Magazin
DRAGUTIN KHUEN-HÉDERVÁRY (1918. - 2018.)

Banu se klicalo, bana se mrzilo
Objavljeno 17. veljače, 2018.

Ove godine navršava se stoljeće od velikog prijeloma koji je uvelike odredio i sudbinu hrvatskoga naroda u nadolazećim desetljećima. Slom Austro-Ugarske Monarhije, a ujedno i osam stoljeća duge hrvatsko-mađarske zajednice, mnogi su Hrvati dočekali s neprikrivenim oduševljenjem, ali neće proći mnogo vremena prije nego što većina takvih shvati da ni u novoj, jugoslavenskoj državi nije ništa bolje, ako u različitim aspektima nije bilo i (mnogo) gore.

Sudbonosna 1918. godina, završna godina Prvoga svjetskog rata, upokojila je drevni habsburški imperij, ali iste godine, stjecajem okolnosti, ugasili su se i životi nekih pojedinaca koji su odigrali važne uloge u životu i smrti toga imperija. Neki od njih bili su njegovi grobari, neke od njih mogli bismo nazvati stupovima Austro-Ugarske (1867. - 1918.), a oko nekih bismo se mogli sporiti jesu li doista bili stupovi Carstva ili njegovi grobari. Jedan od onih koji je nesumnjivo, makar i posredno, pridonio rasapu Monarhije bio je Gavrilo Princip, atentator na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Njegovi sarajevski hitci bili su povod početku rata koji je odnio milijune ljudskih života, ali ni njemu nije bilo suđeno da doživi konac rata; umro je 28. travnja 1918., u tvrđavi Terezín, od posljedica tuberkuloze, a smrtnomu ishodu pridonijeli su i tamnički uvjeti. U trenutku smrti bilo mu je 25 godina.

U Budimpešti je 31. listopada 1918., u kaotičnim prilikama rasula crno-žutoga carstva, na pragu vlastita doma, ubijen bivši (1903. - 1905., 1913. - 1917.) mađarski ministar predsjednik István Tisza, čovjek kojeg su mnogi krivili za silna zla prouzročena ratom, iako je zapravo 1914. godine bio među (rijetkim) protivnicima ratne opcije. Nedugo nakon Tisze, 8. prosinca, u Sarajevu je preminuo vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler (rođen u Brodu na Savi 1843.), koji nije bio tek crkveni poglavar nego i politički vođa (bosanskohercegovačkih) Hrvata. Nadbiskup je, tako, proživio tek osam dana u jugoslavenskoj državi za koju je slutio da će Hrvatima donijeti malo dobra.

Godine 1918. s povijesne su pozornice sišla još dva istaknuta imena hrvatske politike. Dana 29. svibnja 1918., u 55. godini, preminuo je dr. Nikola Tomašić, jedan od najučenijih hrvatskih političara i pravnika (hrvatski ban od 1910. do 1912.). Tek tri mjeseca ranije smrt je uzela i dugogodišnjega Tomašićeva prijatelja i političkoga suradnika, također bivšega hrvatskog bana, Dragutina Khuen-Héderváryja.

STOLJEĆE OD KHUENOVE SMRTI

Bivši, ujedno jedan od najozloglašenijih hrvatskih banova Dragutin Khuen-Héderváry (ban od 1883. do 1903.) preminuo je u Budimpešti 16. veljače 1918., u pola četiri izjutra. Preminuo je od srčanoga udara koji je nadošao kao posljedica teške upale pluća. Smrt ga je zatekla u 69. godini. Lijes s njegovim posmrtnim ostatcima bio je izložen u Budimpešti, u zgradi Mađarske akademije znanosti, gdje je 19. veljače održan i posljednji ispraćaj kontroverznoga političara. Tijelo je potom prevezeno u Hédervár, i ondje, na Khuenovu grofovskom posjedu, 21. veljače pokopano u jednostavnoj grobnici.

