TvObzor
MIRO BRANKOVIĆ

Serijalom “Više od riječi” privukli smo veliku pozornost gledateljstva
Objavljeno 9. veljače, 2018.

Dugogodišnji urednik, scenarist i redatelj Hrvatske radiotelevizije Miro Branković diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a na Hrvatskoj radioteleviziji radi od 1993. godine, prvo kao novinar u Mozaičnom programu, a potom kao urednik i redatelj u Dokumentarnom programu Hrvatske radiotelevizije. Tijekom godina specijalizirao se za putopise te je dobitnik godišnjih nagrada HRT-a 2005. i 2013. godine. U povodu nove, četverodijelne dokumentarne serije “Više od riječi” porazgovarali smo s Brankovićem o detaljima, ali i o tome što će sljedeće snimati.

Što biste rekli, zašto je baš sada pravo vrijeme za obrađivanje takve tematike – vještine čitanja misli na temelju govora tijela i izraza lica?

- Život se ubrzao. Svaki dan pojavljuju se nova zanimanja. Ljudi sve manje komuniciraju, nemaju vremena za osobne kontakte. Komunikacija se svodi na internet, Facebook... Gotovo da smo izgubili kontakt licem u lice. Govor tijela bez izgovorene riječi može vas u očima sugovornika učiniti pristojnom ili nepristojnom osobom. Zbog krive geste možete izgubiti posao, prijatelja, novac. U slučaju političara - možete izgubiti izbore zbog krive kravate, pokreta rukom ili znojenja. Zbog toga je neverbalna komunikacija oduvijek bila važna, a danas u nekim zanimanjima postaje i presudna.

Neverbalna komunikacija

Koji je glavni cilj koji ste htjeli ostvariti prikazivanjem ove teme gledateljima HRT-a?

- Cilj je upoznavanje gledatelja s jezikom koji govore u svakom trenutku, a većina ga nije svjesna. Za ostavljanje dobrog dojma nije dovoljno biti verbalno prisutan. Treba biti svjestan da govorite i svojim gestama, svojom odjećom, frizurom ili mirisom. Ljudi ostavljaju dojam i izgovaraju rečenice i u potpunoj tišini. To djeluje kontradiktorno, no i bez izgovorene riječi ljudi prepoznaju osnovne emocije na vašem licu i tijelu. Lako je pročitati tugu, radost, bijes. Mnogo toga možemo svrstati pod pojmom neverbalne komunikacije, a većine stvari nismo uopće svjesni. Neka istraživanja su pokazala da mi možemo svjesno kontrolirati jedan dio svoje mimike lica (npr. smiješimo se kad smo zapravo tužni), ali mimiku tijela i držanje tijela ne možemo potpuno kontrolirati. Dakle, neverbalna komunikacija bitno utječe na izgovoreno, jer ona potvrđuje, mijenja, negira i vrednuje ono što je izgovoreno.

Kad ste se i kako počeli interesirati za tu temu? Kako su izgledali sami počeci vašeg istraživanja?

- Neverbalnom komunikacijom bavim se nekoliko desetljeća. Nevezano uz projekt za HRT, zanimala me komunikacija bez riječi o kojoj malo ljudi vodi računa. Svi kod kuće imamo ladicu koju ne otvaramo, punu stvari koje nam možda trebaju, a možda i ne. To je otprilike neverbalna komunikacija. Nažalost, danas je sveprisutan nekulturan način govora i gesta. Čak i u našem Saboru. To me privuklo kao tema i počeo sam intenzivnije čitati stranu literaturu. Osim toga, često sam gledao i čitao mišljenja raznih 'eksperata', najčešće oko izbora, pa govore: “Evo, pogledao je gore lijevo ili dira si nos, što znači da laže.” Svi stručni sugovornici u našoj seriji suglasni su da na temelju neke geste ili pokreta nije moguće tvrditi da netko – laže. Dakle, 'teorije' da ako dirate nos ili pogledate gore lijevo - lažete nisu znanstvena činjenica, nego neozbiljno tumačenje govora tijela. Mnoge geste mogu upozoravati na nervozu i stres, ali se ne može sa sigurnošću tvrditi da netko laže na osnovi 'čitanja' tijela.

Prvi dojam postao je važniji od sadržaja

Koje su prema vašem mišljenju najbizarnije činjenice koje su o temi govora tijela iznijeli samoprozvani stručnjaci? Što je prava istina?

- Svi mi imamo određena pozitivna ili negativna iskustva u neverbalnoj komunikaciji. Čovjek koji s vama razgovara i pri tome vas ne gleda u oči, bit će proglašen nekulturnim. U svijetu primata situacija je obrnuta, čimpanza koja gleda drugog majmuna u oči šalje mu – prijetnju. Treba biti oprezan i s mirisima. Parfemi trebaju ostati u okvirima osobnog prostora. Mirišete li na pet metara, to nekome može smetati, a neki to mogu tumačiti kao – nesigurnost.

