Prve stranice Svetoga pisma ističu da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, “muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). Ljudski rod je stvoren u razlici spolova te su muškarac i žena jednaki u dostojanstvu, a njihova različitost (heteroseksualnost) poziva ih da nadopune jedno drugo. Razlika spolova otkriva se tako kao Božji dar, a muškarac i žena su pozvani prihvatiti svoj spolni identitet.

Istovremeno, biti muškarac ili žena, očituje se i kao temeljna sastojnica osobnosti, način postojanja, jer spolnost prožima cijelu našu osobu, kako na biološkoj, tako i na psihološkoj, te duhovnoj razini. Spolnost je snaga koja zahvaća, uvjetuje i utječe na naše djelovanje, a važan je čimbenik i u razvoju naše osobnosti. Biblijski tekst nadilazi tako svaki oblik dualizma, naturalizma i svođenja spolnosti na samo genitalnu razinu, osuđujući istovremeno svaki oblik njezine komercijalizacije i zlouporabe isključivo radi užitka. Biblijska antropologija nespojiva je i sa suvremenim ideologijama koje, povratkom u dualizam, nastoje razdvojiti spol od roda, te u ime subjektivnog samoodređenja zanijekati važnost biološke dimenzije spolnosti. Biblijski tekst nedvojbeno ističe da čovjek jest tijelo, biće u isti mah tjelesno i duhovno. Možemo reći da je tijelo prasakrament, jer na vidljivi način izriče našu nevidljivu nutrinu. Tijelo, spolno obilježeno, poosobljeni je dio čovjeka, znak i mjesto odnosa sa drugim, s Bogom i sa svijetom. Različitost spolova potiče nas da iziđemo iz sebe i uđemo u svijet drugih. Spolnost je tako i temeljni čimbenik naše socijalizacije, znak međusobnog odnosa, ali i način na koji izričemo svoju ljubav prema drugoj osobi. Osim toga, zbog važnosti koju ima za naš život, spolnost zahtijeva i poštivanje moralnih normi, posebice jer je usmjerena i prenošenju života te ima i društveno značenje. Spolnost stoga treba živjeti u duhu sebedarja i kreposti čistoće koja ljubav oslobađa od sebičnosti i agresivnosti.

Kršćanski nauk ističe da je življenje spolnosti usmjereno prije svega prema bračnom zajedništvu, jer muškarac će “ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2, 24). Naime, prava narav bračne ljubavi otkriva nam se ponajviše ako je gledamo u njezinu vrhovnom izvoru - Bogu, koji je ljubav. Stoga, uzajamnim darivanjem, koje je bračnim supružnicima vlastito i isključivo, oni teže za takvim zajedništvom osoba kojim se međusobno usavršavaju, a istovremeno surađuju s Bogom u rađanju i odgajanju svoje djece. Ljudska spolnost, življena u braku, postiže tako svoje ostvarenje u odgovornom roditeljstvu. Supruzi će ispuniti ovu svoju zadaću ako sporazumno i zajedničkim nastojanjem stvore ispravan sud o broju djece i vremenu kada će ih roditi, poštujući svoje osobno dobro i dobro već rođene djece, ili djece za koju predviđaju da će se još roditi; prosudit će materijalne i duhovne prilike svoga stanja; vodit će, na kraju, računa o dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same Crkve. Pri tome moraju voditi računa i o neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Poštujući prirodne zakone koji su upisani u biološku strukturu tijela, supruzi žive u uzajamnom poštivanju, te tako učvršćuju svoju bračnu ljubav i zajedništvo.