Magazin
RUKOMETNE MUKE

Sustav postoji, ali previše je rupa
Objavljeno 3. veljače, 2018.

Hrvatska rukometna reprezentacija nastup na EP-u okončala je na petom mjestu. Neuspjeh? Svakako, bez obzira na to što će Lino Červar nazivanje neuspjehom petog mjesta nazvati “zločestom provokacijom”, a iz vodstva HRS-a još nismo čuli službenu ocjenu.

Od Slovenije 2004. godine hrvatski rukometaši nanizali su sedam uzastopnih polufinala na europskim prvenstvima. Naslov nisu osvojili, međutim kod kuće su prekinuli i taj pozitivan niz. O napadu na zlato na EP-u kod kuće govorilo se kao o osnovnom cilju generacije još od 2014. godine, kada je obznanjeno da će Hrvatska biti domaćin Europskog prvenstva. Znači, nije se uspjelo u tom cilju. Zašto?

LOŠI HRVATSKI UVJETI

Već smo dosta čuli i stručnih i nestručnih analiza. Ukratko sve možemo svesti u nekoliko točaka: previše smo potrošili energije na utakmicu sa Srbijom, zavarale su nas dvije uvjerljive startne pobjede i poraz Švedske od Islanda, umjesto da nam euforija bude vjetar u leđa, ona je postala “bočni vjetar”, ozljeda najboljeg igrača Duvnjaka, kompleks Francuza i na kraju Červarova upornost u ključnoj utakmici u taktičkoj zamisli kada je bilo jasno da stvari ne prolaze.

I nakon svega čujemo: treba stvari mijenjati iz temelja, ne postoji sustav. Kakve floskule! Čak i od bivših rukometaša i ljudi oko rukometa. Ako ne mislite nešto pametno i konkretno reći što treba mijenjati, onda bi bilo u redu da se prestane pričati demagogija. Znači, sustav koji proizvodi igrače, koji se rano selekcioniraju i prati njihov razvoj - to postoji. Davno prije sam čuo o nekom malom Mamiću u kutinskoj Moslavini. O malom Cindriću i Mandaliniću s topom u ruci, koji su se probijali kroz Karlovac, o Mariću koji na crti zgrće sve u BiH ligi ili kako dolazi jedan Jaganjac, koji je bio u PSG-u, a danas u Metalurgu igra jednako kvalitetno u oba pravca. I svi oni bili su dijelom mlađih hrvatskih selekcija, programirani da jednoga dana budu nositelji hrvatske reprezentacije kao što je to nekada bio Domagoj Duvnjak. U tom razvoju bilo je igrača koji su nestajali (Huđ, Ante Kaleb...), ali i onih čiji je seniorski razvoj išao brže i kvalitetnije. Posebno je zanimljiva pojava da je posljednjih godina puno više reprezentativaca koji svoj put ne prolaze kroz Zagreb, nego krenu “okolnim pravcima”.

Da stvari mogu biti (puno) bolje - to stoji. Uspoređivati se s Francuzima ne možemo. Neki tamo katarski šeici koji imaju višak novca došli su u Pariz kako bi potrošili novac na nogomet, a usput i na rukomet, a ne u Zagreb, Split ili bilo gdje kod nas. PPD Zagreb u francuskoj ligi sa svojim proračunom bio bi u donjem domu Prve, a NEXE vjerojatno u “zlatnoj sredini” Druge francuske lige. Pa pričajmo o kupovnoj moći gdje su dvorane u Montpellieru, Nantesu ili Chamberyu pune na svakoj utakmici, gdje klubovi imaju po nekoliko tisuća pretplatnika, VIP sektor, navijače koji ih prate na gostovanjima u (kupljenim) klupskim dresovima i s klupskim šalovima. Što uopće možemo primijeniti u postojećim hrvatskim uvjetima gdje objektivno nema novca ni velikih sponzora. Pitanje je primjerice kako nakon Džombe i Zrnića pa Horvata i Čupića Hrvatska nije stvorila novi daroviti tandem desnih krila, a primjerice desnih vanjskih u ovom trenutku imamo k'o Francuska. Zašto se već godinama luta s vratarima. Gdje je nestala naša trade-mark obrana 3-2-1, koju je Ivano Balić kao koordinator počeo forsirati od najmlađih uzrasta. I na tome se stalo. Pa onda i pitanje propadanja hrvatskih centara. Split, Metković pa Osijek i Bjelovar nemaju prvoligaša, što ide i na dušu lokalnim zajednicama.