Neposredno po slomu Austro-Ugarske pristupilo se uklanjanju gotovo svakog spomena na Khuena, a osobito temeljito taj damnatio memoriae proveden je u Hrvatskoj. Dotad je, primjerice, u gotovo svim gradovima kontinentalne Hrvatske postojala ulica ili trg s njegovim imenom, a vrijedno je spomenuti da je u Slavoniji postojalo i naselje s njegovim imenom: današnje Ploštine, nedaleko od Pakraca, zvale su se svojedobno Khuenovo Selo. Bilježimo, međutim, da je bilo i onih koji su se Khuena počeli odricati odmah nakon njegove smrti, a jedan od zanimljivijih primjera vezan je uz Osijek.

Naime, godine 1898. osječko gradsko zastupstvo zaključilo je da se “uvažavajući i priznavajući zasluge, što ih je za domovinu stekao svijetli ban Dragutin grof Khuen-Hedervary, i u spomen 15-godišnjice njegova uspješna vladanja na čelu vlade, njegovim imenom prozove glavni trg u Gornjem gradu.” Ovaj zaključak primljen je oduševljenim klicanjem: “Živio ban!” I Khuenovo je ime krasilo središnji gradski trg dvadeset godina. No, već 18. veljače 1918., tek dva dana po Khuenovoj smrti, gradsko zastupstvo oduzelo je pokojniku trg, nadjenuvši istom trgu ime mladoga cara i kralja Karla. Ta malena lukavost ipak neće zavarati monarhijske vlastodršce; ratne i političke prilike bile su toga proljeća iznimno teške i zaokupljale su gotovo svu pozornost, ali odluka osječkih vlasti ipak nije prošla nezamijećeno niti u Pešti niti u Beču. Do osječkoga su gradonačelnika dr. Ante Pinterovića dopirali izrazi nezadovoljstva iz najviših sfera i preporuke da po Khuenu bude nazvan bar neki drugi trg ili ulica. Ispravno sluteći da moć Beča i Pešte ubrzano kopni i da Monarhiji predstoji agonija, Pinterović je odlučio posve zanemariti ta upozorenja i predmet staviti - ad acta.

O ULOZI I ZNAČENJU

Peštansko i bečko negodovanje zbog preimenovanja glavnoga osječkog trga, u trenutku između smrti i pokopa negdašnjega “tiranina”, potvrđivalo je da Khuen nije umro napušten i zaboravljen od svih, kako se ponekad može čuti u Hrvatskoj. Nije to bila istina u slučaju Hrvatske, a još manje u slučaju Mađarske. Iako je pred kraj života bivao sve manje javno aktivan, ponajprije zbog uznapredovala gubitka vida, Khuen je i u trenutku smrti sjedio u raznim političkim tijelima te i dalje bio jedan od prvaka Narodne stranke rada (Nemzeti Munkapárt), kojoj je 1910. godine bio i suosnivač. Osim toga, do samoga su kraja bila uvažavana njegova razmišljanja o političkim prilikama, a napose je bio cijenjen kao stručnjak za hrvatsku te balkansku političku problematiku. Napokon, popis okupljenih na njegovu posljednjem ispraćaju u Budimpešti, kao i popisi onih koji su poslali brzojave sućuti i vijence, svjedoče o značenju koje je Khuen zadržao do 1918. godine.

U Hrvatskoj je za pokojnikom žalio razmjerno uzak krug njegovih iskrenih prijatelja, suradnika i poštovatelja. Kod velike većine naroda Khuen je živio u zloj uspomeni, a razloga za to bilo je napretek. Prije svega, njegova politika beskompromisnoga ustrajanja na održanju Monarhije, odnosno hrvatsko-mađarske stoljetne zajednice pod habsburškim žezlom, predstavljala je zapreku zamislima o rušenju Monarhije i stvaranju samostalne hrvatske ili jugoslavenske države. Stoga su i hrvatski i jugoslavenski nacionalisti s početka 20. stoljeća o njemu mislili sve najgore, a stoga se ni slika Khuena u hrvatskoj javnosti nije značajnije izmijenila nakon 1990. godine (i dalje je izrazito negativna). U saldo Khuenovih grijeha, bar iz hrvatske perspektive, svakako valja upisati i izrazito nedemokratsku narav njegove vladavine, kao i činjenicu da je kao tvrdokorni zastupnik dualističkoga uređenja ostao posve pasivan oko mogućnosti ujedinjenja Banske Hrvatske i Dalmacije, što je tada predstavljalo ključni hrvatski politički, nacionalni i teritorijalni problem.

