Pitanje ratne odštete od Srbije za sve ono što su Hrvatska i njezini građani pretpjeli tijekom Domovinskog rata iznova je posljednjih dana postalo top-temom, i to uoči dolaska predsjednika Srbije Aeksandra Vučića, u ponedjeljak, u Zagreb.

Iako je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović njihov susret zamislila kao smirivanje tenzija koje su se pojavile nakon srpske izložbe o Jasenovcu u UN-u, već sada je jasno da će se on odvijati u prilično drukčijem ozračju. Uz obnovljenu raspravu o odšteti, potaknutoj detaljem iz govora premijera Andreja Plenkovića u Europskom parlamentu, tome je pridonijela i još jedna u nizu bezumnih izjava srpskog ministra obrane Aleksandra Vulina o Hrvatskoj i ustašama. Vučić, koji će se susresti i s Plenkovićem, pak rekao je kako Hrvatska tu ne može ništa dobiti, nego samo “mnogo izgubiti”, vjerojatno ciljajući na imovinu Srba koji su napustili Hrvatsku.

Kada je riječ o ratnoj odšteti, kao temelj za naplatu od Srbije spominje se Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, potpisan još 23. kolovoza 1996., kao pravni okvir za takav zahtjev. Prema članku 7 tog sporazuma, Hrvatska i tadašnja SRJ obvezale su se u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nikada nije dogodilo, niti je osim povremenog spominjanja potpisanog od strane pojedinaca (Jadranka Kosor, Davor Ivo Stier...) to pitanje više ikada ozbiljno potegnuto.

Treba podsjetiti i kako su prijašnje Ministarstvo rada i socijalne skrbi te Državna revizija za popis i procjenu ratne štete utvrdili kako je RH u Domovinskom ratu “imala velike ljudske žrtve, stradanja stanovništva i goleme materijalne štete, što je bitno obilježilo njezin gospodarski i socijalni razvoj.” Dokument Ratne štete, izdatci za branitelje, žrtve i stradalnike rata sadrži i točan izračun počinjene izravne materijalne štete za uništenu imovinu, kao i nematerijalne štete, a koja se odnosi na žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama. Izračunom je utvrđeno da počinjena izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990. – 1999. godine iznosi 236.431.568.000 kuna ili 32 milijarde eura (37 milijardi dolara), dok su ukupni izdatci za žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama bili veći od 36 milijardi kuna, s godišnjom tendencijom rasta od 4,578 milijardi. Time se u 2017. godini dug neizravne štete povisio na više od 82 milijarde kuna ili oko 11 milijardi eura.

Raspon procjena ratnih šteta, kako je ovaj tjedan upozorio ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor, kao temelj za potraživanja prema Srbiji, kreće se od tih 37 milijardi dolara pa sve do 142 milijarde dolara do 2005. godine, koliko je pokojni general Slobodan Praljak izračunao u svojoj knjizi. To, plus neizravni gubitci od 2005. do 2014. godine, ukupno daje čak 252,5 milijardi dolara, rekao je. “Činjenica je da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i da je Hrvatska razorena”, rekao je Nazor, koji podržava susret predsjednice Grabar-Kitarović s Vučićem, no nema velikih iluzija s tim u vezi. “U ovakvoj atmosferi uvreda, laži i verbalne paljbe iz Beograda teško je nešto očekivati”, kazao je, pozivajući bar na otvaranje i rješavanje civilizacijskih pitanja, poput nestalih osoba.

Treba reći i da pitanje ratne odštete nije nepoznanica na europskom tlu. Primjerice, Njemačka još otplaćuje ratnu odštetu državama protiv kojih je ratovala i na koje je izvršila agresiju. S tim u vezi valja podsjetiti i kako su u zaključcima odbačene hrvatske tužbe za genocid na Haškom sudu, iako odbačene po pitanju genocida, potvrđeni su razlozi za potezanje pitanja odštete - izrijekom da je Hrvatska bila napadnuta na svom teritoriju i da je na nju izvršena agresija od strane JNA i srpskih snaga. Bura u srpskim medijima počela je već prošle godine, kada su označeni kao agresori u novom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, zbog čega se počelo spominjati kako bi Hrvatska od Srbije mogla tražiti ratnu odštetu.

Tu je i činjenica da je Hrvatska raskinula sve veze sa SFRJ tek 8. listopada 1991. godine, pa ostaje upitno kako bi u pravnoj bitci bilo tretirano sve ono što je kao šteta počinjeno prije toga datuma. Većina hrvatskih građana i stručnjaka s kojima smo razgovarali ipak smatra da sukladno dosadašnjim iskustvima od cijele priče i isplate ratne odštete od strane Srbije na kraju neće biti ništa, ali da to pitanje svakako treba biti potegnuto u razgovorima Hrvatske i Srbije. Iz pravnih krugova čuli smo i stav kako nitko u Hrvatskoj to pitanje kao uvjet Srbiji za njezino približavanje EU-u neće ni moći pokrenuti bez konzultacija s centrima moći, što znači Bruxelles i Washington. Uzimajući sve to u obzir, unatoč neprijepornoj činjenici kako je Srbija direktno odgovorna za stradanje ljudi i uništavanje imovine u Hrvatskoj, za što dokazi postoje, ne bismo se trebali začuditi ako to na kraju ostane tek jedan od argumenata u razrješavanju drugih otvorenih pitanja dviju zemalja.