Dugogodišnja HRT-ova novinarka i urednica emisije “Potrošački kod” Sanja Smiljanić Grubišić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. suradnica je na Radije Sljeme, a zatim i u brojnim emisijama Obrazovnog i Informativnog programa HTV-a. Od 2005. godine uređuje i vodi autorsku emisiju “Potrošački kod”, za koju je 2008. primila nagradu HND-a za najbolje uređenu TV emisiju. Za potrebe intervjua zavirili smo iza scene popularnog istraživačkog magazina te dobili uvid u proces njegova stvaranja.

Kako izgleda proces stvaranja jedne emisije “Potrošačkog koda”?

- Riječ je o tjednoj emisiji, ali s obzirom na dinamiku posla, imam osjećaj kao da ju radimo u dnevnom ritmu. Naime, nakon što izaberem teme koje ćemo raditi, slijede mukotrpna istraživanja, pronalaženje sugovornika, traženje odgovora od mjerodavnih institucija. Problem je u tome što često ne možemo uskladiti termine u kojima sugovornici mogu dati izjave i termine kamera kojima raspolažemo. Tu je još i proces montaže priloga u kojem priču do kraja treba 'ispeglati', dobro sve pregledati i pustiti u eter. Tjedno pripremamo najčešće pet priča koje obrađujemo prema prioritetima naših gledatelja, a, naravno, povodimo se aktualnim događajima. Kad je riječ o analizama, one znaju potrajati sedam i više dana, pa se takve teme pripremaju nešto duže. Uza sve to, događa se da snimimo dio ili čak cijelu priču, a sugovornik se u međuvremenu dogovori s trgovcem oko rješavanja problema i priča propadne. Mnoge probleme rješavamo, a da ne budu nikada objavljeni. Jednostavno me građani nazovu i mole za pomoć, a žele ostati anonimni. I tada pomažemo koliko možemo, zovemo drugu stranu, upozoravamo na problem.

Zahvaljujući vašoj emisiji riješeni su brojni slučajevi vezani uz prava potrošača, prisjetite se i izdvojite neke na koje ste osobito ponosni.

- Ponosna sam na sve naše priloge koje smo objavili. U gotovo svakoj emisiji riješimo bar jedan problem. Ni jedan ne bih izdvojila kao poseban jer svi su posebni i prioritetni za građane koji nas zovu, povjeravaju nam se i imaju povjerenje u ekipu “Potrošačkog koda” da ćemo istražiti sve aspekte problema. Samo u posljednjih mjesec dana otkrili smo da se u jednom trgovačkom lancu prodaju svinjska rebra koja su štetna za zdravlje kupaca; meso je tada povučeno iz prodaje. Analizirali smo karnevalske maske; neke su u sastavu imale štetni formaldehid i nakon našeg istraživanja povučene su iz prodaje. Gotovo godinu dana naša je sugovornica imala problema s trgovcem oko isporuke kuhinje i povrata novca; nakon što smo objavili prilog, trgovac je vratio kupcu novac. Našem je gledatelju isplaćen umanjen iznos za osiguranje; kad smo pregledali sve račune i usporedili oštećenje, prihvatili su naše argumente. I tako iz tjedna u tjedan istražujemo, analiziramo, uspoređujemo, pitamo, slušamo, upozoravamo.

Koliko je teško stvarati emisiju u kojoj ovisite o pričama gledatelja? Na koje sve načine dolazite do tema?

- Gledatelji su naša produžena ruka i odlično se dopunjujemo. Riječ je o uzajamnom povjerenju i nemam nikakvog straha da neće biti dovoljno tema i sugovornika u emisiji. Mnogi nas nazovu i kažu da žele samo s nama razgovarati jer vide rezultate koje postižemo, vide angažiranost cijelog tima, vide da nam je do njih stalo. S gledateljima komuniciramo preko maila, telefona, Facebooka, u trgovini, na ulici, u parku. Nije mi teško saslušati građane gdje god da ih sretnem. A upravo na takve načine i nastaju naše najjače priče. Mi, zapravo, samo primjećujemo što se oko nas događa. Taj stvarni život nije idealan, a mi nastojimo bar malo pomoći da se isprave nepravde. Naši sugovornici su i obični građani, i glumci, pjevači, znanstvenici i političari, jer svi su oni potrošači.

