Informacije su postale najvažniji resurs 21. stoljeća. Ako pogledamo listu Fortune 500, najvrjednijih kompanija na svijetu za 2017. godinu, onda vidimo da su prvih pet IT korporacije koje se gotovo isključivo bave procesuiranjem informacija. Donedavno su Fortune 500 listom vladale naftne kompanije koje su dominirale i globalnom ekonomijom od završetka Drugog svjetskog rata. Kada je 1912. godine, kao glavni zapovjednik britanske mornarice, donio odluku da Velika Britanija prijeđe na proizvodnju brodova koji su bili pokretani na naftu, Winston Churchill bio je svjestan uloge koju će nafta igrati u 20. stoljeću. Tijekom Prvog, a pogotovo Drugog svjetskog rata postalo je jasno da kontrola nad naftom donosi pobjedu u ratu, a potom i uspostavu globalne dominacije. Međutim, malo toga bi tadašnji britanski premijer mogao postići tijekom samoga rata da nije bilo američke nafte koja je napajala savezničku vojsku. Usporedno s tim, globalni financijski tokovi pratili su prijelaz moći preko Atlantika. Već poslije Prvog svjetskog rata može se konstatirati da je New York preuzeo ulogu vodećeg svjetskog financijskog centra, a bankari poput J.P. Morgana, koji su nekada zavidjeli svojim britanskim kolegama Rothschildima i Baringsima, uspeli su se do zenita moći na svjetskim tržištima kapitala. Poslijeratna svjetska ekonomija, s iznimkom komunističkog bloka i većine nesvrstanih država, zasnovana je na tri faktora - američkom dolaru kao svjetskoj rezervnoj valuti, kontroli nad naftnim i financijskim tokovima i na vojnoj moći Amerike kao jamca sigurnosti tog sustava. Padom Berlinskog zida situacija se počinje drastično mijenjati, ali ne u korist zapadnog bloka, kao što je izvorno mislio Francis Fukuyama u svom, sada već famozno poznatom djelu “The End of History and Last Man”, nego upravo protiv njega.

U okrilju agencije Ministarstva obrane SAD-a koja se bavi razvojem novih tehnologija za vojne svrhe na američkoj zapadnoj obali nastao je projekt Arpanet, koji je bio preteča modernog Interneta. Ta tehnologija postavila je temelje za razvoj informacijsko-tehnološke industrije u glasovitoj Silicijskoj dolini; koja će promijeniti način na koji čovječanstvo procesuira informacije i izražava vrijednost. Najvažniji primjer, koji je IT industrija gotovo kompletno izmijenila, je novac. Ali, što je zapravo novac? U svojoj knjizi “Sapiens a Brief History of Humankind” Yuval Noah Harari govori da je povjerenje glavna sirovina od koje se kuju sve vrste novca. Novac je najuniverzalniji i najefikasniji sustav uzajamnog povjerenja od svih što su ga ljudi smislili te jedini sustav povjerenja stvoren ljudskom rukom, a koji može premostiti gotovo svaki kulturni jaz, i koji ne diskriminira na temelju religije, spola, rase, starosti i spolne orijentacije. Međutim, u što to vjerujemo danas? Vjerujemo u jedinice i nule, odnosno binarni niz koji odražava vrijednost bankovnih računa, burzovnih ili poslovnih transakcija koje razmjenjujemo kao elektronske podatke. Nakon pada Berlinskog zida vjerovalo se da će se zapadni ekonomski i politički model prenijeti na cijeli svijet i da će upravo novac, odnosno kapital ujediniti svijet u globalni kapitalistički sustav. To se i dogodilo, ali na puno drukčiji način od onoga na koji je zamišljeno.

Ključna je razlika između globalizacije prije Prvog svjetskog rata i globalizacije poslije pada Berlinskog zida ta što su nositelji prvog vala globalizacije bile nacionalne države, dok su nositelji drugog vala globalizacije bile nadnacionalne korporacije potpomognute državnom diplomacijom i novim komunikacijskim tehnologijama. Tako su američke kompanije u početku bile i više nego dobrodošle da investiraju u naftna polja u Rusiji, Kazakhstanu i Azerbajdžanu te u proizvodne pogone u Kini. Prijenos kapitala i znanja stvorio je globalne lance opskrbe i otvorio put k integraciji ostatka svijeta u globalnu ekonomiju predvođenu SAD-om i temeljenu na vjeri u američki dolar i nafti kao krvotoku svjetske ekonomije. Međutim, ulaskom u novi milenij dva događaja u prvom desetljeću će kompletno promijeniti smjer razvoja novog vala globalizacije.

