubavnu priču koja je postala metafora rata u BiH.

Na albumu “Radovi na cesti” iz 2013. godine ovu je tragediju opjevao bend Zabranjeno pušenje u pjesmi “Boško i Admira”, s nezaboravnim stihovima: “... zar je nebo jedino mjesto gdje možemo biti jedno, gdje možemo biti zajedno?”

PRIČA BROJ 2: FRANJO I SOFIJA

Akteri druge ljubavne priče nisu Sarajlije, ali je ona važna za sudbinu ne samo Sarajeva već i cijele Europe i svijeta. Ljubav i potom brak Franje Ferdinanda, austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije, i češke grofice Sofije Chotek, njegova obitelj nije odobravala zbog navodnoga nedovoljno plemenitog grofičina podrijetla. No, ljubav je cvala, imali su troje djece, a Sofija je pratila voljenog Franju na mnoga službena putovanja. Pa tako i u Sarajevo uoči sudbonosnoga atentata na njega, koji će 28. lipnja 1941. označiti početak Prvog svjetskog rata. “Uoči njihova dolaska bilo je najavljeno da će biti pokušan atentat. Zato je Sofija molila Franju da iz Sarajeva odu dan ranije, 27. lipnja, nakon što obave sve protokolarne obveze. No, nije ju poslušao, već su 28. lipnja kočijom krenuli u obilazak centra grada, čija je ruta čak bila objavljena u novinama... Na putu je na povorku bačena bomba, ali svejedno nisu odustali. Na povratku su čak skrenuli u pogrešnu ulicu, a dok su to shvatili, već je Gavrilo Princip izvadio revolver i ispalio dva hica u njih”, ispričala je Lejla. Prvi je hitac pogodio Franju, a drugi Sofiju. Ona je ubrzo preminula, a on desetak minuta nakon nje. “Svjedoci kažu da je, uoči smrti, Sofija nešto prišapnula Franji na uho. Romantičniji kažu da mu je rekla kako ga voli i da čuva djecu, a oni drugi tvrde da su joj zadnje riječi bile: 'Jesam ti rekla'“, kazala je naša “vodičica”. Mi bismo se kladili da je ipak bilo posrijedi ovo drugo.

PRIČA BROJ 3: OMER I MERIMA

Treća ljubavna priča nije originalno sarajevska, već narodna bosanska, iz narodne balade “Smrt Omera i Merime”, a odlično opisuje običaje i odnose u ovim krajevima. Ukratko, ako niste čitali ili slušali o tome, balada govori o nesretnoj ljubavi Omera i Merime koji su radije pošli u smrt nego živjeli jedno bez drugoga. Lejla nam ju je ispričala ispred Begove (Gazi Husrev-begove) džamije, najvažnije džamije u Sarajevu, smještene usred Baščaršije, a koja u sebi također nosi kontroverze zbog nekih nesretnih ljubavi. Što i ne čudi kada se zna da je još mnogo tužnih i lijepih ljubavnih priča u gradu, koji je tijekom bogate povijesti neprestano bio i jest sjecište i mjesto susreta (nažalost, i sukoba) različitih vjera, nacija i kultura. Poput one Bosanke Lejne i Srbina Davora koju je za Valentinovo 2016. zabilježio reporter britanskog Guardiana ili nedavno sklopljenoga prvog službenog gay braka u Sarajevu.

Inače, u normalnom svijetu normalno je “da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava”, kako kaže pjesma Pušenja. Na žalost ovoga prekrasnoga grada i ove regije - ovdje okolnosti često nisu bile i neće biti normalne.

Piše: Tomislav LEVAK
Bilo kuda ćevapa svuda

Mnogim se autohtonim Sarajlijama od ovoga stereotipa (opravdano) diže kosa na glavi, ali za sve koje put nanese u glavni grad Bosne i Hercegovine vrijedi stara izreka: “Ako si došao u Sarajevo, a nisi probao ćevape - kao da nisi ni bio.” No tko smo mi da preispitujemo izreke, a još ako, k tome, i obožavamo ćevape? Stoga, nakon što nas je naša Lejla provela središtem Sarajeva, razmiljeli smo se Baščaršijom u potrazi za najboljim sarajevskim ćevapima. I odmah upozorenje - ova je potraga unaprijed osuđena na propast. Naime, titula “najbolji sarajevski ćevapi” više-manje ovisi o tome koga ste upitali za savjet, a često i o simpatijama prema vlasniku pojedinog ugostiteljskog objekta. Tako su nas jedni upućivali na “Želju”, drugi na legendarnu Ferhatovićevu “Peticu”, treći na “Mrkvu”, koja je postala iznimno popularna posljednjih godina, četvrti govorili da je najbolji “Kurto”, peti da primat pripada “Specijalu”... Na kraju, odlučili smo se za ćevabdžinicu “Hodžić”, u ulici Bravadžiluk. Vodili smo se intuicijom - za nju nam je najmanje upitanih reklo da ne valja ili da ćevapi “nisu baš neki”, a i ja sam prizvao u sjećanje proljeće 2011., posljednji prethodni boravak i odlične ćevape baš u tom lokalu. Ušli smo, naručili dvije “pet'ce” (trebalo je ostaviti mjesta za slatko). Rezultat? Pa, somun malo suh, ali ukusan, a ćevapi fini za prste polizati. No, kamo god da na Baščaršiji odete na ćevape, sumnjamo da ćete pogriješiti, bar ne jako. Pri tome će vas “petica” (pet ćevapa u porciji) u prosjeku stajati 3-4 konvertibilne marke, “desetka” od 6 do 8 KM, a “petnaestica” od 10 KM naviše. Za neupućene, jedna KM je otprilike četiri kune.

Prava olimpijska raja

Naš predvalentinovski vikend dogodio se samo koji dan nakon što su prije pune 34 godine, 8. veljače 1984. godine, u Sarajevu otvorene 14. Zimske olimpijske igre. Globalni sportski događaj koji je na bar dva i pol tjedna Sarajevo stavio u središte pozornosti cijeloga svijeta. Događaj kojega se danas Sarajlije sjećaju s neskrivenom ljubavlju, nostalgijom i sjetom na neka, za njih, kažu, bolja vremena, kada su bili mnogo složniji, kada su doista bili “prava raja”. Premda je tijekom subote, kad smo boravili u Sarajevu, Turistička zajednica Kantona Sarajevo u suradnji s ZOI '84 na Bjelašnici organizirala cjelodnevni sportsko-zabavni program obilježavanja navedene obljetnice (nismo se zaputili tamo), danas su u Šeheru prepoznatljivi samo “ostatci ostataka”. Mnoga olimpijska borilišta i objekti zapušteni su ili stradali u ratu, a u znak sjećanja na slavne dane stoje još samo olimpijski znak u asfaltu jedne od glavnih ulica, Ferhadije, te simpatična maskota Igara - Vučko, koji se prodaja u suvenirnicama, kao i naziv ponekoga objekta, poput pekarnice “Vučko”.

Povijesna Baščaršija

Prema riječima naše “vodičice” Lejle, stari dio Sarajeva zapravo se naziva Čaršija, dok je Baščaršija (složenica od turskih riječi baš - glava, te čaršija - tržnica, trgovački dio grada) samo glavna ulica koja prolazi njome. No, budući da je Sarajevo oduvijek bilo glavni grad ovoga dijela regije, a Čaršija od 15. stoljeća, kada je sagrađena, njegov povijesni centar, naziv Baščaršija uvriježio se za cijeli ovaj dio grada, pa je u tom smislu korišten i u ovom tekstu.

Možda ste propustili...