Pisanje romana i scenarija, produkcija i režija filmova te precizno balansiranje između žanra fantastičnog horora i blage romantike - karakteristike su koje krase rad Guillerma del Tora, “bilingvalnog” filmaša koji jednako uspješno stvara na španjolskom, kao i na engleskom jeziku. Iako mu se često zamjera “recikliranje” nesumnjivo maštovitih ideja, svaki projekt mu unatoč brojnim slabostima u području scenarija uvijek biva vizualno impresivan te bar donekle povezan s mističnim konceptom smrti i neljudskim bićima u svakodnevnom svijetu. Tako već gotovo 25 godina istančanim stilom, zasnovanim na mračnim fantazijama, gotičkim hororima i netipičnim prikazom superheroja, osvaja fanove diljem svijeta, a sve bi mogao okruniti upravo ovog ožujka na jubilarnoj – 90. dodjeli nagrada Oscar. No, kako je sve započelo - kako je ovaj kreativni Meksikanac izgradio impresivnu karijeru i naposljetku osvojio Hollywood?

Naime, rani život i početni razvoj kreativnih ideja obilježila mu je ponajviše fasciniranost hororima, odnosno šminkom, maskama i specijalnim efektima - filmskim segmentima koji imaju privilegij u gledateljima izazvati legitiman osjećaj straha i navalu adrenalina. Ponukan tom spoznajom, mladi Guillermo odlučuje upisati studij šminke i specijalnih efekata na filmskim studijima u Guadalajari, gdje izučava zanat od Dicka Smitha, prestižnog umjetnika koji je bio zadužen za šminku kultnog horora “Egzorcist” (1973.) i nagrađivanog “Amadeusa” iz 1984. Zbog želje za samostalnim stvaranjem, del Toro još tijekom studija osniva tvrtku “Necropia”, preko koje ubrzo počinje uspješno producirati mnoge projekte, dok napokon 1993. dobiva priliku režirati i svoj prvi horor-film – “Cronos”. Ovaj mistični, ali opet pomalo duhovit i uvrnut film, donosi mu nagrade na mnogim međunarodnim filmskim festivalima, a upravo prestižnom nagradom u Cannesu iznenada osvaja i naklonost šire stručne javnosti.

Uspješnost “Cronosa”, te pojednostavljene verzije priče o podrijetlu vampira, omogućava mu i prvu priliku u Hollywoodu, radom na režiji filma “Mimika” (1997.) produkcijske kuće Miramax, kojoj je tada na čelu bio ozloglašeni, ali izrazito utjecajni Harvey Weinstein. “Najgore iskustvo u mom životu”, kratak je opis del Torova rada na “Mimici”, filmu o zastrašujućim mutiranim insektima koji mogu poprimiti i ljudski oblik. Naime, taj projekt, obilježen restrikcijama, neobičnim zahtjevima producenata i “holivudskom cenzurom”, naposljetku mu je propisno prisjeo jer se nezadovoljstvu finalne verzije filma ubrzo pridružio i veliki šok nakon otmice oca u grotlu meksičkog podzemlja. Iako je poslije plaćanja otkupnine sve prošlo bez velikih problema, del Toro se nakon ovog incidenta osjeća protjeranim iz svoje zemlje, ali i razočaranim zbog spoznaje o kreativnoj ograničenosti holivudskog sustava.

No, na sreću, brojne poteškoće ga nisu zaustavile, pa već 2001. režira jedan od svojih najboljih filmova – “Đavolju kralježnicu”, koja kroz dječačku radoznalost i misteriozni svijet duhova, pruža i pogled na specifičnu društveno-političku situaciju u povijesnom kontekstu civilnog rata u Španjolskoj. Prilikama bogato tržište Hollywooda ponovno ga snažno privlači, pa već 2002. godine uspijeva uspješno spojiti svoje dvije velike ljubavi, strip i horor, snimanjem “Bladea II” - neuglednog, ali zabavnog nastavka poznatog tamnoputog lovca na vampire.

