Kao narod koji je nakon krvavog raspada Jugoslavije posljednji stekao neovisnost, dogodilo se to 2006. nakon bijega Crnogoraca iz „državne zajednice“ s Beogradom, Srbima je trebao cijeli niz godina da se oporave od tog šoka i pokušaju konstituirati u samostalnu naciju. Obračun s nasljeđem Jugoslavije u čije su stvaranje i održavanje Srbi i Srbija uložili golemu energiju još od ubilačkog pucnja Gavrila Principa u Sarajevu 1914. bio je neizbježan.

Iako Srbi već godinama financiraju parazitsku obitelj kraljevića Aleksandra II. Karađorđevića koji sa suprugom bespravno živi u Bijelom dvoru na Dedinju, čini se da od ponovne uspostave monarhije neće biti ništa. Što god o tome mislili marginalci poput Vuka Draškovića ili Koste Čavoškog. Bar dok se tamošnjeg prijestolja čvrsto drži trenutno najmoćniji čovjek u Srbiji Aleksandar Vučić. Ali zato nije izgubljena bitka za ćirilicu!

Posljednjih godina u Srbiji jača uvjerenje kako je tradicionalno pismo ćirilica u opasnosti i praktički pred izumiranjem. Svatko tko je posljednjih godina boravio u Beogradu može posvjedočiti kako je ćirilice ondje kao nikada prije. No, mnogim usijanim glavama i nacionalnim zanesenjacima u Srbiji to nije dovoljno. Ipak, apsolutno je pravo srbijanskih građana da sami odluče kakva će se jezična politika voditi u njihovoj zemlji. Eksplozija srpskog nacionalizma i šovinizma koja je i pokopala bivšu Jugoslaviju (ili, točnije, otvorila mogućnost njezina demontiranja) te razlaz s Hrvatima i Slovencima otvorili su pitanje treba li Srbima uopće latinica kojom se u Srbiji nije pisalo sve do početka Prvog svjetskog rata kada njemačke okupacijske vlasti ističu prve latinične natpise i nerijetko nameću hrvatske izraze, zapravo nespretne prijevode s njemačkog na srpski, poput „poglavarstva“. Naime, pedantni Nijemci se kao pijan plota drže jezične politike iz vremena Austro-Ugarske u kojoj se hrvatski jezik u različitim razdobljima, voljom Hrvatskog sabora, nazivao „jugoslavenskim“ i „hrvatskim ili srpskim“ pa ako je sve to isti jezik, onda može i „poglavarstvo“ u Čačku.

Zagovaratelji povratka ćirilice kojih je sve više i imaju brojne istomišljenike među bivšim šešeljevcima koji vladaju Srbijom oštro se protive dosadašnjoj politici „dvoazbučja“, odnosno usporednom postojanju ćirilice i latinice koja u praksi dovodi do prevlasti potonjeg pisma. Naime, suvremena komunikacijska sredstva poput mobitela, računala i interneta te poznavanje stranih jezika, naročito među mlađom i radno aktivnom populacijom, čine latinicu puno prihvatljivijim i praktičnijim pismom od ćirilice. Oni koji lamataju argumentima o nadmoći ćirilice navode njezinu kaligrafsku ljepotu (portal Opanak tvrdi kako je zamjenjivanje ćirilice latinicom znak nedostatka osjećaja za lijepo!), duhovnu, vjersku i etičku svezu s pravoslavljem i Rusima te činjenicu da ona predstavlja nacionalni brend. Može se čuti i lamentiranje nad činjenicom da u Beogradu izlaze samo tri lista na ćirilici: „Večernje novosti“, „Politika“ i „Pravda“. Latinicom danas piše više od polovine Srba, a srednjoškolci više koriste latinicu iako su im svi udžbenici na ćirilici s iznimkom stranih jezika. Kamo vodi svakodnevna opsjednutost Srba latinicom, taj zabranjeni porok koji užasava zagrižene ćiriličare, govori i podatak da građani i državni službenici u Srbiji ćirilične obrasce u pravilu popunjavaju latiničnim slovima. Govori se o „desantu latinice“ na Srbiju, „genocidu nad ćirilicom“, „odumiranju ćirilice kao nekoć gotice u Njemačkoj“ i „gorkim plodovima Jugoslavije“ te se s ljutnjom spominje nametanje „bratstva i jedinstva“ nakon 1945. i Novosadski dogovor hrvatskih i srpskih jezikoslovaca iz 1954. koji su presudno utjecali na Srbe da se dadu upecati na latinicu. Nacionalisti kao argument protiv latinice navode činjenicu da tzv. srpska latinica nije ništa drugo nego nametnuta hrvatska abeceda gajica nazvana po tome što ju je u jezičnu orbitu lansirao jedan od predvodnika Hrvatskog narodnog preporoda i znameniti ilirac francuskih korijena Ljudevit Gaj. Hrvatska gajica je danas temelj latinične pismenosti ne samo Hrvata nego i Slovenaca, Srba i Bošnjaka. Iznimku čine Crnogorci koji su uvođenjem dvaju novih morfema napravili samostalan iskorak.

Jedan od sudionika ove rasprave (Vladimir Ilić u Peščaniku) kaže kako „ćirilica ne čuva srpsku nego hrvatsku samobitnost i kulturnu samostalnost. Dećirilizacija, odnosno prevladavanje 'gajice' u kulturnom i svakodnevnom životu Srba, manje znači 'rasrbljivanje', koje toliko straši etnonacionaliste, a više predstavlja oduzimanje monopola Hrvatima na ono u čemu njihova kulturna i politička elita traži uporište za vlastiti nacionalni identitet.“

Prošle godine objavljena je Strategija kulturnog razvoja u sklopu koje bi ćirilica zakonski trebala biti proglašena „matičnim pismom“ u Srbiji i obvezom u komunikaciji državnih tijela, lokalnih samouprava, škola, fakulteta, medija, tvrtki i ustanova. Mobilni operateri morat će omogućiti korištenje ćirilice, a najmanje polovina svih filmova na komercijalnim televizijama morat će imati ćirilične podnapise. Najavljene su i porezne olakšice za izdavanje novina i knjiga na ćirilici, poticanje tvrtki čiji su brendovi i natpisi njome istaknuti te osnivanje Savjeta za srpski jezik, a tko se ne bude svega ovoga pridržavao, slijede drakonske kazne.

Ovih dana stigla je i vijest o uvođenju državnog praznika Dana Ćirila i Metodija po uzoru na Rusiju. Posve je jasno da će u Srbiji naglasak biti na Ćirilu, a manje na Metodu. Unatoč ćiriličnoj euforiji, naše istočne susjede očekuju veliki lomovi. Koliki ugled ima latinica danas među pismenim Srbima najbolje govori podatak da od devet srpskih romana koji su ušli u poluzavršnicu danas već završenog natječaja za najbolji roman godine koji priređuje beogradski tjednik NIN, samo je jedan objavljen na ćirilici!