Poznata je stara izreka Lorda Actona da sva moć teži da korumpira, ali da apsolutna moć korumpira apsolutno. Zasigurno su tako razmišljali ruski, kineski i ostali svjetski političari kada su vidjeli kako Amerika, nakon napada na Afganistan, kreće u invaziju Iraka. Kako svaka akcija zahtijeva i reakciju, određeni svjetski političari počeli su poduzimati mjere u očuvanju svoga suvereniteta, dok je Amerika više od desetljeća ostala zarobljena u beskorisnim ratovima na širem Bliskom istoku. Te su nas politike i dovele do trenutne geopolitičke nestabilnosti. Drugi događaj koji je bio možda i puno značajniji po utjecaju na nove globalizacijske procese bila je kriza na Wall Streetu iz 2008. U knjizi “Shifts and Shocks” Martin Wolf, prema mišljenju mnogih najznačajniji autoritet za globalna makroekonomska pitanja, konstatira da je takozvana svjetska financijska kriza iz 2008. bila isključivo zapadna jer je Azija nastavila rasti po impresivnim stopama, i da su se kao rezultat takve razlike u ekonomskom rastu stvorila dva globalna ekonomska pola, jedan predvođen Amerikom, a drugi Kinom. Štoviše, Wolf zaključuje da ako se nešto ubrzo ne promijeni u zapadnom ekonomskom i financijskom modelu, Kina će biti ta koja će zagospodariti globalnom ekonomijom, a to naravno nosi sa sobom i geopolitičke konzekvence za međunarodni poredak. Glavno pitanje sada je može li transfer ekonomske i političke moći sa zapada na istok završiti bez novog svjetskog rata. Allison Graham, eminentni harvardski profesor, u svojoj knjizi “Destined for War: Can America and China Escape Thucydides's Trap?” analizira šesnaest primjera tranzicije moći u povijesti iz kojih samo četiri nisu završila ratom. Svakako neohrabrujući podatak.

No, samo vrijeme može dati odgovore na ta pitanja. U međuvremenu, dok svjetski financijski i politički sustav prolazi kroz vrijeme turbulencije i tranzicije, u pozadini se ubrzava tehnološki napredak koji je čovječanstvo doveo na prag četvrte industrijske revolucije. Uistinu, nalazimo se na rubu tehnološke revolucije koja će bitno promijeniti način na koji živimo, radimo i na koji se međusobno povezujemo. Po svojoj veličini, opsegu i složenosti ova transformacija bit će drukčija od svega što smo zabilježili u povijesti. Prva industrijska revolucija koristila je vodu i paru za mehanizaciju proizvodnje. Druga je koristila električnu energiju za stvaranje masovne proizvodnje. U trećoj je upotrijebljena elektronika i informacijska tehnologija za automatizaciju proizvodnje. Sada se četvrta industrijska revolucija temelji na trećoj, digitalnoj revoluciji koja se događa još od sredine prošlog stoljeća i projekta Arpanet. Međutim, četvrtu industrijsku revoluciju karakterizira spajanje tehnologija koje zamagljuju linije između fizičkih, digitalnih i bioloških sfera. Umjetna inteligencija već je svagdje oko nas, od samovozećih automobila do virtualnih asistenata. Brzina trenutnih otkrića nema povijesni presedan.

U usporedbi s prijašnjim industrijskim revolucijama, četvrta se razvija eksponencijalnim, a ne linearnim tempom. Širina i dubina ovih promjena najavljuje preobrazbu cijelih sustava kao i nas samih. U usporedbi s ovim promjenama geopolitičke tenzije čine se besmislenima. Yuval Noah Harari u svojoj novoj knjizi “Homo Deus a Brief History of Tomorrow” govori da će poistovjećivanje ljudskih osjećaja s algoritmičkim jednadžbama dovesti do nove religije koja će se zvati Dataism i koja će biti glavni izvor autoriteta i značenja. Takva revolucija u načinu razmišljanja nije viđena još od osamnaestog stoljeća i vremena velikih filozofa Locka, Humea i Voltairea. Yuval tvrdi da je Silicijska dolina mjesto gdje će nastati nove religije za 21. stoljeće i da će se borba za prevlast nad čovječanstvom odvijati u oblaku (cloud computing). Želimo li stvarno dopustiti kompanijama iz Silicijske doline da upravljaju svim informacijama o nama samima i da ih bez ikakve zaštite i odobrenja prodaju trgovcima informacijama koji ih mogu preprodati dalje ili upotrijebiti u bilo koju drugu svrhu? Sada kada smo digitalizirali pismo, novac i govor, jesmo li spremni dopustiti apsolutnu kontrolu procesuiranja tih informacija nekolicini kompanija i neće li to biti poticaj na apsolutnu korupciju poslije koje će biti prekasno išta promijeniti?