Nema nikakve dvojbe da se ciljevi ruske politike i politike Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, sve više podudaraju. Imaju istovjetan cilj, koji je moguće svesti na jedinstvenu želju da se pod svaku cijenu održi stanje u BiH postignuto Daytonskim sporazumom.
Naime, jedino sve srpske aktivne političke strategije žele zadržati sve one političke odnose, a još više teritorijalnu, entitetsku podjelu BiH, koji su tim Sporazumom dobili međunarodni legitimitet. Ni jednoj od tih strategija ne pada na pamet da bilo što mijenja u tom dokumentu, “svetom pismu” srpskih politika u BiH/RS! Nitko od relevantnih političara u ovome entitetu ne razmišlja da je krajnje vrijeme da se taj dokument dopuni nekim reformskim agendama, kojim bi se ubrzali euroatlantski procesi u BiH. A stanje na Kosovu, uspostavljeno nasiljem 2011. godine, ide im na ruku. Moramo biti svjesni da su RS i kontrola nad sjevernim Kosovom vidljivi i uspješni rezultati (veliko)srpskih nacionalističkih politika iz 90-ih godina prošloga stoljeća.
Buđenje spavača
U tom kontekstu trebalo bi promatrati i nenadano pojavljivanje militantne organizacije “Srbska čast”. Postoji čitav niz dokaza o kontaktima te organizacije s paramilitantnim organizacijama u Rusiji, Srbiji i RS! Nema dvojbe da je njihovo pojavljivanje baš u ovome trenutku rezultat određenih rusko-srbijanskih (para)politika. Ozbiljniji analitičari već sada upozoravaju o buđenju “ruskih spavača” na ovim prostorima.
Doduše, scenarij iz 1990. godine na ovim prostorima više nije moguće ponoviti. U međuvremenu, mnoge su se stvari promijenile, prije svega međunarodnopravni i politički kontekst. Nadalje, nema više JNA, kao ni njezinih derivata – vojski RS i RSK! Ali, mnoge druge stvari, prije svega, obavještajne strukture, nisu pretrpjele veću štetu. Vrlo brzo i spretno prilagodili su se novim političkim odnosima. I dalje djeluju bez ikakve civilne kontrole. Stoga se slažemo s mišljenjem onih analitičara, kao što je to banjalučki kulturolog Srđan Sušnica, koji smatraju da u ovome momentu kapacitet za taj način konvencionalnog ratovanja, masovnih mobilizacija, intenzivne uporabe artiljerije i oklopno-mehaniziranih jedinica, vladajući režim u RS jednostavno nema, a Srbija takav oblik sukoba više ekonomski, politički i historijski ne može podnijeti.
No, za nastavak ostvarenja velikosrpskih i s njima posloženih ruskih interesa, i nije više potreban tako opsežan konvencionalan rat. Posve je dovoljan prostorno ograničen oružani sukob i nasilje niskog intenziteta u kombinaciji s propagandom kampanjom “alternativne istine”, mekom moći, radikalizacijom mladih, omasovljenjem neofašističkih grupa, separatističkim akcijama i međunarodno-pravnom i “humanitarnom” potporom nekog velikog igrača - Rusije! Točnije, u RS se već neko vrijeme provodi ova klasična definicija hibridnog rata. Sve se to događa uz diskretnu potporu Rusije, ali i Beograda. Velikosrpski nacionalizam je 1990-ih, koristeći vojnu nadmoć i jugoslovenski sentiment, odradio svoj “historijski” zadatak, odnosno genocid i istrebljenje muslimanskog i katoličkog/hrvatskog življa s teritorija današnjeg RS (49 % teritorija BiH) tako što je, uz pomoć međunarodne zajednice, formirao paradržavnu trabant tvorevinu RS. A upravo preko te tvorevine i cijela BiH dovedena je u poziciju svojevrsnog taoca takve (loše) političke odluke!
Naime, da bi se potpuno moglo shvatiti gdje, zapravo, smjeraju Srbi s Dodikom i Vučićem, trebalo bi iznova analizirati sve ono što se 2011. godine događalo na Kosovu. Tada su se na Kosovu događale stvari koje su uveliko odredile budućnost cijele regije, jer su se ta zbivanja preklopila sa zbivanjima u Krimu, odnosno istočnoj Ukrajini. Ovdje, prije svega, mislimo na svojevrsnu okupaciju tih teritorija od strane Rusije!
Kosovo kao test
Zbivanja na Kosovu 2011. bila su neka vrsta malog ruskog testa reakcije međunarodne zajednice, dok su zbivanja 2014. u Ukrajini već predstavljala veći i ozbiljniji test za tu istu zajednicu.
