Isprva, trebao je ovaj tekst biti objavljen u, naravno, potpuno drugačijem - ozbiljnijem ili, ajmo biti precizniji pa reći, pohvalnom - tonu, istog tjedna kada su članovi Akademije filmskih umjetnosti i znanosti predstavili ovogodišnje nominacije za Oscara. No, kako neke od nominiranih naslova tada još uvijek nisam gledao, odgodio sam pisanje. U međuvremenu odgledao sam svih devet uspješnica, prodiskutirao ih s kolegama, prijateljima i članovima obitelji te primijetio kako se ni oko jednog od nominiranih filmova “ovi moji” nisu složili u mišljenjima. Međutim, kada je u pitanju filmska kritika, ona je uglavnom jednoglasna oko svih nominiranih naslova. Svi su super. Bez zadrške. Najniža ocjena na Rotten Tomatoesu 87 posto. I tko ih onda ne bi volio pogledati, filmove koji su bezgrešni, točnije, gotovo pa bezgrešni ako se pitaju kritičari. Iako, sudeći prema mišljenju mojih “nestručnih” kolega/prijatelja/rodbine, to zapravo nije tako. Primjerice, većini kolega s posla "Tri plakata izvan grada" su bezveze, dok je isti taj film ekipi s nogometa odličan. Ili kod, primjerice, "Fantomske niti" stvari su potpuno obrnute, prijateljima je dosadan i pretenciozan, dok je drugoj skupini film briljantan. Zanimljivo. Iako bi mogao početi nabrajati razloge zbog čega je filmska kritika uglavnom ujednačena diljem svijeta kada su u pitanju hvalospjevi ili pokude nekog filma, ostavit ćemo tu temu za neki drugi broj, iako bi, iskreno, mogli napisati cijelu knjigu o toj temi. Upravo zato sam vam odlučio predstaviti devet nominiranih filmova s njihovim nedostatcima, propustima i zamjerkama koje imam prema njima. Ako ih niste gledali, možda vam pomogne o odluci oko odlaska u kino.

Stoga, prije nego što se upustite u čitanje ovog teksta, moram se posuti pepelom i priznati kako mi se svi nominirani filmovi donekle sviđaju (ocjena za IMDB najmanje 6,4 i za Rotten Tomatoes bar 64 posto - poprilično originalno, zar ne?), ali u svrhu drugačijeg pristupa temi, pravit ćemo se da nije tako.

Najviše sam averzije imao prema Steven Spielbergovim “Novinama” (Post), koje sam dugo izbjegavao jer imam neobičan odnos prema Tomu Hanksu, kao i primjerice Denzelu Washingtonu, (a razlog tomu nije film “Philadelphia” u kojemu, gle čuda, obojica glume), a i poprilično me je iznervirala činjenica kako je Meryl Streep “zaradila” još jednu nominaciju za Oscara. Gospodo iz Akademije, gledate li vi uopće filmove ili samo zbrajate nagrade s filmskih festivala te onda iz šešira izvučete uvijek iste zečeve. Meryl Streep i Denzela Washingtona (da se Afroamerikanci ne uvrijede previše). Vjerujte mi na riječ, doći će Meryl na dodjelu i ako ju ne nominirate. Nadamo se. Uglavnom, novine su ovogodišnji “Spotlight”, dakle odličan glumački ansambl, u kojima stari majstor Spielberg priča priču o slobodi govora, koja trenutno jako pati Amere i vraća ih u doba Nixona. Ako je tema aktualna, Hollywood to voli. Kao i nalijepljene zulufe.

