Novosti
BIBLIJSKA PORUKA

Dužnost mi je
Objavljeno 3. veljače, 2018.

Iz evanđelja možemo iščitati da su Isusa materijalno podupirali njegovi sljedbenici. Jednako tako, kada su apostoli počeli propovijedati evanđelje izvan Izraela, bili su – baš kao i Isus – upućeni na potporu svojih vjernika. I Pavao je – poput ostalih apostola – imao pravo primati potporu svojih učenika. Međutim, Pavao je u tome u velikoj mjeri bio izuzetak. Valja imati na pameti da je Pavao – poput svih židovskih rabina – bio i obrtnik: izrađivao je platno za šatore i tako se mogao prehranjivati. To mu je bilo u određenoj mjeri lakše jer nije imao vlastite obitelji – bio je neoženjen. Tako on u Prvoj poslanici Korinćanima piše: “Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je... Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju.” Naime, Isus veli da je radnik vrijedan svoje plaće. I Pavao je svjestan da bi imao pravo na potporu svojih vjernika. Međutim, on se toga svoga prava odriče govoreći da mu propovijedanje nije na hvalu, nego da mu je to dužnost.

Upravo to. Dužnost. Ne bi se čovjek trebao hvaliti nečim što je iz dužnosti učinio. Čovjeku može biti drago da je uspješan u svojem poslu i da to drugi, možda, primjećuju i cijene. Međutim, to ipak ostaje dužnost koju treba činiti, bio pohvaljen ili ne. Zato je nepotrebno i posve krivo optuživati ovoga ili onoga što mi nije dao odlikovanje za ono što činim. Na primjer, netko je trideset godina revno vršio župničku službu. Je li nužno da za to dobije posebnu nagradu i medalju od pape ili biskupa? Drugi je netko čitav radni vijek savjesno, revno i predano i s puno ljubavi radio kao liječnik, vozač tramvaja, kao listonoša, kao pekar, kao obrtnik. Hoće li se nebo srušiti na zemlju ako ne dobije medalju iz ruke župana ili gradonačelnika? Ili, još bliže svima nama: roditelji su cijelo svoje biće, svu svoju snagu i svekolik životni polet ugradili u odgoj svoje djece. Trebaju li ih sada u znak zahvalnosti njihova djeca “ljuljati na koljenima”? Ne. Oni se jednostavno mogu i trebaju radovati onome što su u jednostavnosti srca činili. Sve drugo bilo bi tek izvor ogorčenja. A to bi bila doista šteta imajući pred očima tolike velike stvari koje su učinili. Zato Pavao mirno veli: “Ta dužnost mi je.” Dovoljno mu je što zna da je bio u pravi trenutak na pravome mjestu i da je činio ono što je trebao činiti. To je bio izvor njegova dubokog mira i zalog vječne sreće kojoj se nadao. A što bi čovjek više htio?

Zvonko PAŽIN
Možda ste propustili...