A koje su vam najzanimljivije činjenice koje ste spoznali nakon istraživanja?

- Teško je izdvojiti samo neke. Naime, govor tijela sastavni je dio naše komunikacije. Nemoguće je danas verbalno komunicirati, a da si ne pomažemo rukama, nogama, obrvama. Posebno me se dojmio Joe Navarro, suradnik FBI-a i State Departmenta. On je istražujući ljudska stopala došao do spoznaje da su stopala – najiskreniji dio ljudskog tijela! Čini se, isto tako, da poslovica kako odijelo ne čini čovjeka u današnjem modernom svijetu više nije do kraja točna. Određeni oblici ponašanja i pokazivanja stava ili prigode u kojoj se nalazimo, danas su obvezujući. Odijelo i kravata, zadane boje, ne ostavljaju prostor za mjerenje čovjekova poštenja ili dobrote. Prvi dojam postao je važniji od sadržaja. Naravno, ne mislim da je to dobro, ali, grubo rečeno, to je danas tako.

Privukli smo veliku pozornost

U seriji sudjeluju i brojne svjetski poznate osobe. Kako je došlo do suradnje s njima za potrebe ovog projekta?

- Svi su sugovornici potpuno besplatno sudjelovali u našoj seriji. Objasnio sam im koncept i što želimo postići serijom te smo dobili njihovu pažnju i pristanak. Respektabilna je ekipa znanstvenika koji su kostur priče. To su dr. Sergio Rulicki (Argentina), Suzanne Masefield (Novi Zeland), dr. Paul Mason (Australija), dr. Eric Goulard (Francuska), Joe Navarro i dr. David Givens (Amerika). Osim stručnih suradnika koji se znanstveno bave ovom tematikom, sudjelovale su i respektabilne osobe iz Hrvatske i inozemstva: Branko Lustig, Jiri Menzel, David Souchet, Ace Hall, Marino Frost, Milton Glazer, Mirko Ilić, Analia Borghetti, Ćiro Blažević, Ivan Rakitić, Goran Ivanišević...

Kritike na seriju su odlične, ali dio njih kaže i da je serija “pomalo staromodna i pomalo razvučena”, odnosno da je “riječ o solidnom TV proizvodu, ali da autorski nije baš zanimljiv i svjež”. Što mislite o tome?

- Privukli smo veliku pozornost. Vrlo smo zadovoljni reakcijama i kritike i gledateljstva. Uvažavam svačije mišljenje i uvijek se trudim približiti gledatelju i učiniti najbolje što znam. Omogućiti svakome da zajedno s nama uđe u svijet koji mu otvaramo. Nadam se da ćemo seriju uspjeti plasirati i izvan granica Hrvatske, jer tema je globalna, kao i gosti.

Snimili ste više od 40 dokumentarnih emisija i serija. Izdvojite nam neke. I što nam novo pripremate?

- Posljednja serija koju sam radio je “U potrazi za Markom Polom”. Postala je najnagrađivanija dokumentarna serija u povijesti HTV-a. Osvojili smo dvadesetak domaćih i međunarodnih nagrada. Rado se prisjećam “Tesle”, “Grebanja duše” ili “Josipa radnika”. Većina filmova koje sam napravio predstavljali su HTV na festivalima diljem svijeta, prodavani su i osvajali nagrade. Upravo pripremam film pod radnim naslovom “Tere”, priču o našoj Terezi Kesoviji. Oboje se tome jako veselimo, prikupljamo arhivske materijale i čekamo snimanje.

Razgovarao: Adrian ANDREJEK
ČETVRT STOLJEĆA NA HRT-U

Ove godine obilježavate 25 godina na HRT-u, a tijekom tog razdoblja bili ste novinar, urednik, v. d. glavnog urednika HTV1... Koje vam stvari prvo padnu na pamet kad se počnete prisjećati svega što ste prošli u četvrt stoljeća na javnoj televiziji?

- Ponosan sam što nisam preskakao profesionalne stepenice. Došao sam prošavši audiciju, godinama radio jutarnja javljanja uživo, male i velike reportaže, učio od kolega, snimatelja, montažera. Potpuno sam svjestan da ni jednu ideju nije moguće realizirati ako ne motivirate ekipu. To je timski rad i svaka priča koju gledate, mozaik je mnogih profesija koji je spajaju u nešto dobro ili loše. Zahvalan sam svim ljudima s kojima sam radio. Posebno bih izdvojio direktora fotografije Dragana Ruljančića, tonskog majstora Borisa Harmića, montažere Zdravka Borka i Mladena Radakovića, skladatelja Dalibora Grubačevića, majstora rasvjete Slavena Spinčića. To su ljudi s kojima sam napravio većinu svojih projekata. Planiram još neke i u budućnosti.