S druge strane, ne može se osporiti da su u vrijeme njegova banovanja ostvareni veliki iskoraci, napose na polju kulture, prosvjete i gospodarstva. Imao je u tome i Khuen velikih zasluga, dokazujući se kao vješt političar koji se znao okružiti stručnim i sposobnim suradnicima, a važno je napomenuti da su ga krasile i razne osobne vrline. I najogorčeniji politički suparnici priznavali su mu marljivost, predanost, susretljivost i lojalnost prema suradnicima. Bio je vješt govornik (daleko od toga da nije znao hrvatski jezik, kako se počesto može čuti i pročitati), a te su vještine naročito dolazile do izražaja u hrvatskoj sabornici. Istaknuti hrvatski liječnik Lujo Thaller još je 1933. godine (!) pisao da bi vrijedilo pisati objektivno o Khuenu tada, kada je bilo “sve zlo što je htio da učini prošlo, a sve dobro što je tek mimogred radio ostalo.” I nadodao je da je Khuen centralizirao vlast u Zagrebu te da je za njega nestalo slavonskog i krajiškog separatizma. Teza je to prilično neuobičajena, ali dalo bi ju se argumentirati. Bilo kako bilo, prijepori oko ličnosti Khuen-Héderváryja, oko njegove politike i povijesne uloge i dalje traju i još će dugo trajati.

U Hrvatskoj je uvriježeno tumačenje prema kojem je Khuen kao hrvatski ban bio puki eksponent mađarske politike. Takva slika nije točna ili je bar suviše pojednostavljena, jer se zanemaruje činjenicu da Khuen uvijek ponajprije nastupa kao čovjek od osobitog povjerenja kralja Franje Josipa. Dobro su to znali i mađarski nacionalisti pa su Khuena u Budimpešti 1903. godine dočekali čak i na grublji način negoli su to učinili Hrvati dvadeset godina ranije (s prijezirom ga se napadalo kao hrvatskog nacionalista, novog Jelačića, “graničara”...). Uglavnom, nije pretjerano zaključiti da je Khuen 1903. godine u Mađarskoj bio podjednako (ne)omiljen kao i u Hrvatskoj, a slikovito je to predočio povjesničar Đuro Szabo koji je pisao da su Mađari više “voljeli vidjeti psa u crkvi, no Khuena kod sebe.”

Sagledavamo li ukupan Khuenov politički saldo, kao hrvatskoga bana i dvokratnoga mađarskoga ministra predsjednika, u svjetlu njegovih nastojanja na planu očuvanja dualističkoga državnog uređenja i uopće opstanka Austro-Ugarske, onda će ocjena neizbježno biti negativna. No s obzirom na sve nacionalno-političke razmirice koje su razdirale jedinstvo i unutarnju snagu Monarhije, morali bismo najprije postaviti pitanje je li uopće imao ikakvih izgleda za uspjeh.

POGLED UNATRAG

Khuen je Zagreb 1903. godine napustio naglo i zauvijek, ne pozdravivši se čestito niti sa činovništvom niti s političkim suradnicima koji su mu godinama odano služili, pa su mnogi stekli dojam da se zapravo radilo o bijegu. Bansku čast napustio je u trenutku kada je takozvani Narodni pokret pretežno već bio ugušen i jasno je da ga ti veliki protumađarski prosvjedi nisu srušili s banske stolice. S druge strane, bunt širokih narodnih slojeva pokazao je da su svi Khuenovi uspjesi tek prividni, da su temelji njegova sustava vlasti, naoko čvrstog, sazdani na pijesku. Ne manje važno, Narodni pokret uznemirio je i Khuena na najosobnijoj razini; u Hrvatskoj se više nije osjećao ni sigurno ni ugodno.

