Magazin
OSJEČKA KARATE PRIČA

Zvonko Borbaš: Donjogradske čelične šake
Objavljeno 17. veljače, 2018.
ŽIVA SPORTSKA I GRADSKA LEGENDA, OTAC OSJEČKOG KARATEA, DOBITNIK JE UZOR-TROFEJA “MATIJA LJUBEK”

Ponos! Tako su mnogi opisivali izraz lica Zvonka Borbaša kada je nedavno zakoračio na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta primajući pehar Uzor-trofej “Matija Ljubek”, o čemu je odlučivala komisija “Glasa Slavonije”. I zato je Borbaš posebno ponosan. Naime, kaže, “Glas” ga prati cijeli život.

- Stariji se sjećaju jako dobro, mlađi možda manje. “Glas Slavonije” organizirao je Gradsko karate prvenstvo. Zrinjevac je bio pun. Kada sam slike pokazivao u SAD-u, ljudi su bili oduševljeni.

Zvonko Borbaš je živa sportska i gradska legenda. Otac je osječkog karatea, sporta u koji je ušao davne 1965. godine, kao učenik Ernesta Rota, kojeg je naslijedio. Prije toga, njegove dvije sportske ljubavi bile su gimnastika, koju je trenirao u donjogradskoj Crkvenoj ulici, te veslanje. Bio je član osmerca u VK-u “Drava”.

U karateu je već više od 50 godina, a on sam prvoga dana kolovoza proslavit će 70. rođendan.

- Znate kako se kaže. Nemojte se šaliti s lavovima, koji znaju karate, ha, ha, ha - započeo je priču Zvonko Borbaš, inače rođeni Osječanin.

GRADSKA LEGENDA

- Ja sam Donjograđanin. Iz Unterstadta! Odrastao sam u Radičevićevoj ulici, kao dijete volio sam odlaziti u Ambruševu slastičarnicu, a kao malo stariji i na donjogradski korzo. Moj otac Josip također je Osječanin. Volim često istaknuti, premda mislim kako nismo rođaci, da je Stjepan Borbaš otvorio prvu ljekarnu u Osijeku, a da je u Donjem gradu kod tamošnjeg kolodvora postojao Borbašev trg po Pavlu Borbašu. Od majke Marije obitelj je iz okolice Karlovca. Djevojačko prezime joj je Jarnević, vuče podrijetlo od Dragojle Jarnević, prve žene aktivne u ilirskom pokretu.

Njegova Radičevićeva ulica prava je sportska, a dala je i još poznatih ljudi u ostalim područjima.

- Tamo su odrasla braća Gutzmirtl, pa legendarni veslački trener i profesor Đorđe Mrđenović, odbojkaši Siniša Bakarac i dr. Vladimir Bošnjak. Bilo je još poznatih osoba kao što je Vlado Kmoniček iz grupe “Lavine” ili možda javnosti manje poznati kolega Zoran Knežević, direktor Astronomskog observatorija u Beogradu, koji je otkrio jedan objekt u svemiru koji je po njemu dobio ime.

Kažu - nomen est omen. Jeste li ikada razmišljali da je korijen vašeg prezimena usmjerio i vaše životno opredjeljenje?

- Da, Borbaš, borba. Znali smo se na taj način zezati s kolegom Željkom Fajtlom, koji je zbog svog prezimena “fajter”. Mislim kako je prezime više opravdao sin Alen. Znate, supruga mi zna često prigovoriti da sebe stavljam u prvi plan, a Alen je ipak što se tiče sportskih rezultata puno više napravio.

Ponos, još veći negoli s početka priče, obuzme ga kada priča o svojoj supruzi, o djeci Alenu i Maji, o snahi Ivani i zetu Ivanu, a posebno o unučadi, desetogodišnjoj Alenovoj kćeri Ivi i Majinim sinovima Viktoru i Janu.

Kad smo već kod imena, kako je nastao nadimak Bazbe?

- To je zapravo Busby. Po Mattu Busbyju. Ali, nastao je kao nekakva šatra, kao be-ba, ba-be. Pa je postao Bazbe, odnosno Busby.