Nakon nekoliko mjeseci čekanja, točnije dva i pol, zebnje i neprestanog rovarenja po internetu, od kada je premijerno prikazan u New Yorku, naišao sam, napokon, na “Fantomsku nit” (Phantom Thread) Paula Thomasa Andersona i oduševio se. Međutim, nakon prvotnog ushita glumačkim trojcem, kostimima, scenografijom, povremeno zaista uznemirujućom glazbom Johnnyja Greenwooda koja stvara savršenu i povremeno zaista jezivu atmosferu i konačno samom režijom P. T. Andersona, sjetio sam se kako je “isti” film snimio prije šesnaest godina i zove se “Pijani od ljubavi” (Punch-Drunk Love). Ali tko bi ozbiljno shvatio film u kojemu Adam Sandler tumači glavnu ulogu. Ipak, budimo iskreni, nije Sandler Daniel Day-Lewis. Najveći od najvećih, čovjek koji stoji rame uz rame Jacku Nicholsonu i Walteru Brennana kao trostruki osvajač Oscara, koji se samo zbog ovog filma još jednom vratio iz mirovine, da bi prema najavama odigrao svoju posljednju filmsku rolu. Hešteg nismo snobovi.

No, zato jesmo kada su u pitanju filmovi koji su nominirani za filmske nagrade, a kada film još dobije etiketu “nominiran za Oscara”, pa makar se to radilo o originalnoj glazbi ili samo kostimografiji, uvijek ćemo ga radije pogledati nego primjerice prošlogodišnje majstorije poput “Lady Macbeth”, “Columbus” ili “Paklene noć”. Jer opet hešteg gledamo samo filmove koji na imdb-u imaju ocjenu veću od sedam zarez četiri. U trenutku pisanja teksta nominirani su imali: Oblik vode (7,8), Darkest hour (7,4), Dunkirk (8,1) - jer, Fantomska nit (8,0), Tri plakata izvan grada (8,3), Bježi (7,7), Novine (7,4), Skrivena ljubav (8,2) i Lady Bird (7,8).

Najavljivan kao najemotivniji uradak godine te kontroverzan film koji ruši brojne tabue “Skrivena ljubav” (Call Me By Your Name) zapravo je melodramatična gej bajka u režiji Luce Guadagnina. Iako bi se mogao složiti kako je film zaista jedan od najemotivnijih prošlogodišnjih naslova, negdje uz bok mađarskom “Tijelu i duši”, izjaviti kako je kontroverzan znači popljuvati kompletnu povijest kinematografije koja se istospolnim ljubavima bavi gotovo cijelu svoju povijest. Stoga, prije nego što se potpuno oduševite Michaelom Stuhlbergom kao “najboljim ocem u povijesti svemira ikad” ili melankoličnim likovima koji kao da su izašli iz Proustovih romana, toplo vam preporučujem da pogledate neke od klasika poput “Happy Together” Wong Kar-waija, “Planinu Brokeback” Anga Leeja, “Adelin život” Abdellatia Kechichea, “Moju lijepu praonicu” Stephena Frearsa ili “Sve o mojoj majci” Pedra Almodovara. A ako slučajno nikada niste pogledali “Ponoćnog kauboja” s Dustinom Hoffmanom i Jonom Voightom u režiji Johna Schlesingera, krajnje je vrijeme da ispravite pogrešku. “Skrivena ljubav” je uistinu lijep film, kao uostalom i prethodni Guadagninijev uradak “Rasprskavanje”, a razlog tomu jesu prekrasne prirodne ljepote (Skrivena ljubav - snimana u Cremi u Lombardiji; Raspkrsakavanje - na otočiću Pantelleriji u Sicilijskom prolazu) koje talijanski redatelj savršeno ukomponira u radnju svojih “kontroveznih” filmova.

Ne tako davno, Joe Wright snimio je “Okajanje”, remek-djelo sedme umjetnosti, koje ponosno stoji kao jedna od najboljih filmskih adaptacija nekog književnog djela uopće. Točka. Prije toga snimio je odličnu ekranizaciju popularnog romana Jane Austen “Ponos i predrasude”, a onda je njegova karijera krenula silaznom putanjom. Iako bi se njegov moderan pogled na “Anu Karenjinu” mogao izuzeti od toga, "Hanna", "Soloist" i “Pan” bili su potpuni promašaji, koji su ga skoro koštali karijere. Danas Joe Wright snima filmove koji tako žarko žele ući u konkurenciju za Zlatnog kipića, a film o Winstonu Churchillu “Darkest Hour” upravo je takav film. Jer pomislio si je Joe kako Akademija sigurno ima grižnju savjesti što nikada nije nagradila sjajnog Garyja Oldmana, pa uz malo protetike te trenutnu političku situaciju u SAD-u i Velikoj Britaniji, film o WC-ju je siguran dobitak koji će ga opet staviti u prvu ligu holivudskih redatelja. Pa će opet moći snimati skupocjene budalaštine poput "Pana". I pogodio je. Jedini problem je što ga je prikazao isključivo kao sveca koji “voli popiti koju čašicu viška.” Još jedan od onih biografskih filmova, snimljen s predumišljajem da je publika preglupa da poznaje gradivo.

