Magazin
TEMA TJEDNA: TURBOFOLKERSKI NARODNJAČKI GLAZBENI TREŠ (II.)

Sead Alić: Glazba uz koju se prvo razbijaju čaše, a onda sela, gradovi i ljudske glave...
Objavljeno 3. veljače, 2018.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: TURBOFOLKERSKI NARODNJAČKI GLAZBENI TREŠ (I.)

Tajna strast, javno gnušanje: Hvale se domoljubljem, a lome čaše uz pjevaljke

INTERVJU: ALEKSEJ GOTTHARDI-PAVLOVSKY

Turbofolk je urbani fenomen nastao u centrima glazbene moći i postao je mainstream

Knjiga dr. sc. Seada Alića “Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe” svojevremeno je izazvala velik interes stručne javnosti, s obzirom na intrigantan naslov kojim se autor izravno referirao na slavnog njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea.

Sažeto, za one koji knjigu nisu čitali, što ste istraživali, analizirali u “Rođenju tragedije iz duha novokomponirane glazbe”, i na kojim primjerima, kakva je, da pojednostavim, veza Nietzschea i novokomponirane glazbe?

- Knjiga je objavljena 1999. godine, dakle na kraju stoljeća. Svojim naslovom ona ironično povezuje naslov Nietzscheova djela “Rođenje tragedije iz duha glazbe” i konkretnu, bolnu tragediju ljudi i naroda ovih prostora. Dodavanjem odrednice novokomponirani, naslov je odaslao poruku vremena, a ona bi se možda mogla sažeti u oblik opomene: Gospodo, ne igrajte se duhom, umjetnošću, glazbom; ne silazite u ponore stereotipa jer će nam oni presuditi. Jer, ako ćemo pravo, sve je povezano. Glazba koja je preblizu srcu za srce može biti opasna. Riječi političara koje uzimamo kao da su 'iz srca izgovorene' nerijetko su mantre kojima se žele izazvati potvrdna kimanja glavom ili euforija potvrđivanja. Ništa veliko u povijesti nije, kako reče Hegel, učinjeno bez strasti, ali je istovremeno dodao da upravo strasti mogu u korijenu srezati želju uspostavljanja horizonta humanog uljuđenog društva.

Antička je tragedija u rezultatu imala umjetnički čin i katarzu gledatelja odnosno čitatelja. Tragedija novokomponiranog duha rezultirala je ratom u kojemu je na površinu isplivao mulj svakojake vrste. Naizgled jedno s drugim nema veze. Ja mislim da ima. Ime knjige sugerira snažnu povezanost glazbe (umjetnosti, duhovnosti) s društvenim, političkim gibanjima u nekoj zajednici. Sugerira kako se ne može nekažnjeno zaglupljivati narod glazbenim, tekstualnim (medijskim) smećem. Umnažanje tog smeća posredovanjem sredstava oblikovanja mase (masmedija) uistinu oblikuje masu koju se poput smeća prebacivalo s mitinga na miting, a onda s bojišta na bojište.

Novokomponirana glazba bila je duhovna podloga nastupu siromašnih političkih ideja, nezrelih i mržnjom i osvetom zadojenih novokomponiranih političara. To je glazba uz koju se prvo razbijaju čaše, a onda gradovi, sela i ljudske glave. Riječ je o vrlo uspješnom sredstvu opijanja banalnošću i ispraznošću. Ritmovi, tekstovi i melodije novokomponirane glazbe razvijaju u konzumentima tih proizvoda svojevrstan 'pristanak na ludilo'. Taj je pristanak bio potreban da ludilo mržnje, a onda i pravo ratno ludilo, isplivaju na površinu.

Nietzsche ne ide u tom smjeru. Pojednostavljeno do kraja on objašnjava kako se odvajanjem jedne osobe iz kora i njezinim suprotstavljanjem koru rađa formalna mogućnost dramskog oblika tragedije. Možda bi se u njegovu suprotstavljanju apolonijskog i dionizijskog načela mogla naći neka bliža poveznica. No, u osnovi, ovim se naslovom htjelo sugerirati nešto što je življe od Nietzscheova naslova, nešto čime aktualna zbilja korigira filozofijsku analizu forme dajući joj bolno istinitu dimenziju.