VISOKI TROŠKOVI

Predsjednik HRS-a Tomislav Grahovac bio je dijelom “opatijske inicijative” predsjednika Rijeke Damira Miškovića. Apelirano je tada da su nam klubovi na izdisaju. Traži se drukčiji i bolji sustav financiranja sporta, a istovremeno i Savezi guše klubove. Primjerice sudačke takse za Premijer ligu za rukometaše ili Prvu ligu rukometašica stoje pet do šest tisuća kuna, tek nešto manje za drugi rang i ostale niže rangove natjecanja. Pa dodajmo tomu troškove zaštitara, liječnika i fizioterapeuta, zapisničara, mjeritelja vremena, službenog spikera... Organizacija jedne rukometne utakmice ne može proći ispod tisuću eura. Pomnožimo to s 13 do 15 domaćih utakmica i dobit ćemo trošak koji opterećuje. A prihoda od ulaznica nema. Možda bi ih bilo kada bi postojao rivalitet, kada bi se klubovi borili za nešto. Ovako, imamo situaciju da rukometaši PPD-a Zagreb u naše sredine, kao nedavno u Vukovar, stižu kao Harlem Globetrottersi. A i to bi moglo prestati biti privlačno. Zagreb je prvak Europe bio prije 25 godina, posljednji put u finalu prije gotovo 20 godina...

Piše: Krešimir LACKOVIĆ
EP s 24 reprezentacije

Europsko prvenstvo u Hrvatskoj bilo je posljednje na kojem je nastupilo 16 reprezentacija. Sljedeći EP održat će se u tri zemlje (Norveška, Austrija i Švedska) i sudjelovati će 24 reprezentacije. Ima li uopće Europa toliko kvalitetnih reprezentacija? U Hrvatskoj nisu nastupili Rusija i Poljska, donekle kvalitetu da zagorčaju život imaju BiH, Portugal ili Rumunjska. Dojma smo kako se na mala vrata otvara prostor reprezentacijama poput Turske ili Italije. Velika tržišta kojima bi nastup na velikom natjecanju bio impuls za ulaganje u rukomet.

Zašto Smajlagić dobro kotira kod javnosti?

Kad god se pokrene pitanje novog izbornika u nekom sportu, “bilo javnosti” ispipava se raznim anketama. I uvijek, kada je riječ o budućem rukometnom izborniku, visoko kotira Irfan Smajlagić. Na osnovu čega? Smajlagić je bio Červarov pomoćnik kada su osvojena dva zlata. Bio je pomoćnik i na sljedeća dva natjecanja u Tunisu i Švicarskoj. Znači, nisu stala zlata odmah nakon Pipetova odlaska, a niti je Hrvatska bez njega prestala igrati finala i atraktivan rukomet. Sjetimo se SP-a u Njemačkoj 2007., na kojem smo sa samo jednim porazom bili peti! Počela se tada stvarati priča kako je Smajlagić glavni kreator svjetskog i olimpijskog naslova. Protivnici Červara pitaju se koga je to vodio nakon Hrvatske? Metalurg je s Červarom u pet godina osvojio četiri naslova u konkurenciji s Vardarom, kojeg je tih godina vodio Veselin Vujović. Metalurg je igrao i četvrtfinale Lige prvaka i iznjedrio velik broj današnjih makedonskih reprezentativaca. A Smajlagić? Bio je kadetski prvak Europe s Hrvatskom 2006. s Duvnjakovom, Štrlekovom i Pešićevom generacijom. Bio je izbornik Egipta, s kojim je osvojio Afričko prvenstvo, a na SP-u u Hrvatskoj igrao je President Cup za plasman od 13. do 24. mjesta. Sa sarajevskom Bosnom igrao je Ligu prvaka. Vodio je i Zamet te rukometašice Lokomotive s kojima je bio prvak Hrvatske. Trofeje ima, ali ako se omalovažava Červarova karijera, onda ni Pipetova nije spektakularna. Pa zar je baš moguće da nitko iz vrha europskog i svjetskog rukometa 15 godina nije dao povjerenje treneru koji je, kažu tako, Hrvatskoj donio dva zlata?

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

INTERVJU: SREĆKO HORVAT, HRVATSKI FILOZOF I POLITIČKI AKTIVIST

Za probleme u Slavoniji nije kriv komunizam nego kapitalizam!

2

TEMA TJEDNA: APSURDI HRVATSKOG TRŽIŠTA (NE)RADA (I.)

Svi neradnici na budžetu države

3

REPORTAŽA: URUGVAJ

Montevideo, Slavonac te vidjeo