O izazovima pred kojima se svijet i Hrvatska nalaze kad se radi o 4. industrijskoj revoluciji, razgovarali smo s dr. sc. Bojanom Jerbićem, uglednim hrvatskim znanstvenikom i stručnjakom za robotiku. Prof. Jerbić sudjeluje u brojnim istraživačkim i razvojnim projektima kao što je, primjerice, NERO. Riječ je o zajedničkom projektu vrijednom 21 milijun kuna s tvrtkom INETEC, koja se bavi robotima za ispitivanje nuklearnih postrojenja. Projekt je financiran iz europskih fondova za regionalni razvoj, a cilj mu je razvoj vlastitog robotskog sustava originalne kinematičke strukture za stereotaktičku navigaciju u neurokirurgiji.

Kad u medijima čitamo i slušamo o 4. industrijskoj revoluciji ne manjka dramatičnih tonova. O čemu se zapravo radi?

- Četvrta industrijska revolucija rezultat je ubrzanog znanstveno-tehnološkog razvoja koji otvara potpuno nove mogućnosti digitalnog gospodarstva u kombinaciji s intenziviranim razvojem umjetne inteligencije, nalažući nove ekonomske modele i društvene odnose. Ona je logičan nastavak razvoja informatičke tehnologije koja je nastala sredinom prošloga stoljeća. Pri tome ključni omogućavajući elementi novog doba su: kognitivni tehnički sustavi i pametne stvari, genetika, aditivne tehnologije, duboko umrežavanje i strojno učenje, nanotehnologija, kao i energetska učinkovitost. U svijetu 4. industrijske revolucije, ljudi, strojevi, oprema, logistički sustavi i proizvodi komuniciraju, posjeduju određenu razinu inteligencije i surađuju izravno jedni s drugima.

Sve to olakšava stvaranje lanaca “pametnih” dodanih vrijednosti u svim fazama životnog ciklusa proizvoda - od početne ideje i razvoja proizvoda, potom njegove proizvodnje, uporabe i održavanja do recikliranja. To omogućuje proizvodnim tvrtkama bolje prilagođavanje individualnim zahtjevima kupaca i tržišta. Suvremena proizvodnja i logistički procesi moraju stoga biti integrirani izvan granica poduzeća, otvarajući potpuno nove mogućnosti primjene proizvoda, organizacije proizvodnje i nove gospodarske djelatnosti koje znače i nove mogućnosti zapošljavanja.

Za znanstvenike i stručnjake nova industrijska revolucija ne predstavlja iznenađenje. Međutim, u Hrvatskoj tehnologijski razvoj industrije, kao i digitalna transformacija društva, nisu prepoznati kao strateška pitanja. Uvjeren sam kako upravo stoga Hrvatska značajno zaostaje u gotovo svim segmentima za ostalim članicama Europske unije.

Na prošlogodišnjoj Liderovoj konferenciji, između ostaloga, rekli ste da se trebamo pomiriti da će u budućnosti stvari proizvoditi strojevi, a ne ljudi?

- Danas u pravilu više nije moguće ostvariti konkurentnost u proizvodnim djelatnostima bez potpore robotskih tehnologija, ne samo zbog troškova, nego i zbog kvalitete koju takve tehnologije uključuju. Neki proizvodi uopće ne bi bili mogući bez računala, vizijskih sustava, robotike, ili umjetne inteligencije. Nakon proizvodnje, nove će tehnologije ulaziti u sektor uslužnih djelatnosti, a poslije i u ostale segmente ljudskog djelovanja. Dakako, postavlja se pitanje što ćemo mi onda u budućnosti raditi. Kao i uvijek u povijesti znanstveno-tehnološki razvoj mijenjao je sliku društva i tržište rada. Nove tehnologije uvijek donose nove poslove. To se događa i danas, ali zbog prethodno spomenute društvene tromosti sve se to događa presporo u odnosu na inovacijske trendove. Nemojmo idealizirati, takva situacija već danas proizvodi žrtve, odnosno dio populacije koji neće biti u mogućnosti pronaći svoje mjesto u gospodarskoj tranziciji.

Hrvatska se nalazi u fazi konsolidiranja proizvodnog gospodarstva. U trenutku kada se događaju revolucionarne promjene to u neku ruku može predstavljati priliku, jer mnogo je teže postojeće sustave transformirati nego iz temelja uspostaviti moderne tvrtke prilagođene digitalnim konceptima 21. stoljeća. U sagledivoj budućnosti digitalna transformacija društva proizvest će naglašeni utjecaj u sektoru usluga i transporta.

Ako inteligentna robotika postane dominantna, trebaju li se ljudi bojati za svoja radna mjesta?