Tragedija koja nas je zadesila nije bila kazališni čin. O tome svjedoče masovne grobnice, tisuće mučenih, ubijenih, nestalih, unesrećenih. Rođena je istinska tragedija novokomponiranih političara koji su znali guslati samo po jednoj (nacionalnoj) žici. Narod oblikovan u novokomponiranu masu, fasciniran mogućnošću da trivijalno postane dominantnim svjetonazorom - bio je spreman za uličnu, 'kafansku', medijsku tuču riječima, uvredama, argumentima mržnje, topova, granata, mina...

Pritom ne treba misliti kako je utjecaj izravan i kako jedno uvjetuje drugo. Utjecaj svjetskih centara moći, kao i prevrtljivost i potkupljivost bivših tajnih službi (uz prešućivanje bolnih tema prošlosti) bili su glavni pokretači mržnje. Previše je toga, dakle, bilo u igri da bi se moglo svesti samo na utjecaj glazbe. No, naslovom se želi sugerirati da se oblikovanjem horizonta hipnotiziranja masa guslanjem jeftinih glazbenih i političkih ideja stvara realna podloga za tragediju rođenja namjera (pokazalo se) genocidnih dimenzija.

Ni za današnja emitiranja Big Brothera, Farmi, Mijenjanja žena i sličnih medijskih proizvoda kojima se 'guslari' po jeftinim ljudskim osjećajima i skromnim duhovnim potrebama ne može se reći da izravno vode totalitarnom društvu. Istovremeno, malo je toga što tako i toliko uspješno priprema generacije ljudi pretvorenih u gledatelje za pasivno prihvaćanje naredbi 'redatelja'. Kad kulturu (pa i glazbu) spustimo na razinu poznavanja jedne žice, onda nismo daleko od toga da ustoličimo jednog jedinog, univerzalnog, nepogrešivog vođu koji štiti svoju naciju i koji je za nju spreman tu istu naciju poslati u smrt.

IGRE NISKIH STRASTI

Je li i koliko novokomponirana narodnjačka glazba odnosno turbofolk, kako se tu glazbu imenuje na prostorima Hrvatske, Srbije i BiH, u određenoj mjeri postmoderni hibridni i paradoksalni žanr, koji ima, kako to neki ističu, i emancipatorni/transformativni potencijal?

- Svi su ti pojmovi manje-više dimna zavjesa (uostalom kao i pojam postmoderne na koji se naslanjaju). To je spajanje pridjeva i imenica kojima se zaobilazi fenomen. Kad se on sagleda u onome po čemu je bitan za čovjeka, konkretnu zajednicu kroz i u kojoj živi, onda se on mora razotkriti u onome po čemu je bitan, a ne po izvanjskom opisu. A da bismo se probili do onoga što je bitno treba razumjeti kontekst.

Sustav vrijednosti se raspao. Profitu su potrebne mase. Masama je potreban proizvod koji masa može razumjeti, voljeti, ponavljati, pjevati, opijati se njime, u njemu uživati. Novokomponirani turbofolk isplivao je na površinu kao oblik koji je ujedinio meku pornografiju, kič teksta, stereotip ženske ili muške ljepote i odjeke istočnjačke glazbe (pojednostavljene do neprepoznatljivosti). U novom sustavu vrijednosti koji jednako vrijedi i za pornofilmove i ovu glazbu 'duge noge' i 'vitko tijelo' elementarne su pretpostavke.

Sve je naravno moguće, pa i to da turbofolk dosadi sam sebi i preraste u glazbu za glazbeno njegovano uho. No to je tako malo moguće koliko i neka načelno moguća ali nerealna mogućnost da političari ove regije prestanu igrati na najniže strasti dok ne pospreme na tajne račune i posljednju vrijednost nekadašnjeg društvenog vlasništva.

UNIVERZALNA BANALNOST

Kako zapravo još malo šire objasniti fenomen turbofolka? Drugim riječima, gdje zapravo leži glavni razlog dugovječne popularnosti narodnjačke, turbofolk glazbe u državama nastalima nakon raspada SFRJ?

- Magnetizam novokomponiranog turbofolka (budući da je prije svega riječ o biznisu) u tome je što u sebe usisava i kvalitetne glazbenike koji da bi se bavili svojom glazbom moraju povremeno ili stalno sudjelovati u orgijama emocija prozirnih i u pravilu primitivnih tekstova i melodija. Dio popularnosti današnjeg novokomponiranog turbofolka proizlazi iz 'univerzalnosti njegovih jadikovki'. U njima se danas jednako prepoznaju svi koji su s bilo koje strane bilo koje granice razbijali čaše, gradove i glave, a i njihova djeca. Paradoksalno je da ono što je ravnalo teren za rođenje istinske tragedije, danas opstaje na temelju potrebe potrošača za istom univerzalnom banalnošću.