U već spomenutom “Okajanju” Wright se pokazao kao majstor režije u dugom kadru koji prikazuje savezničke vojnike na obali mora u Dunkirku. Christopher Nolan u svom “Dunkirku” pak nema takvu scenu, ali ima šekspirijanske glumce koji gledaju u beskraj - neprekidno. Iako likovi neprestano spominju kako je, već spomenuti, beskraj - zapravo dom ili vrlo često njemački bombarder - Nolanov način stvaranja napetosti u filmu je razočaravajući i pomalo uvredljiv za gledatelja. No, Nolana voli publika i kritika u tolikoj mjeri da je većina njegovih filmova na top-ljestvici najboljih ostvarenja sedme umjetnosti ikada. Moj najveći problem s “Dunkirkom”, osim naravno nedostatka dobrog scenarija koje je u prijašnjim filmovima odrađivao brat Jonathan, jest taj što nema ni jednog privlačnog ili bar malo simpatičnog lika s kojim bi se ja kao gledatelj mogao poistovjetiti. Stoga, sav taj teror rata koji nam prikazuje nakon pola sata gledanja jednostavno dosadi, bez obzira na to kako ga genijalno Nolan snimio, a Hans Zimmer skladao.

Gledajući prvi put “Tri plakata izvan grada” (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri) oduševio sam se. Kakvo sjajno poentiranje redatelja i scenarista Martina McDonagha, koji nas pokušava učiti suosjećanju i ljubavi prema bližnjemu te pokazati nam kako nas mržnja i nasilje osljepljuju. Ali onda se pojavio blueray pa sam ga gledao iznova. Dakle, reći kako je ovo bezgrešan film, bilo bi pretjerivanje. Jer lijepo nas McDonagh upoznaje sa svim sjebanim i emotivno osakaćenim likovima Ebbinga u Missouriju, plete finu mrežu raznih osjećaja među njima i kada više nije znao što s njima, posegnuo je za najstarijim trikom ikada, popularnim i gotovo zaboravljenim deus ex machina. Ako niste pazili u školi, to su u svojim tragedijama upotrebljavali još stari Grci, a označavalo je pojavu bogova ili nadnaravnih bića koja bi se na pozornicu spuštala strojem i sudjelovala u raspletu radnje. Izraz se također koristi odnoseći se na intervenciju vanjskog elementa koji rješava određenu situaciju a da ne slijedi dotadašnju logiku odnosa ili prkoseći zdravom razumu. Pojava potencijalnog ubojice u filmu upravo je to, vanjski element koji je glavne likove doveo do spoznaje o vlastitim grijesima prošlost i uvijek neizbježne katarze u holivudskim filmovima. Jer da je nema, katarze mislim, bio bi ovo još samo jedan podcijenjeni McDonaghov film poput "Sedam psihopata".