Dana 11. lipnja 1903., na Tijelovo, u Zagrebu je održavana tijelovska procesija u kojoj je tradicionalno sudjelovao i ban. Prema iskazima većeg broja svjedoka, Khuen je tom prigodom bio vidljivo uplašen, a u procesiji je koračao okružen s dva reda vojnika. Naime, Zagrebom su uoči Tijelova kolale glasine o pripremanom atentatu na Khuena, a uoči same procesije ban je doznao da je u Beogradu prethodne noći, na krajnje okrutan način ubijen srpski kralj Aleksandar Obrenović (zajedno sa suprugom isječen sabljama i bačen s prozora kraljevskoga dvora). U takvim okolnostima Khuenu je moralo biti jasno da se mijenja politička kultura, da nastupa era atentata i da prošlosti pripada ono doba kada je svakoga dana, u isto vrijeme i bez pratnje, polazio u redovnu šetnju zagrebačkim Gornjim gradom i Cmrokom.

Tada, krajem lipnja 1903., kralj Franjo Josip imenuje ga mađarskim ministrom predsjednikom i time mu omogućuje mnogo više od časnoga uzmaka. Naposljetku, položaj prvog čovjeka Mađarske (i Ugarske, tj. zemalja krune sv. Stjepana) bilo je ono čemu je Khuen odavna težio. Kao mađarski premijer neće, međutim, ispuniti kraljeva očekivanja. Prokušane metode, kojima je svojedobno uspješno skršio protudualističku oporbu u Hrvatskoj, u Mađarskoj nisu davale ploda i bio je prisiljen odstupiti već nakon pet mjeseci (u drugom je mandatu bio tek nešto uspješniji).

Jednom se prigodom, početkom 1910., osvrnuo na dva desetljeća provedena u Zagrebu i svoje banstvo ukratko sažeo: “Proživio sam u Hrvatskoj cielih dvadeset godina (...) radio sam o svom uvjerenju za narod, nisu me uviek razumjeli, ali nisam izgubio nade, da će već doći vrieme, kad će me razumjeti.” Malo tko mu je i danas sklon povjerovati.

Piše: Branko OSTAJMER
Rođen u Češkoj, a ne u Nuštru

Dragutin Khuen-Héderváry obnašao je čast hrvatskoga bana tijekom gotovo dvadeset godina, od 1. prosinca 1883. do 27. lipnja 1903. Potom je u dva navrata obnašao i dužnost ugarskoga ministra predsjednika (1903., 1910. - 1912.), a prilikom drugoga mandata istodobno je obnašao i dužnost hrvatskog ministra u ugarskoj vladi. Rođen je 29. svibnja 1849. u Gräfenbergu (danas Lázně Jeseník), malom selu pokraj Freiwaldaua (danas Jeseník), u današnjoj Češkoj. Taj biografski podatak bio je ponajprije plod obiteljskoga izbjeglištva zbog revolucionarnih previranja 1848./49. godine (o nesigurnim prilikama u Slavoniji svjedoči okrutno ubojstvo grofa Huga Filipa Karla Eltza u listopadu 1848. u Vukovaru). U Hrvatskoj je, međutim, kao njegovo rodno mjesto bio navođen isključivo Nuštar čime su režimski listovi, prema svemu sudeći, nastojali osnažiti dojam o Khuenu kao “domaćem” čovjeku. Važan je i podatak da je Dragutin Khuen-Héderváry rođen kao Dragutin Khuen-Belási, no sredinom 1870-ih godina naslijedio je u zapadnoj Mađarskoj svog rođaka, posljednjeg odvjetka obitelji Héderváry. To nasljedstvo bilo je potvrđeno i na Bečkom dvoru, pa je dotadašnji nuštarski grof postao hédervárski, promijenivši i prezime u Khuen-Héderváry. Taj događaj usmjerio je njegovu političku karijeru i život uopće prema Mađarskoj.

Dragutin Khuen-Héderváry bio je jedan od trojice Slavonaca koji se od 1880. do 1907. izmjenjuju na dužnosti hrvatskoga bana (uz Ladislava i Teodora Pejačevića).

Khuenova Narodna stranka, pogrdno nazivana “mađaronskom”, u Slavoniji je redovito ostvarivala najuvjerljivije pobjede...

Možda ste propustili...