SLAVNI UČENICI

Pričamo o prošlosti, ali se Borbaš često vraća u sadašnjost prebirući po mobitelu, pokazujući crno-bijele fotografije danas skenirane u arhivi na mobitelu.

- Ovdje sam s dvije velike face. Nisam imao prigodu upoznati Chucka Norrisa ili pokojnog Brucea Leeja, ali sam u jako dobrim odnosima s njihovim trenerom Taijem Kubotom. I on je glumac, glumio je u filmu “Pearl Harbour”, nedavno sam ga gledao u filmu “Elita ubojica”. Ovdje sam na slici s njim i s glumcem Jamesom Caanom. A znate li tko je ovo?

Prebacuje na drugu fotografiju pa kaže:

- Kod mene je treniralo puno poznatih Osječana, koji su se kasnije isprofilirali u drugim područjima. Ovo vam je na slici Zlatko Pejaković! Njega sam učio karate, a on i Dado Topić mene svirati gitaru.

Glazba je Borbašu velika ljubav. I sam je svirao u grupi “Eliksiri”. Zbog ljubavi prema rocku učinio je nešto što bi se opisalo kao “mladost-ludost”.

- Obožavao sam Hendrixa i “Rolling Stonese” i želja mi je bila posjetiti London. I tako sam 1968. za okladu krenuo autostopom prema Londonu. Pokraj Cambridgea u Essexu već je bilo nekoliko Osječana koji su tamo studirali i kod kojih sam boravio. Prvo sam tamo brao jagode, a onda smo odlučili nekoliko dana boraviti u Londonu. Pa sam bio na otvorenju trgovine “Lady Jane” u Carnaby Streetu i na protestnom skupu protiv rata u Vijetnamu na Trafalgar Squareu, gdje je nastupilo i 30-ak poznatih izvođača.

Vi pravi rocker, a kako je onda sin “skrenuo” u narodnu glazbu? (Alen je, naime, vlasnik Disco kluba Oks u kojemu se pušta narodnjačka glazba).

- Ha, ha... to pitajte njega, neka vam on ispriča. Ali, koliko znam, u to je krenuo sasvim slučajno. Splet okolnosti.

Zvonko je velik dio života radio kao tonski tehničar na Radiju Osijek i Televiziji Zagreb. Prije sada već više od 20 godina krenuo je u zaštitarske poslove osnovavši sa sinom tvrtku Borbaš Security. Danas je u mirovini. Ali, kaže, ne druži se s umirovljenicima.

GLAZBOM U MLADOST

- Više se volim družiti s mlađima, primjerice na natjecanjima. U mladost se vraćam kada sebi pustim glazbu koju sam i tada slušao. Od ovih novijih sviđa mi se grupa l “Gregorian”, kojoj smo na koncertu radili osiguranje. Bez obzira na to što nije to moj sport, volim pogledati i ove borbe Mirka Filipovića ili Stipe Miočića, kao i sve kontaktne sportove. Gledam rado i karate natjecanja. Nevjerojatno je koliko je to otišlo naprijed. Kate se izvode savršeno, kao na filmu.

- Trenirate li još? - pitamo za kraj razgovora?

- Onako, radi održavanja kondicije. Mogao bih još “šamarati” nogom. Nemam straha od uličnih huligana. Riješio bih to na iskustvo...

Dok je trenirao po školskim dvoranama po cijelom Osijeku, Borbaš je sanjao svoju dvoranu. I dobio ju je u atomskom skloništu na Donjogradskoj obali, gdje i danas na ulazu visi natpis “Što Chuck Norris radi u Osijeku? Što mu Borbaši kažu!” Želja ne samo njega nego svih generacija karataša bila je da karate konačno postane olimpijski sport. Postat će u Tokiju 2020. godine.

Otkrio nam je Borbaš i kako mu je želja otvoriti Muzej borilačkih sportova u Osijeku. Velik dio građe čuva kod kuće i u trening-dvorani HUS-a.

- I to će, vjerujem, uskoro. Život je preda mnom!

