U listopadu 2002. godine tragično je poginuo Danijel Popović. Nogometaš iz Dalja koji je nagovještavao blistavu karijeru, što je naglo prekinuto kada je u Borovu automobilom sletio s ceste te na mjestu poginuo! Četiri dana prije tada 20-godišnji Danijel postigao je odlučujući pogodak za Osijek protiv vinkovačke Cibalije, i ne slutivši da će mu to biti zadnji. Pogotci su mu bili i zaštitni znak, počevši u matičnom Dunavu, gdje ga je primijetio tadašnji trener Vukovara Ivica Radoš i doveo ga kao 16-godišnjaka. Vrlo je brzo zaigrao za seniorsku momčad, za koju je u jesenskom dijelu sezone 2001/02. postigao 22 pogotka u 15 utakmica te postao najbolji strijelac lige iako u proljetnom nastavku nije igrao. Prešao je, naime, u francusku Bastiju gdje je proveo šest mjeseci i potom ljeta 2002. došao u NK Osijek. Danijelovu darovitost primijetili su i izbornici U-20 i U-21 reprezentativnih vrsta Hrvatske, čiji je bio član. Danas ga se sjećaju u rodnom Vukovaru, gdje se pod njegovim imenom tradicionalno održava Memorijal limača, a od ljeta u Dalju se igra malonogometni turnir.

Popovići iz Dalja imaju posebni nogometni gen. Na obitelj sa sedmero djece prenio ga je, sada pokojni, otac, a njegovim su stopama, osim Danijela, krenuli sinovi Zoran i Nebojša. Potonji je krenuo Danijelovim putem, ali i zastao vrativši se na početak gdje u dresu BSK-a nastoji oživjeti karijeru.

- Nakon desetljeća izbivanja iz Dalja, prije 18 mjeseci sam se vratio misleći da sam ozbiljnijem nogometu zavšio. rekao zbogom. Imao sam problem s preponama i sve je nagovještavalo da ću morati na operaciju, koju sam, na sreću, izbjegao. Osmomjesečna pauza prouzročila je nabacivanje viška kilograma, s čijim se skidanjem borim na treninzima bjelobrdskog BSK-a, u koji sam prošloga ljeta došao.

Popović je uz Šimičića, prvi jesenski STRIJELAC BSK-a.

- U Dalju me spazio predsjednik BSK-a Jovo Vuković i nagovorio na dolazak u Bijelo Brdo. Teško mi je bilo ponovno, praktički, profesionalno trenirati pod paskom Davora Rupnika, ali je najteži dio iza mene.

Kao 14-godišnjak iz osječkog Grafičar Vodovoda preselio se Nebojša u Zagreb zaigravši za kadetsku momčad Dinama i upisavši srednju Strojarsku školu, koju je i završio. No, uslijedilo je nogometna avantura.

- Nakon godine boravka u Maksimiru prešao sam u Sesvete, gdje sam zaigrao i za prvi sastav na njihovu putu u Prvu ligu. Put me, međutim, odveo u Bosnu i Hercegovinu, kamo sam otišao s 19 godina. Tri zatim sljedeće godine igrajući prvo za prvoligaša iz Travnika te potom u mostarskom Zrinjskom, u kojem sam razdoblju nakratko bio posuđen u obližnju Gabelu. Nakon Mostara otišao sam u Jajce i u drugoj godini igranja za taj klub uspio ući u prvoligaško društvo. Stigla je, međutim, ozljeda prepona te rastanak od profesionalnog nogometa.

Prisjetio se Nebojša pretprošlog ljeta kada je tražio izlaz iz pat-pozicije. Uspio je konzervativnim putem sanirati ozljedu te preko daljskog Radničkog jesenas u žuto-plavom dresu BSK-a ponovno skrenuti pozornost na sebe. Posebice u kontekstu općeg siromaštva kvalitete, koje u toga robusnog napadača ne nedostaje. Klasični centralni napadač u formaciji 4-2-3-1, koju većina trenera preferira, dolazi do izražaja jakošću na lopti te koncentracijom u prilikama, kao i nesebičnim asistencijama, tako da mu je konkretan učinak u prvom dijelu sezone znatno iznad šest pogodaka.

- Gotovo više volim dodati nego zabiti, ali mi je postizanje pogodaka, ipak, glavna zadaća. Nadam se da ćemo u nastavku prvenstva biti još bolji nego u prvom dijelu te ostvariti plasman u Drugu ligu, koji nam je ambicija. Osobno ću biti spremniji i sigurno lakši za taj klupski iskorak, a bude li sve u priželjkivanom smjeru, sve su opcije otvorene. Pa i da opet profesionalno zaigram nogomet, jer osjećam da to mogu, a uz potporu kluba, struke i suigrača nadam se najboljem - optimistično je zaključio taj sada 25-godišnji napadač, čije ime i danas stoji u instruktorskim, odnosno izborničkim bilježnicama, jer je igrao za juniorsku, U-19 reprezentaciju Hrvatske.