- Umjetna inteligencija vjerojatno je najvažnija tehnologija 21. stoljeća. Ona će kompletno promijeniti ljudsku kulturu. Iz ove perspektive to zasigurno izgleda zastrašujuće. Međutim, mi već danas ostvarujemo suživot s tehnologijama. Malo tko može zamisliti život bez mobitela i pomoćnih funkcija koje takav univerzalni uređaj nudi. Mobiteli, računala i računalne mreže postaju neodvojiva ekstenzija našim mentalnim i komunikacijskim funkcijama. Automobile, bankomate, kućne uređaje, itd., više niti ne primjećujemo kao dio vlastite tehnološke ovisnosti. Slično će se dogoditi u budućnosti u suživotu s inteligentnim robotima. Smatram kako će nove tehnologije značajno unaprijediti naše živote. Ne radi se tu samo o robotima kao pomagačima, ili strojevima koji preuzimaju poslove koje mi nikada nismo voljeli raditi, nego se radi o sinergijskom djelovanju različitih tehnologija koje će u konačnici pospješiti borbu s teškim bolestima, produžiti ljudski život i učiniti ga ugodnijim prema osobnoj mjeri. Dakako, nije sve tako idilično, jer pred nama su brojni izazovi. Napredak umjetne inteligencije otvara brojna etička pitanja, primjerice hoćemo li biti spremni ostaviti djecu na čuvanje robotiziranoj dadilji, što je s odgojem u tom kontekstu, tko je kriv u sudaru automatski upravljanih vozila, kompleksnost metoda umjetne inteligencije i duboko učenje udaljit će čovjeka iz procesa odlučivanja, itd. S druge strane, nove tehnologije donose nove mogućnosti, ali samo za one koji sudjeluju u njihovom razvoju. Svi oni kojima će dostupnost tih tehnologija biti na neki način uskraćena, nalazit će se u neravnopravnom položaju. Da, budućnost bi mogla produbiti nejednakost u društvu još više nego je to slučaj danas.

Rekli ste i da danas RH ima oko 14 robota na deset tisuća zaposlenih. To se čini premalo, no kako je u drugim EU članicama?

- Indeks robotizacije i općenito tehnološka razvijenost neke zemlje mjeri se brojem robota na 10.000 zaposlenih u industriji. Tijekom 2016. i 2017. godine proveli smo vlastita istraživanja i došli do podatka kako za Hrvatsku taj indeks iznosi oko 14. Broj robota stalno se mijenja i vjerojatno je danas nešto veći, ali još uvijek u usporedbi s europskim prosjekom koji iznosi oko 100 robota na 10.000 zaposlenih, mi smo izrazito zaostali.

Valjalo bi shvatiti kako nije moguće pokrenuti razvoj zemlje isključivo na poreznoj reformi i strukturnim promjenama. Potrebno je hitno donijeti strategiju tehnološkog razvoja temeljenu na proaktivnim mjerama koje će usmjeriti značajna sredstva u industriju, uz mobilizaciju najboljih stručnjaka, znanstvenika i znanstvenih institucija. Na planu od pet do deset godina moguće je preokrenuti sudbinu Hrvatske iz pozicije začelja u poziciju nove agilne ekonomije s tehnološkim ekosustavom za 21. stoljeće. Smatram kako smo priliku s EU strukturnim fondovima nepovratno izgubili, jer smo u cijeli proces ušli potpuno nepripremljeni i bez strateških ciljeva.

Gdje je u svemu tome, napose u 4. industrijskoj revoluciji, Hrvatska danas?

- Hrvatska je prema većini pokazatelja, napose onih inovacijskih, znanstvenih, tehnoloških i industrijskih, na začelju u konkurenciji s ostalim članicama EU-a. Sve brojke jasno ukazuju na to da nam je hitno potrebna digitalna pretvorba. Problem je što smo postali izrazito neučinkovito društvo. Kroz nespretno primijenjene ili neshvaćene demokratske procese nismo sposobni donijeti ni jednu iole važnu odluku. Svi važni razvojni procesi su blokirani, od obrazovnih reformi, znanosti, energetike do infrastrukture. Politika je postala samoj sebi svrha, umjesto servis društvu. Mi trpimo najveću štetu zbog nečinjenja, a ne zbog pogrešnih odluka. To je najgora moguća situacija. Trebamo naučiti griješiti, prihvatiti kompromise i na pogreškama učiti, te potom kroz proces ispravljanja, unaprjeđenja i razvoja težiti prema boljem. U tome je ključna politika razvoja ljudskih potencijala.

Primjerice, nitko se u Hrvatskoj strateški ne bavi fakultetskim upisnim kvotama. To ispada kao unutarnje pitanje pojedinih sveučilišta. U razvijenim zemljama poticanje specifičnih obrazovnih profila presudno je razvojno i gospodarsko pitanje. Kada se želi potaknuti industrijska proizvodnja onda vam je potreban povećani broj inženjera koji će ispunjavati razvojne potrebe sektora, ili koji će pak poduzetničkim udruživanjem otvarati nove gospodarske djelatnosti i nova radna mjesta. Živimo u vremenu kada znanje predstavlja najveću snagu nekog društva, jer se poglavito znanjem mogu stvarati nove vrijednosti, neovisno o tome je li u pitanju poljoprivreda, industrija ili državna služba. Svaki pojedinac koji napusti zemlju u kojoj se školovao predstavlja ozbiljan deficit za društvo. Međutim, u doba globalizacije dobro je što ljudi migriraju i umrežavaju se, ali je problem što u Hrvatskoj nisu stvoreni uvjeti privlačenja kadrova iz drugih zemalja. Valja iskočiti iz ovog usporenog vlaka kojim se vozimo. Trebamo velike zaokrete i velike projekte.(D.J.)