U drugom nastavku putopisnih reportaža našeg sugrađanina, osječkog svjetskog putnika, više pozornosti poklonjeno je najpoznatijem brazilskom gradu, olimpijskom Riju de Janeiru, blistavilu bogatih i očaju siromašnih.

Riječima i slikama idemo u novu pustolovinu kroz brazilski megapolis...

Sljedeća je “must see” destinacija u Riju de Janeiru bila Corcovado - veliki kip Isusa Iskupitelja (Cristo Redentor). Corcovado inače na portugalskom znači grba i 710 metara je visoka granitna stijena, brdo u središnjem dijelu Rija, u zaštićenoj šumi Tijuca, vidljivo iz svakog dijela grada. Na vrhu brda nalazi se kip Isusa Iskupitelja visok 39,6 metara od čega je samo postolje u kojemu se nalazi mala kapelica visoko 9,5 metara. Godine 2007. proglašeno je za jedno od novih sedam čuda svijeta...

Tamo stižem organiziranim i najučinkovitijim načinom - preko agencije koja s Copacabane vozi turiste na vrh nedjeljom za 150 kn, ostalim danima za 130 kn. Corcovado je izvan ruke svim vrstama javnog prijevoza osim taksija, ali bi vas to zadovoljstvo stajalo oko 400 kuna - bez ulaznice! Do vrha vozi i željeznica, nekih 30 minuta, ali su mi rekli da ne radi. No lagali su, jer sam vidio da radi, ali kasno, a baš sam željeznicom htio stići na vrh! Sve u svemu - odoh, vidjeh i razočarah se - niti je Isus toliko velik, niti je ukupan dojam toliko impresivan koliko sam očekivao. Istina, pogled na Rio je predivan.

A mi se sprdamo Petrini - gradonačelniku Primoštena, kada gradi kip Gospe ponad gradića!

Usput, pripremajući se za ovo putovanje, prikupio sam hrpu podataka s interneta i svi se slažu u jednom: Brazil, a osobito Rio de Janeiro, izuzetno je opasan za turiste. Neki su iznosili, kao potvrdu svojim tvrdnjama, podatak da taksisti ručne satove nose na desnoj ruci kako im ne bi bili strgnuti s lijeve ruke dok stoje na semaforu! Bullshit, ili po naški, obična preseravanja - Rio, kao i cijeli Brazil, po pitanju sigurnosti stranih turista siguran je koliko i svi drugi gradovi diljem svijeta ako, kao uostalom i svagdje drugdje, poduzmete mjere opreza ili, bolje rečeno, ako se ponašate razumno.

Isprepadan tim internetskim preseravanjima krećem u solo obilazak Pão de Açúcar ili Glave šećera. Do tamo se od mog hostela vrlo jednostavno stiže pješice za nekih 30 minuta, ali putem trebate proći kroz jedan osvijetljeni cestovni tunel pa mi se baš i ne ide tuda. Otići ću metroom i izbjeći prolazak tunelom pa pješice još nekih 15 minuta.

Na izlasku iz stanice metroa pitam prodavače nepotrebnih sitnica kako stići do tamo gdje sam se uputio. Glava šećera se vidi, pokazujem je i oni me upućuju u jednom smjeru - meni osjećaj govori u krivom - pa usput pitam policajca, valjda on zna. On mi pokazuje isti smjer i govori da u drugoj ulici skrenem “left”, a pokazuje desno. I tako ja po vrelini idem left - ma nije to - to! Već sam izmoren hodanjem i vrelinom pa vadim mobitel (dosad ga nisam koristio “jer će vam ga čim ga vide oteti iz ruke...”) i provjeravam na aplikaciji svoju poziciju - pa ja sam dobrih pola sata u kontra smjeru! Ti mater, pa ako ne znaš strani jezik ne moraš biti tupast, ali mi se čini da carioce malo naginju tome.

Ljutit kao leptir odlučujem se za metro pa u hostel na kratak odmor, a Glava šećera neće uživati u mome društvu!

Nedjeljno popodne - lijepo, sunčano, k'o stvoreno za obilazak znamenitosti u centru grada - četvrt Lapa - Theatro Municipal, National Libraly, Lapa Arches - akvadukt, katedrala, Selaron Steps i kasnije Museum of Tomorrow.

Iz metroa izlazim odmah ispred Theatro Municipala, da je stanica bliže, bila bi u samom kazalištu. Lijepa, reprezentativna građevina, vrijedna i posjeta njezinoj unutrašnjosti. Pitam gdje mogu kupiti ulaznicu za obilazak kazališta, redari me upućuju na blagajnu kazališta - gdje bi drugdje. Tražim ulaznicu za posjet (inače je 40 kuna), a biljeterka mi odgovara da danas nema posjeta jer se za pola sata u kazalištu održava koncert simfonijskog orkestra meni čudnog imena. Nisam baš osobiti ljubitelj i poznavatelj, prije bih se nazvao prepoznavateljem, ozbiljne glazbe, ali sam zato tvrdoglav te ću obići kazalište makar morao kupiti ulaznicu za koncert pa neka košta koliko košta, a ako mi tijekom koncerta dosadi - u svakom trenutku mogu izići. Dakle, tražim ulaznicu i plaćam jedan R$ - 2 kune. 40 kuna obilazak, 2 kune koncert. Što je tu čudno?