Opet treba podsjetiti da su u svim tim “testovima” aktivno sudjelovali i mnogi članovi ekstremnih grupacija u Srbiji, Crnoj Gori, RS i Makedoniji, kao i proruski dijelovi srbijanskog obavještajnog i političkog aparata. Tu je došlo do sinergije i amalgamacije srpskih i ruskih obavještajno-propagandnih i paramilitarnih ultradesničarskih grupacija, kakva je npr. Kosovski front, koju predvodi grupa oko ruskog psa rata Strelkova.
Ovaj je događaj pokazao da ograničeni sukob i nasilje srpsko-ruskih ultradesničarskih militanata i kriminalnih klanova na sjeveru Kosova u kombinaciji s propagandom, mekom moći, obavještajnim i političkim djelovanjem može dovesti do obrane statusa quo i očuvanja velikosrpskih interesa bez potpunog odmotavanja zamrznutog konflikta.
I upravo tu mogućnost režim u RS demonstrira unatrag nekoliko godina. Znači, moguće je slobodno organizirati nelegalni referendum te na taj način de facto osvojiti imaginarno “pravo na samoopredjeljenje”, koje služi isključivo za međunarodno-političke svrhe, radikalizaciju i mobilizaciju bosanskih Srba, a da se pri tome ni na koji neugodan način ne “otvara” postojeći, zamrznuti konflikt. Nadalje, moguće je slaviti i graditi samostalnost devetosječanjskog RS unatoč svim zabranama, a da se opet ne otvara Daytonski mirovni sporazum. Isto tako, moguće je organizirati militantne parade kakve su “Marš besmrtnog puka” 9. svibnja na Dan pobjede, ili ovu 9. siječnja za Dan RS, vojnu paradu de facto RS-ovskih oružanih snaga i ultradesničarskih militanata, uz nazočnost političara i diplomata iz Srbije, Rusije, Južne Osetije, Bjelorusije, a da se opet ne dira previše u postojeći zamrznuti konflikt. Na našu veliku žalost, sve te aktivnosti međunarodna zajednica uglavnom tolerira jer ne želi “otvarati” zamrznute konflikte.
Buduće nasilje i ograničeni sukob niskog intenziteta na koji je u krajnjoj liniji spreman RS režim, ali i proruske strukture u Srbiji, kojim bi se mogao obraniti status quo ne otvarajući potpuno zamrznuti konflikt u BiH, neće biti ponavljanje 1990-ih, već ponavljanja Kosova 2011. i Ukrajine 2014. godine. U tu se svrhu osnivaju i propagiraju brojne velikosrpske i proruske grupacije od onih pozerskih preko ideološko osviještenih do veteranskih i militantnih, koje bi trebale biti baza za regrutaciju i formiranje paravojnih jedinica. Ovo što smo do sada gledali još uvijek je pasivna faza promocije, regrutacije, obuke, naoružavanja, opremanja, planiranje upotrebe, bez njihova stalnog rasporeda na teritoriju BiH.
Organizacija “Srbska čast” još je jedan srpski etnofašistički brend relativno novijeg datuma. Oni nisu sudjelovali u zbivanjima na Kosovu 2011. na kojima su se u nasilnim akcijama izredali gotovo svi srpski etnofašistički brendovi. U RS djeluje više od 50 sličnih, ali fragmentiranih organizacija i grupa. “Srbska čast” je vidljiva tek posljednjih godina i evidentno je da je ona produkt rusko-srbijanske obavještajno-propagandne djelatnosti. Ovdje svakako treba imati u vidu i “Veterane RS” i njihovu sekciju “Potomci veterana RS”, koji na javnu scenu izlaze tek 2016., tijekom referenduma i organizacije prve militantne parade RS režima. Izvori njihovog financiranja nisu javni, ali djelovanje je medijski jako vidljivo i intenzivno. Lideri i članovi obje ove organizacije nemaju kapacitete da stvore paravojsku, ali imaju kapacitet da budu pripadnici takve vojske, imaju kapacitet regrutirati i radikalizirati mlade, tako što reklamiraju militantni etnofašizam. To je osnovni smisao postojanja ovakvih organizacija meke moći i šminkerskih grupacija i uopće ovakve militantne predstave, koju, s vremena na vrijeme, priređuju vladajući u RS. Sve je u funkciji da se jedan seksi, etnofašistički srpsko-ruski mačizam i militarizam učini što atraktivnijim i prihvatljivijim, prije svega mladima u RS.
