Kultura
ŽELIMIR MESARIĆ, REDATELJ GOLDONIJEVE “LUKAVE UDOVICE”

Ponovno se okupila sjajna i moćna gomilica talentiranih glumaca
Objavljeno 6. veljače, 2018.

Nakon nešto više od dvije godine, kao redatelj se u osječki HNK vraća Želimir Mesarić. Nakon “Moći zemlje” Janka Matka (čija je premijera bila 27. studenoga 2015.), ovaj put 73-godišnji Mesarić režira Goldonijevu “Lukavu udovicu”. Premijera je u petak, 23. veljače, u 20 sati.

Mnogi vas Osječani pamte i kao redatelja “Žetvenog plesa” iz sezone 1998./99. Tko je kriv za tako dugu pauzu, od Briana Friela do Janka Matka?

- Niz je to bio okolnosti, mijenjali su se intendanti, ravnatelji Drame...

Oni se i inače mijenjaju!

- Da, to je točno, no dosta sam intenzivno radio, ovdje sam za vrijeme Domovinskoga rata bio ravnatelj Drame, pa sam ostavio nekog traga u osječkom teatru i on u meni, a ovo su sad obnovljene suradnje.

Ovaj vas je puta'dopala' zgodna Goldonijeva komedija.

- Ne bih rekao zgodna, nego jako dobra. Možda nije naodmet reći da je Goldoni bio veliki kazališni reformator. Nakon što je Italijom do 18. st. vladala commedia dell'arte, pučka jednostavna igra bez ozbiljnih karaktera i dubljih sadržaja, Goldoni je reagirao stavljajući talijansku dramu, komediografiju u poziciju ozbiljnoga kazališta, iako ni commedia dell'arte nije neozbiljno. Uvodi karaktere, odnose, kulturološko-sociološke aspekt Italije, tj. Venecije, koja je uvijek bila i jest dekadentni prostor, pa i danas svi volimo ići u Veneciju zbog tog posebnog esprita koji ima. Među prvim njegovim komadima je baš “Lukava udovica”. U ovoj se sezoni HNK odlučio za komedije, pa je i jedna ovako rasna klasična komedija - što ne znači da će biti napravljena na klasičan način - dobila mjesto na repertoaru.

Radnju ste smjestili u Osijek, u nešto noviju prošlost.

- Goldoni je vrlo podatan, priziva, poziva na adaptaciju i premještanje u neko drugo vrijeme i drugi prostor. To je bila tradicija tijekom cijelog 19., ali i u 20. st. Poznate su naše adaptacije na dubrovački, od “Kafetarije” do “Moskara” iz 1984., koje sam radio za Dubrovnik, do “Ribarskih svađa” u Splitu...

Razumljivo je da paše dalmatinskom mentalitetu i okružju, ali kako je sa Slavonijom?

- Njegovi su karakteri toliko čvrsti, odnosi su toliko jasni da ga je moguće transponirati bilo gdje, što će se ovdje vidjeti. Adaptacije se prihvatio Davor Špišić i sjajno je to napravio, uz moju skromnu pripomoć. Radnju smo prebacili u Osijek 1900-te. Goldoni više ismijava patricije, a skloniji je građanima i pučanima. Vidi se to i u jeziku jer plemići i bogataši govore toskanskim, a puk nekim venecijanskim dijalektom. Poigravanje je to jezičnim idiomima u talijanskom jeziku. Stavljajući radnju u Osijek 1900. godine, fin de siècle, a to je vrijeme secesije, razdoblje prije ratova, pa se ljudi dosta opuštaju, zafrkavaju, ali - kao u Čehovljevoj drami “Tri sestre”, koju piše 1905. - već se sluti podmukli huk revolucija koje slijede. Kod nas je još jako veselo. Naime, Osijek je tih godina pravi srednjoeuropski grad u kojem gostuju peštanska i zagrebačka opereta, beogradsko kazalište... Osijek je lijepi, pravi mitteleuropski grad.

Vi ste se pozabavili malograđanštinom?

- Ne na taj način, jer nema potrebe. Goldoni drži puk, a više zafrkava patricije. Glavni je lik prelijepa mlada udovica Sofija, kojoj je umro stari muž - što je prava venecijanska 'špranca' - i okuplja oko sebe Francuza, Španjolca, Engleza i domaćeg talijanskog udvarača. U našoj je predstavi Sofija Katančić Osječanka (igra ju Ivana Soldo Čabraja), Kazimir pl. Janković je njezin osječki udvarač, grof Iločki, prilično bankrotiran (glumi ga Aljoša Čepl), onaj koji je kod Goldonija Francuz kod nas je petrolejski magnat iz Budimpešte i u Osijeku boravi u hotelu Casino (igra ga Vjekoslav Janković), Španjolac je sefardski Židov, trgovac iz Sarajeva Aron Elazar (Duško Modrinić), a umjesto Engleza srpski je bankar iz Beograda, Spiridon M. Stefanović (Ivan Ćaćić). Dobili smo komediju karaktera i mentaliteta, na humorističan način.

Do premijere je ostalo manje od tri tjedna.

- Mislim da je to jako uspjelo jer je ansambl na to gotovo sjajno reagirao, zafrkavamo se na našim lokalpatriotskim relacijama. Svi su na svom i pokušavamo obraniti naš hrvatski mentalitet koji dosta pati s ovim majstorima 'ujdurma' i prijevara oko nas.

Imate i jednu glazenu 'smicalicu'.

- Uz moje ideje, a u suradnji s glazbenim suradnikom i skladateljem Igorom Valerijem, uzeli smo glazbu iz Lehárove “Vesele udovice” jer je priča vrlo slična, a premijera je operete bila 1905. Smislili smo da je upravo bila premijera “Vesele udovice”, pa sad svi likovi pjevuše arije, što je vrlo kompatibilno.

Smijete li se i vi na probama? Je li vama komad zabavan?

- Ponekad se toliko smijemo da zaboravimo da će se poslije i publika smijati. Bude li smijanja u prevelikoj mjeri, kažem im da se trebaju sabrati, stati na loptu i propustiti. Atmosfera je dobra, no predstava je, nažalost, svedena na premijeru i bitno je jedino kako se tamo 'posloži'.

Narcisa VEKIĆ

23. veljače

PREMIJERA JE GOLDONIJEVE KOMEDIJE

JEDNA MALA BARCELONA...

Od “Žetvenog plesa” do “Moći zemlje” i “Lukave udovice” ansambl se dosta promijenio.

- Nakon prve generacije - Davora Lončara, Vlaste Ramljak, Davora Milasa, Velimira Čokljata, pa i druge - Vjekoslava Jankovića, Sandre Lončarić..., u Osijeku se treći put, zahvaljujući Umjetničkoj akademiji, ponovno okupila jedna sjajna i moćna gomilica talentiranih glumaca, mladih i srednje generacije. Radio sam i s prethodne dvije i s ovom, i imam osjećaj da će ponovno biti kao jedna mala Barcelona, da su na tragu dužeg i dobrog življenja Drame osječkog HNK.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

ZAHUKTALA OSJEČKA SKLADATELJSKA SCENA

Brekalo & Ranogajec: Skladbe mladih Osječana praizveli Subotičani u Izraelu

2

POČINJU 16. STROSSMAYEROVI DANI

Suvremena hrvatska skulptura u Đakovu

3

UDRUGA LJUBITELJA LIKOVNIH UMJETNOSTI ERDUT

16. likovna kolonija Ars Danubia