I tako, usred Rija de Janeira, na nedjeljnoj matineji, u klimatiziranom prostoru kazališta, slušam Johannesa Brahmsa cijelih sat i pol - i uživam! Po završetku koncerta idem potražiti katedralu (Catedral Metropolitana de Sao Sebastiao), no ulice su sablasno puste i da hoćete da vas netko opljačka, nema tko! Centar grada, 12.30 sati - nigdje nikoga. Da nije nastupila nekakva kataklizma, a meni to promaknulo?

Ipak pronalazim katedralu, inače posvećenu sv. Sebastijanu, zaštitniku Rija de Janeira. Gospode Bože, pa njezinu arhitektu je odmah nakon gradnje trebalo zabraniti da se bavi arhitekturom, i to doživotno! Da se mene pita, bila bi tu i smrtna kazna, i njemu i onima koji su je od njega naručili. Pa to je kulturocid u kontra smjeru, zločin protiv ljepote. Ružniju, ne crkvu, nego građevinu cijele povijesti čovječanstva nisam vidio! To je nekakva stožasta građevina od već ofucanog betona (kažu u stilu majanskih hramova) visoka stotinjak metara, unutrašnjosti ispunjene klupama (za nekih 5000 vjernika), sa stropa visi veliko, u stilu građevine, raspelo, žice od razglasa po podu na sve strane, zvučnici na postoljima, kao da ste u nekakvom skladištu. Jedino na nešto sliči vitraj, ali je bespomoćan u bilo kakvom ublažavanju općeg dojma.

Sve u Riju smijete i možete propustiti vidjeti, ali ovo - ne!

Kako sam sve vrijedno razgledanja već vidio, a ostao mi je još jedan cijeli dan, odlučujem ipak svladati Glavu šećera u novom pokušaju. Ovaj put ću pješice od hostela, kroz onaj tunel, jer sam se u međuvremenu uvjerio da su sve one priče o opasnostima Rija tek obična lupetanja nikogovića koji pokušavaju o sebi stvoriti sliku neustrašivih pustolova. I tako lijepom šetnjom nezanimljivim ulicama (prolazim i pokraj stadiona nogometnog kluba Botafogo) stižem do žičare koja vodi na Glavu šećera. Ulaznica i karta za žičaru - 160 kuna. Znam da se na Glavu šećera stiže presjedanjem s jedne žičare koja vas doveze na nižu stijenu i odatale drugom idete na višu Glavu šećera. Sve je lijepo označeno, ne možete omanuti. Silaskom s prve žičare na onu manju stijenu s koje je također lijep pogled na Rio, prateći oznake ili slijedeći grupu, svejedno, nakon samo 10-20 metara dolazite do druge žičare i pravac Glava šećera! Sve to lijepo i vidite: ova vozi gore - ova vozi dolje! I svi to vide - ups, ne svi! Ja lijepo na onu što vozi dolje - kad sam skužio već je bilo kasno - poništio sam kartu i marš kući! E sad mi vrag ne da mira, znam i da se s Glava šećera nema ništa drugo vidjeti što već nije viđeno s one prve stijene, ali “glupane, bio si na Glavi šećera, a uistinu nisi.” Ništa, kupi ponovno kartu, a za ručak jedi banane - majmune jedan!

Ali ipak - dvaput je dvaput - to ne može svatko.

U svojim lutanjima Rijem svjesno sam izostavio favele (kojih ima oko 160 - ipak je Rio grad s gotovo šest milijuna stanovnika, drugi po veličini u Brazilu), jer u njih zaista nije preporučljivo ići sam, a da za to plaćam vodiča, nije mi na kraj pameti. Uostalom, da se u favelama ima što vidjeti, već bi u njima živjeli bogatuni!

Noćni život Rija nisam upoznao. Iskreno, nisam to niti namjeravao jer alkohol ne pijem, a trijezan bih se tamo osjećao kao prase u Teheranu!

Možda sam u iznošenju dojmova iz Rija bio preuviše kritičan, jer sam očekivao puno više, ali za to nije kriv Rio, on je dao sve što ima, krivi su mediji koji nam iluziju o jednom gradu uspješno prodaju i mi koji tu iluziju nastojimo proživjeti. Rio je, dakle, lijep grad smješten na prekrasnom, jedinstvenom mjestu na svijetu, nelijepih, monotonih zgrada, čist, uređen grad s izvrsno organiziranim javnim prijevozom, uređenim prometnicama, prelijepih plaža za one koji takve vole, od kojih bih ja izdvojio plažu Urca - malu, ni 200 metara dugu plažu u podnožju Glave šećera, dotjeranih parkova i dobrih, za strance nezainteresiranih i ravnodušnih ljudi koji vam boravak u tom gradu neće olakšati, ali vam ga neće ni otežati. Bili vi tamo ili ne - njima je svejedno!