Krešimir LACKOVIĆ
Alenovi su uspjesi veći

Kad priča o sportskim dostignućima i rezultatima, Zvonko u prvi plan uvijek stavlja sina Alena. “Kada je osvojio Big Apple Challenge u New Yorku, nosio sam veliki trofej na aerodromu 'Kennedy'. On je išao ispred mene desetak metara jer me je puno ljudi dolazilo pitati što smo to osvojili. Pa sam ja umjesto njega primao čestitke i pokazivao rukom da je on zaslužan. Inače, meni su baš te pobjede u New Yorku te u Los Angelesu i Torontu i IKA federaciji nekako i njegove najdraže”. Inače, Alen je bio reprezentativac bivše i sadašnje države. Višestruki je prvak Hrvatske u karateu, ali i prvak Hrvatske u kickboxingu, tajlandskom boksu, Budokai karateu. Bio je studentski prvak Europe, karate prvak svijeta po IKA federaciji, sudionik Mediteranskih igara u Bariju, osvajač turnira A kategorije, a kao osvajač svjetskih kupova i jedini osječki karataš koji je stekao prvu kategoriju sportaša. Zanimljivo, HUS je imao seniorske prvake Hrvatske u katama. Uz Alena radili su tih godina dr. Borna Kovačić, Mario Šilipetar, Tomislav Petrović, Stanislav Komlenac... “U veljači 1992. bili smo na Europskom prvenstvu za kadete i juniore. S nama je bio i Osječanin Hock. Premda nismo bili priznati, ja sam ranije prijavio našu reprezentaciju pod imenom Hrvatska, pod kojim smo i nastupili. Iz svoga džepa platio sam 600 maraka za kotizaciju”, prisjeća se stariji Borbaš.

Kum osječkoj Copacabani

Kako “husovci” nakon osnivanja nisu imali stalni prostor za treniranje, dolazak lijepog vremena u gradu koristili su za odlazak na lijevu obalu Drave. Tamo su trenirali cijelo ljeto. Na mjestu gdje se danas nalazi sportsko-rekreacijski centar “Copacabana”. “Znate li da sam ja taj dio prozvao 'Copacabana'. Imam i žive svjedoke. Odlazili smo prekoputa Garnizonskog kupališta, u tu pješčanu uvalu, koju smo prije toga morali srediti, počistiti ono šiblje. Kada sam vidio sav taj pijesak, sjetio sam se slika brazilske 'Copacabane'. I kada smo god išli trenirati, rekli smo da idemo na 'Copacabanu'. Napominjem - to je bilo prije bazena, pa se očito taj naziv pročuo po gradu i kada su davali ime rekreacijskom centru.” (Tridesetak godina kasnije, Borbaš je bio na onoj pravoj “Copacabani”. U Riju de Janeiru).

Profesor doktor karatea

Karate je prvo djelovao kao sekcija u sklopu Judo kluba Osijek, a prvi klub bio je Karate klub Osijek, koji je osnovan 1968. godine. Godinu dana kasnije osnovan je Karate klub HUS. “U tadašnjoj Mokrančevoj, danas Adamovićevoj ulici, u današnjem Obrtničkom domu, nalazio se tadašnji Savez sportova Osijeka. Tamo smo registrirali Karate klub HUS. Naziv smo odabrali po tradicionalnom japanskom karate pozdravu. Međutim, neke tadašnje kolege pisale su kako je taj HUS skraćenica od Hrvatskog ustaškog saveza.” Recimo i da je Zvonko Borbaš vlasnik visokog karate zvanja Soshihana, crnog pojasa 8. dan. No, otkrio nam je “eskluzivu”. “Global karate federation predložio me je za 9. dan i trebao bih uskoro biti promoviran u to još više karate zvanje. To je, nekim znanstvenim rječnikom rečeno, kao profesor doktor karatea”, ponosno će Borbaš.

Borbaš, Cikatić, Gotovina...

Bez obzira na to što mu je sportski život obilježio karate, s vremenom su se oba Borbaša okretala i kontaktnim borilačkim sportovima. Tako je Zvonko bio osnivač i Hrvatskog saveza u tajlandskom boksu. Zajedno s proslavljenim Brankom Cikatićem i generalom Antom Gotovinom, koji je bio prvi predsjednik Saveza. “Navike mladih su se mijenjale. Počeli su trenirati karate, ali onda tražili nešto žešće. Možda se sve ponovno vrati, sada kada je karate postao olimpijski sport.”