Puno uspješniji produkt spomenutih ljubavi, uskoro dolazi s “Hellboyem” 2004. godine, kada del Toro možda prvi put u povijesti Hollywooda dekonstruira koncept superjunaka, koji unatoč neizmjernoj fizičkoj snazi i podrijetlu iz samog pakla, osjeća nesigurnost i ljubav, često vođen autodestruktivnim ponašanjem i porocima. Ovog crvenog, čudovišnog superjunaka igra upravo omiljeni del Torov glumac, Ron Perlman, koji je i u uspješnom nastavku 2008. “Hellboy: Zlatna vojska” još jednom osvojio simpatije publike svojom impozantnom pojavom, ugodnim, ali zastrašujućim glasom, te izrazito uvjerljivom maskom, koja kao da je i danas dio njega.

Nakon ovih, izrazito uspješnih holivudskih projekata, del Toro 2006. godine pravi svoj zasigurno najbolji film – “Panov labirint”, koji je uz brojne nagrade očarao i Akademiju, zaradivši pritom tri zlatna kipića. Ova bajkovita fantazija je ponovno smještena u specifičan povijesni kontekst, u doba okrutne vladavine Francisca Franca u Španjolskoj 1944. godine, a upravo su španjolsko govorno područje i meksička produkcija najzaslužniji za toliki uspjeh ovog filma, koji zbilja uvjerljivo pomiče granice stvarnosti, prikazujući dječju maštu kao jedini spas u ratnim razdobljima. Guillermo Navaro, nagrađivani meksički direktor fotografije, nakon gotovo svih del Torovih filmova, dao je i “Panovom labirintu” svoj prepoznatljiv potpis impresivnim vizualima i fantastičnim scenama na rubu horora.

Nakon ove uspješnice, nastaje i “Bitka za Pacifik” (2013.), posljednji zajednički projekt ovog kreativnog dvojca, kojim su koncept Godzille doveli na novu razinu, prikazom zapanjujuće borbe golemih robota i snažnih bića iz druge dimenzije.

Iznimno razvikan i najavljivan kao remek-djelo, bio je sljedeći del Torov film, fantastični horor s elementima gotike, “Crimson Peak” (2015.), koji je naposljetku ispao poprilično neuvjerljivo, čak i neozbiljno, s obzirom na solidnu glumačku postavu, odličnu scenografiju i dobro razrađen, ali manjkav scenarij.

Jednako razvikan, ali od kritike znatno bolje prihvaćen je i ovogodišnji potencijalni višestruki dobitnik nagrade Oscar, “Oblik vode”, koji unatoč brojnim optužbama za plagiranje, u kontekstu pojedinih scena ili cjelokupnog koncepta filma, ipak del Toru već sada donosi brojne prestižne nagrade za filmska ostvarenja. Naime, čak 13 nominacija za Oscar zbilja djeluje nevjerojatno, pogotovo mnoštvu gledatelja koji ovaj film vide kao “sladak”, ali samo solidan, iako je zlatnog kipića možda i zavrijedio za impresivnu kinematografiju i scenografiju, uvjerljivim prikazom života u SAD-u tijekom hladnog rata 60-ih godina prošlog stoljeća. Tu je i gotovo “diznijevski” romantični zaplet, u kojemu nijema spremačica tajnovitog centra za istraživanje susreće zanimljivo božansko, ali krhko biće iz vode, koje ju impresionira jednostavnim i opipljivim osjećajem ljubavi, zbog kojeg ga naposljetku odlučuje spasiti i pustiti na slobodu.

Sve je potkrijepljeno i odličnom glumačkom postavom, koju predvode Sally Hawkins, Octavia Spencer i Richard Jenkins - svi odreda nominirani za Oscara, ali tu je ponovno i Doug Jones, del Torov omiljeni glumac “prekrasnih čudovišta”, koji je u Hellboyu utjelovio Abea Sapiena, vodeno biće gotovo istih karakteristika. Unatoč svemu, “Obliku vode” kronično nedostaje ozbiljniji scenarij i razrađeniji likovi, ali “igra na sigurno” se očigledno isplatila u očima Akademije, pa se i ove godine očekuje nastavak dominacije meksičkih filmaša u Hollywoodu. Stoga samo ostaje vidjeti hoće li nakon Alfonsa Cuaróna i Alejandra Gonzáleza Iñárritua i treći član “Tri Amigosa” napokon zavrijediti svoga Oscara.