Današnji posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj nesumnjivo je još jednom razotkrio pogubni utjecaj koji određene skupine mogu imati kada im se kontinuirano dopušta društvena relevantnost namjesto margina kamo su odavno trebale biti smještene, kako zbog protoka vremena, tako i apsolutne ograničenosti svojih čelnika u gotovo svakom pogledu. Jer Hrvatska treba Vučiću, ali on ne treba Hrvatskoj – Srbija, odnos s njom, važnost otvorenih pitanja (političkih, ne emocionalnih), globalna pozicioniranost itd. drže tu zemlju nisko na listi hrvatskih prioriteta.

Jednostavno, Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije, i samim tim njezina pozicija prema Srbiji koja se tek priprema na integracije jasna je, čvrsta i snažna. Već samim inzistiranjem na poštovanju europskih načela kao temelju srbijanskog pridruživanju EU Zagreb ima sredstvo koje će Beograd kroz godine pregovora voditi k onoj razini uljuđivanja države i društva koja će Srbiju napokon učiniti pristojnim susjedom. I pri tome se Hrvatska nipošto ne mora i ne smije ponašati poput Slovenije, koja naš put nije koristila da bi nas pritiskala da popravimo vlastite kritične točke, nego da iskamči ono što joj ne pripada. Upravo nasuprot tomu, Hrvatskoj je dostatno da se Srbija preoblikuje i sama riješi duhova prošlosti, pa u konačnici i političara poput Vučića ili Dačića s golemim ratnohuškačkim utezima. Revolucija jede svoju djecu, i posve je sigurno da ni Vučić neće pobjeći toj povijesnoj istini – on Srbiju mora europeizirati da bi se održao na vlasti, mora pacificirati radikale i priznati Kosovo, a da bi sve to postigao, mora njihovo društvo promijeniti u tolikoj mjeri da ono postane sposobno promijeniti njega. Hrvatska treba samo čekati i koristiti one oblike pritiska koji će biti jasno naznačeni kao europski, ne bilateralni.

U tom pogledu svojevrsno privođenje Vučića u Zagreb, na razgovore koji će imati nekoliko teških pitanja od kojih je većina Srbiji na teret, osiguravanje je inicijative u tom odnosu, preuzimanje uloge onoga koji diktira tempo i postavlja gabarite u kojima se ubuduće treba kretati. Ujedno, to je i prilika da se pokažu jasne razlike dvaju društava, razina dosegnutih standarda i sposobnosti uvažavanja. A to zna, i to vrlo dobro, i Aleksandar Vučić, pa je lukavo iskoristio disonantnost u hrvatskom državnom vrhu da uz pomoć svoga dežurnog provokatora, ministra obrane Vulina, unese nered u, inače do prije nekoliko dana, za Vučićev posjet prilično nezainteresiranu javnost.

No, kada je Vulin smišljeno i do tog trenutka potpuno neutemeljeno počeo izjavljivati da na zagrebačkim trgovima “ustaše” čekaju predsjednika Srbije u želji da mu fizički naude, gle čuda, razne su se udruge našle pozvanim da Vulinovu prljavu maštu pretvore u stvarnost. Turbohrvati na srpski pogon okreću vodu na Vučićev mlin pretvarujući njegov posjet u nastavak rata drugim sredstvima, a od Hrvatske rade zemlju koja nije u stanju obaviti europski posao davanja smjernica susjedu koji treba mentora. Ne, svojim će prosvjedima Hrvatsku prikazati u upravo suprotnom svjetlu, kao onu koja ne samo da ima ozbiljan problem ponijeti se hladno, promišljeno i pragmatično, nego je i dalje nervozni balkanski vuk u europskoj koži. Točno onakav kakvim ju Srbija uporno želi predstaviti zazivajući prošlost, ustaše, stvarne i nametnute krivnje, sve samo ne kao državu i društvo koje je nadišlo vlastite demone, jer jedino takva Hrvatska, neuravnotežena, poludivlja i podložna izvaninstitucionalnom vođenju politike odgovara istoj takvoj Srbiji.

A što je Vučić zamislio, to će mu današnji prosvjedi dati. Posve prigodno, veliki će Hrvati poduprijeti plan predsjednika Srbije, inače odavno definiranog zagovornika velikosrpske ideje.