Prvo, njihova umiješanost treba da cijelu tu stvar domaćoj i stranoj javnosti učini ozbiljnijom, težom, organiziranijom i da ovom političko-kriminalnom projektu privuče što više radikalizirane i nezaposlene omladine, sitnih kriminalaca i patriota. Drugo, povezanost nekih političara i lokalnog kriminalnog klana s ovim političkim cirkusom sugerira da iza ovog obavještajno-propagandnog djelovanja stoji ozbiljnija i opasnija politička, financijsko-organizacijska i paramilitantno-interesna struktura, oličena prije svega u “Ujedinjenoj Srpskoj”. Radi se o relativno novoj stranci na političkoj sceni RS. Očekuje se da će poslije parlamentarnih izbora, koji bi se trebali održati u listopadu, ova stranka imati puno značajniju ulogu na političkoj sceni RS.
Ovaj političko-kriminalni klan okuplja nekadašnje pripadnike srpskih obrambenih snaga (pripadnike crvenih beretki i banjalučkog “crvenog kombija”, koji su po Banjoj Luci tijekom proljeća 1992. godine likvidirali više od 250 nesrba), članove ratnih bandi, nekadašnje obavještajce MUP-a RS, ratne profitere i predvodnike etničkog istrebljenja nesrba iz Bosanske krajine. Stvar postaje tragičnija kada su svima poznati akteri tih aktivnosti, koji su još 1991. i 1992. u režiji SDB Srbije, Simatovića, Stanišića i Damjanovića, regrutirali i naoružavali mlade nacionaliste i kriminalce za srpsku paravojnu jedinicu SOS te ih slali na obuku u Srbiju.
Odgovor kako i zašto se sve to događa trebali bismo dobiti, prije svega, od nadležnih sigurnosnih institucija u BiH. Ali, i ne samo od njih. Na potezu je i međunarodna zajednica. Poznato je da se “Ujedinjena Srpska” financira od spomenutog političko-kriminalnog klana, a od 2015. godine dobili su ulogu glavnog koordinatora brojnih srpskih nacionalističkih i proruskih grupa i kriminalnih organizacija u RS, koji će se moći upotrijebiti kada za takvo što dođe vrijeme. To se moglo vidjeti i u organizaciji proruske parade “Marš besmrtnog puka”, koju je 2016. i 2017. predvodio lider te stranke Nenad Stevandić, a kojoj je osim neofašističkih i proruskih organizacija nazoči i velik dio članova i službenika vlade RS, Dodikov kabinet, predstavnici BORS-a, neki diplomati...
Ovogodišnja, devetosiječanjska parada, u povodu Dana RS, predstavljala je najbolji dokaz da su srpske paramilitantne grupacije mnogo koherentnije organizirane i povezanije nego što je to bio slučaj prošle godine. I Dodikova ideološka propaganda može se osjetiti jer se na ovogodišnjoj paradi mogla zapaziti najmanje tri puta brojnija publika, veće sudjelovanje mladih, ali i mnogo veći entuzijazam i euforija publike, mnogo manje političke opreznosti i konfuzije i mnogo veće prihvaćanje cijele ideje u javnosti.
Promjena partnera
Dijelimo mišljenje onih analitičara koji smatraju da će poslije ovih parlamentarnih izbora doći do promjene koalicijskih partnera unutar sadašnje vladajuće koalicije. Za potrebe novih odnosa žrtvovat će se DNS, koji će se supstituirati “Ujedinjenom Srpskom”! Cilj je vrlo jednostavan: vlast treba, pod svaku cijenu, zadržati, nastaviti s kontrolom distribucije “viška vrijednosti” te na taj način održavati na životu postojeće odnose. To je moguće jedino ako će se Rusima prodati RŽR Ljubija, Željeznice RS i aluminijska industrija. Tu transakciju moguće je obaviti isključivo ako iza nje stoji snažan policijski i paravojni aparat. Ukratko: prvo se moraju nahraniti moćne ruske glave, pa će sukladno zakonu “velikih brojeva” nešto i nama domaćima ostati!
Dodikov režim jedan je od prvih u regiji, koji je spremno odlučio zaigrati na rusku kartu. Ova Dodikova uloga ruskog upravitelja RS-om zahtijeva ne samo političke i ekonomske već sve više konkretne sigurnosno-obavještajne i militantne akcije na terenu. Tu se Dodik ne snalazi baš najbolje i zato je politički i sigurnosno sve više ovisan, kako o Rusima i njihovim militantnim organizacijama, tako i o lokalnom, novokomponiranom političko-interesnom klanu. U miraz ili žrtvu, kako vam drago, isporučit će im i bosanske Srbe, ali i cijelu Bosnu. A, ako bude potrebno da se stvari dodatno zaoštre, onda su svi političko-vojni scenariji mogući. Pa, i oni najgori!
Dogodit će se upravo ono što je Aleksandru Vučiću pošlo za rukom na sjeveru Kosova, stvaranje alijanse bivših radikala, a sada SNS-ovaca, srpskih i ruskih kriminalaca i proruskih organizacija kojom uspijeva održati status quo. A sve to može doći glave i sve one koji nisu skloni slušati baš sve naputke iz Beograda i koji su skloni ozbiljno pregovarati sa službenom Prištinom. Slučaj Olivera Ivanovića vrlo je poučan!