Susrećete li se s prijetnjama ili tužbama zbog emitiranja pojedinih slučajeva? I kako reagirate kad neki odbijaju suradnju, što tada činite?

- Prijetnje i tužbe sastavni su dio našeg posla te tako to i shvaćamo. Meni je cilj da uvijek sve strane znaju da se priprema prilog i da se svim stranama daje mogućnost da ispričaju svoju priču. I tu smo mi, s naše novinarske strane, čisti. Najčešće nam prijete preko posrednika, no moja im je poruka uvijek da imaju mogućnost pred našom kamerom reći svoju stranu ili nam napisati odgovor i na tome ću inzistirati uvijek. Kad nas i tuže, u postupku se često i ne pojave na raspravama, jer nemaju što reći. Stoga sam, što se sudskih sporova tiče, zadovoljna, jer se rješavaju u našu korist.

Koliko su se prava potrošača, ali i sama svijest potrošača o njihovim pravima, promijenila od prve sezone do danas?

- Potrošači u Hrvatskoj postali su itekako osviješteni, naučili su koja su njihova prava i više se ne ustručavaju izboriti za njih. U početku su svi bili uplašeni, a trgovci agresivni. Odbijali su i saslušati problem, a kamoli ga riješiti. Danas je sve drukčije na dobrobit potrošača. Mnogi su trgovci postali svjesni da im je loša reklama najgora reklama, pa saslušaju kupce i riješe problem. Dio trgovaca i dalje ne dopušta kupcu da iznese činjenično stanje, a kamoli razmotri njihov problem. Ipak, kad se usporedimo sa starim članicama Europske unije i Amerikom, daleko smo još od uređenog odnosa između kupca i trgovca. I dalje se osjećamo bolje kad kupujemo, primjerice, u Austriji, jer je ondje i dalje kvalitetnija hrana, roba i usluga.

Jeste li i privatno imali negativnih iskustava s institucijama koje su prekršile pravo potrošača?

- Kao i većina kupaca, nisam ni ja pošteđena neugodnosti pri kupnji u svakodnevnom životu. Primjerice, sinu sam bila kupila tenisice, a kad ih je isprobao - bile su mu male. Sutradan sam ih vratila, a trgovac ih nije htio zamijeniti jer su imale mrlju. Nakon mog inzistiranja i pisanja prigovora da ih pregleda njihov stručnjak, zaključili su da je riječ o tvorničkoj pogrešci. Kao kupcu smetaju mi trake za odlaganje kupljene robe uz trgovinama koje su uske i male, a vi imate nekoliko minuta da sve što ste kupili potrpate u vrećice. Blagajnici kao da su na natjecanju i žele vas se što prije riješiti; naravno, taj tempo im nabija vlasnik. Nije mi jasno zašto taj prostor nije bar malo veći, a tada bismo i mi kupci bili malo brži.

Možete li opisati jedan svoj radni dan na HRT-u?

- Radni dan mi počinje u 8 sati. Prvo pročitam dnevne novine i mailove. Razgovaram s kolegama novinarima što su uspjeli snimiti, što se još mora snimiti te kako bi prilog trebao izgledati. Javljam se na telefone, razgovaram s ljudima. Pripremam se za snimanje priloga ili za odlazak u studio zbog snimanja najava. Pratim portale, informiram se što je toga dana aktualno, a može biti potencijalna priča u “Potrošačkom kodu”. Pomažem ljudima u rješavanju problema mimo emisije. Mnogi me zovu i pitaju za savjet, traže pomoć od stručnih osoba ili mi samo žele reći što im se dogodilo i tada se osjećaju bolje.

Gledate li istraživačke emisije na stranim ili konkurentskim domaćim televizijama?

- Pratim što nude konkurentske kuće. Zadovoljna sam, iako je riječ o konkurenciji, što je dio novinara koji ondje rade prvo bio dio ekipe “Potrošačkog koda”. Ponosna sam na to što sam radila s izuzetno talentiranim mladim ljudima koji 'grizu' za svaku priču. Gledajući njih kako su s godinama rasli i postali vrsni novinari, bez obzira na to što danas nisu dio mog tima, zadovoljna sam. Životne priče preokupacija su 'Potrošačkog koda' već 12 godina i drago mi je što su prepoznate kao važni dio novinarskih sadržaja svih televizijskih kuća.