Petrokemija bez svježeg kapitala može izdržati još mjesec dana, izjavio je u četvrtak ministar državne imovine Goran Marić, upozoravajući na tešku situaciju u toj kutinskoj tvrtki.

Tvrtki koja je, tko zna zašto, punih 27 godina od početka tranzicije u Hrvatskoj, još uvijek u državnom vlasništvu. Ovaj slučaj s kutinskom Petrokemijom, koja očekuje dokapitalizaciju i novog vlasnika, baš kao što je bio slučaj prije nekoliko mjeseci s Đuro Đaković Holdingom, povod je da se podsjeti kako država ima većinske ili manjinske udjele u 1300 trgovačkih društava i da je proces zakasnjele privatizacije i dalje prespor.

U vrijeme ekonomske krize, kada je javna potrošnja vapila za svježim novcem, prodaja državnih udjela u trgovačkim društvima koja nisu od nacionalne strateške važnosti spominjala se kao jedan od prioriteta. No, s gospodarskim rastom ta je tema postala aktualna samo u slučajevima problematičnih tvrtki. Iako i dalje ostaje nejasno zašto bi država trebala biti vlasnik ili suvlasnik recimo u Podravci, Borovu, Luci Vukovar, u većini zračnih luka, pa čak i u hotelsko-turističkim tvrtkama. Većina ekonomista slaže se da je glavni razlog spore privatizacije to što se politika ne želi odreći društava u kojima zbrinjava zaslužne stranačke članove.

Predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa Davor Huić slaže se da je prodaja državnih udjela u trgovačkim društvima nedopustivo spora. Lipa se zauzima za izlazak države iz svih društava koja se bave komercijalnim djelatnostima.

- Država još uvijek upumpava novac u mnoge tvrtke gubitaše, koje je davno trebalo privatizirati. To je jednostavno besmisleno, država treba sudjelovati u kreiranju javnih dobara i usluga i nema što tražiti u tvrtkama koje posluju i natječu se na tržištu. Više je puta dokazano da su mnogo efikasnije i uspješnije privatne tvrtke od onih u kojima država ima većinski ili čak i manjinski vlasnički udio. Svako odugovlačenje politike u prodaji državnih udjela u trgovačkim društvima znači nepotrebno trošenje novca poreznih obveznika. Država uzima novac od onih dobrih - efikasnih i usmjerava ga lošima i neefikasnima, umjesto da ih privatizira, što bi značilo njihovo restrukturiranje, s odbacivanjem loših poslovanja te stvaranjem preduvjeta za novi razvoj. Nije li to apsurdno? Pogledajmo samo brodogradnju. Oko 20 godina smo u brodogradnju bacali milijarde kuna i stalno je ona bila problematična, a nakon privatizacije brodogradnja je prestala biti problem - podsjeća Huić.

U većini hrvatskih zračnih luka, pa tako i u osječkoj, država je većinski vlasnik tvrtki koje njima upravljaju. U Zračnoj luci Osijek d.o.o. država je vlasnik 55-postotnog udjela, Grad Osijek ima 25, a Osječko-baranjska županija 20 posto. Prije otprilike godinu dana tadašnji predsjednik uprave Domagoj Marinić upozoravao je da je osječka luka došla do određenog limita svoga razvoja. Za novi iskorak, govorio je, potreban je ozbiljan investitor, odnosno koncesionar, koji bi ispunjavajući vlastite interese u prometnom smislu, znatnije investirao u infrastrukturu i povećanje putničkog i teretnog prometa. Od tada do danas, koliko je poznato, nije bilo pomaka u smjeru mogućeg odabira privatnog koncesionara.