Dodikov i Vučićev režim režiraju Srbima simulakrum života, alternativnu realnost, lažnu historiju i mitološko sjećanje, koje ih stalno vodi u nove konfrontacije. Sustavno se raspamećuje vlastita javnost. I to se čini preko svake granice podnošljivosti, a onda tako zaluđenoj i kontaminiranoj javnosti relativno lako mogu reći da ono što miriše i izgleda kao paravojna jedinica nije to što normalni svijet vidi, već da se radi o patriotima, humanitarcima. Mogu im pričati svoje “alternativne istine” kao što su: Kosovo je Srbija, RS je “prava država”, Hrvati trebaju dobiti treći entitet (taj ih narativ baš ništa ne košta, jer ga hrvatska politika u BiH nekritički i olako prihvaća), genocid se nije dogodio, pa su, prema tome, Srbi jedine žrtve i pravi pravednici... U konačnici, moguće je zamijeniti RS za Kosovo i sjever Kosova za Preševo, odnosno Srbi imaju legitimno pravo i svetu dužnost boriti se za Kosovo, RS i Veliku Srbiju. Drugim riječima, međunarodne okolnosti su povoljne i sada je pravi trenutak da se odigra i ono drugo, nedovršeno poluvrijeme.
I ovaj moment uopće nije tako proizvoljan kako se to, možda, nekima čini: međunarodni kontekst ide na ruku velikosprskim nacionalističkim snagama, radikalnim islamskim strujama i ruskim interesima na Balkanu. Europske demokracije, osobito nekadašnje članice sovjetskog lagera, sve više tonu u neonacističku i prokrišćansku euforiju i islamofobiju, a muslimani, izbjeglice i migranti iz Afrike i Srednjeg istoka postaju novi europski Židovi. Filofašisti iz konzervativnih europskih partija, libertarijanskih i radikalnih crkvenih krugova te otvoreno neofašističke partije u Europi urušavaju paradigmu i institucije stare škole liberalizma, socijaldemokracije i državne regulacije te sudjeluju u demontiranju i revidiranju poretka nastalog nakon 1945., nakon velike pobjede liberalne demokracije nad fašizmom. Nema više “stare”, prosvjetiteljske, antiapsolutističke Europe. Na cijeni su druge vrijednosti.
U tom smislu treba biti svjestan da danas Europa ima mnogo manje empatije nego 1990-ih prema muslimanskoj Bosni. Ali i prema socijalnom egalitarizmu i društvenom modelu relativne koegzistencije različitih nacija i vjera. I tada su britanski konzervativci i francuski (kvazi)socijalisti, kao i demokrišćanske političke snage svojom šutnjom, nečinjenom i “tihom” potporom Miloševiću omogućili “kršćanskim Srbima” da se slobodno obračunaju s “isuviše muslimanskom Bosnom”. Politika SAD-a na ovim prostorima posebna je priča. Od Daytona je ta politika na ovim prostorima u totalnoj defenzivi. NATO još nema adekvatne odgovore na rusku agresiju u Ukrajini, kao i na otvorene prijetnje baltičkim zemljama, a svjedoci smo, možda, i najozbiljnije krize: dezintegracije južnog europskog krila NATO-a, koja se očituje prelaskom Erdoganove Turske u antizapadni tabor i gubitkom Sirije.
Postavlja se pitanje “pravog trenutka”! Je li ova, 2018. ta godina koju s tolikim žarom priželjkuje proruska i velikosrpska politika, ili su velikosrbi možda previše nervozni za ruski ukus? Neki ozbiljniji analitičari pišu da su se “ruski spavači” u Srbiji probudili i da sada Srbija/Vučić treba vidjeti kako se odnositi spram te neugodne činjenice. Mnogi me u RS uvjeravaju da je ona demonstracija “utapanja” nevinog psića u znanstvenom institutu u Moskvi bila jasna poruka Putina srpskim političkim elitama.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
MASOVNO NAORUŽAVANJE
Moguće je masovno naoružati policiju vojnim formacijskim naoružanjem i upeterostručiti policijske jedinice posebnih namjena (tzv. unutrašnja vojska) daleko nerazmjerno realnim unutrašnjim potrebama RS te uzurpirati vojnu bazu OS BiH u Zalužanima i pretvoriti je u vojno-policijski kamp, a da se poslije toga ništa dramatično ne dogodi. Zašto je tomu tako moraju prije svega odgovoriti nadležne BiH službe, kao i međunarodna zajednica (SAD, EU, NATO).
Međunarodni kontekst ide na ruku velikosprskim nacionalističkim snagama