“Lady Bird” je beskrajno simpatičan film o odrastanju. Saoirse Ronan je lepršavo sjajna u glavnoj ulozi simpatično nestašne i ponekad iritantne tinejdžerice, a Laurie Metcalf je jednostavno legenda. Greta Gerwig, redateljica filma, koja je napisala poluautobiografski scenarij, pogodila je sva emocionalna mjesta gledatelja - suze, smijeh, slomljena srca, nostalgija - sve je tu, tako štreberski proračunato i marljivo odrađeno, da se čovjek mora zapitati kako joj je to uspjelo. No, iskreno, ne vidim koja je razlika između ovog filma ili primjerice “The Edge of Seventeen”, “Boemskih dana”, “Svijeta duhova”, “Rushmorea”, “Sing Streeta” ili pak bilo kojeg filma o odrastanju, koji nikada nisu dobili ovoliko pozornosti. Možda je u pitanju smjena generacija među američkim kritičarima, pa su mlade snage bezrezervno oduševljene Gretinim redateljskim debijem. I za kraj, zbog čega je ova univerzalna priča morala biti smještena baš u Sacramento 2002. godine, nakon 9/11, zašto, Greta?

Izvrstan triler Jordana Peelea priča je o mladom Afroamerikancu Chrisu koji sa svojom djevojkom Rose tijekom vikenda odlazi na udaljeno imanje kako bi se upoznao s njezinim roditeljima, majkom Missy i ocem Deanom. S razlogom jedan od najhvaljenijih filmova godine, “Bježi!” (Get Out) istovremeno je strašan i zabavan film, koji osim što je provokativna socijalna kritika američkog društva, nestvarno je ambicizan i dirljivo uznemirujući pokušaj koji je rezultirao satiričnom horor-komedijom. Iskreno, o “Bježi” nemam ništa loše reći. Ali činjenica da je jedan mali, gotovo pa B film, dogurao do nominacije za najbolji film godine ponajviše govori o licemjerstvu Hollywooda. Jer, primjerice, mogli su nominirati “Mudbound” koji svakom minutom svoga postojanja teži da ga se primijeti jer rasipa brutalni rasizam na sve strane, no ipak je to Netflixovo čedo, koje nikada nije zaigralo u kinima, pa nije onda ni zaslužilo nominaciju za najbolji film. Ali zato jest one u ostalim kategorijama. Stoga, od sveg srca navijam da politički (ne)korektan Hollywood nagradi “Bježi” za najbolji film, iako članovi Akademije smatraju da su već nominacijama oprali sve svoje rasističke grijehe iz prošlosti.

Na kraju dolazimo do filma koji ima 13 nevjerojatnih i prije svega nezasluženih nominacija za Oscara. I dok se potpuno slažem sa svim tehničkim dostignućima - scenografijom, kostimima, montažom - pa čak i sjajnom rolom Sally Hawkins koja glumi nijemu Elisu, sve ostale nominacije su mi besmislene. Koliko jedan film može imati skrivenih poruka, koje zapravo uopće nisu skrivene nego se gledatelju nabijaju neprestano na nos, da ne bi slučajno zaboravio kako su ljudi životinje, odnosno najveća čudovišta koja su kročila planetom. Nije to ništa neobično za filmove Guillerma del Tora, jer istu nam je foru prodao i u “Panovom labirintu” i “Hellboyu”. “Oblik vode” je lijep film, toliko lijep i siguran u sebe, odnosno u redateljsko umijeće del Tora da zapravo ni jednog trenutka ne uspijeva ostvariti dramatičnu napetost. Zapravo, ovo je poput recimo “Amelie” - film koji se događa unutar svijeta filma - gdje su sve mogućnosti otvorene, gdje se bajka odvija u savršenoj scenografiji i kostimografiji, gdje su likovi banalno polarizirani do karikatura, a opet ona glavna priča, o ljubavi i neprihvaćenosti u društvu, toliko je plitka i površna da je to zaista nepodnošljivo.

Stoga, prije nego što se rastanemo, da vam još jednom preporučim sve nominirane filmove, jer su u samom vrhu američke/britanske filmske produkcije od prošle godine. Ako bi morao izabrati favorita, onda bi to bila “Fantomska nit” jer s posljednja četiri naslova uključujući prethodnike “Bit će krvi”, “Skrivene mane”, “Mastera”, Paul Thomas Anderson vraća u sjećanja remek-djela britanskih velemajstora Michaela Powella i Emerica Pressburgera. S druge strane, ako bi se kladio, novac bih stavio na “Oblik vode”.