U vremenu oskudnosti u kojemu živimo, kada je svaki poziv na bilo kakav napor osuđen na odbijanje ili propast, kada nas sredstva masmedijskog zavođenja, zaglupljivanja i manipuliranja sve više pretvaraju u zombije pasivne percepcije; kada nam se život događa brzinom emitiranja programa na TV prijamniku; kada teoretičari medija ne uviđaju ozbiljnost specijalnog rata koji se protiv svih nas vodi iz velikih multinacionalnih medijskih korporacija - ne ostaje nam drugo nego povremeno vrisnuti. Vrisak se, istina, neće čuti jer je po glasnoći samo šapat u odnosu na decibele ozvučenja koncerata turbofolk glazbe ili govora turbofolk političara.

STAKLENA ČAŠA IMA 'TANAK ZID'

Koliko su izvorišta turbofolka i narodnjačke glazbe vezana uz Srbiju i BiH ili tu ima doticaja i s Balkanom u širem smislu, odnosno može li se u analizi balkanskih identiteta preko popularne glazbe zaključiti da turbofolk u toj regiji zauzima važno mjesto?

- Paradoks turbofolka među ostalim je i u tome što on potvrđuje sudbinsku povezanost naroda naše regije. Strast opijanja turbofolkom, priznata ili nepriznata, dio je kulture svih državica bivše Jugoslavije. Ona se negdje ne probija do mainstream medija ili elitnih termina, ali je dolje, u glasačkom stroju i te kako prisutna. Berlinski zidovi političkih odluka tu ne pomažu. Povremene informacije o tome tko je u vrijeme rata i kome i gdje pjevao mogu nakratko prekinuti tu kariku lanca kojim su naši uglavnom nesretni narodi vezani, ali poplava je gotovo pa nezaustavljiva. Politici kojoj je potreban zaglupljen narod turbofolk je mafijaški kulturni saveznik.

Turbofolk je sprava za nesvjesno pražnjenje kolektivno nesvjesne nesreće. Bio je poligonom za uzlijetanje mržnje; danas je gotovo pa proleterska koračnica prevarenih. Fenomen je to koji povezuje bolna povijesna gibanja, kulturne (glazbene) utjecaje osvajača ovih krajeva, lokalno razumijevanje masmedijske zvjezdane prašine i vječnu želju svih vladajućih da svom narodu pruže 'najviše' od onoga što narod može prihvatiti.

Kada je knjiga objavljena, Igor Mandić je među ostalim izjavio: “Alić je filozofski i kulturološki obrazovan pisac i pripada onoj školi naših novih filozofa koji se usuđuju jednom zrelom filozofskom aparaturom ući u promišljanje suvremenosti, što su naše prošle generacije dugo odbijale, nisu se usuđivale zahvatiti u živo tkivo elektronike medija, manipulacije digitalnoga svijeta, općenito nove stvarnosti.” No, rekao je i to da u knjizi čitatelj neće naći odgovor na naslovom postavljenu tezu. S pravom je to rečeno, jer je naslov knjige zapravo samo naslov jednog od tekstova kojim sam se tada zaputio u analizu pojedinih segmenata medijima posredovane zbilje.

U jednom pismu koje sam dobio po objavljivanju knjige “Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe”, Geza Zake, autor knjige “Filozofija ishodišta”, poslao mi je poduže pismo iz kojeg izdvajam nekoliko njegovih asocijacija: Sjetimo se samo Irca u suknjici koji svira gajde uvodeći svoje borce u tragediju ratničke smrti. Sjetimo se vojničkih truba koje svojom svirkom pokreću juriš i najavljuju tragediju ratničke smrti. Sjetimo se vojnih marševa kao najave masovnih tragedija. Ali sjetimo se i biblijske priče o JERIHONSKIM TRUBAMA koje svojom svirkom (glazbom) razaraju zidine Jerihona. Ove trube i njihov zvuk znače veliku (božansku) silu - moć koja je sposobna razoriti zidine grada Jerihona. Međutim, staklena čaša ima 'tanak zid' Jerihona koji razara glas - zvuk Marie Callas, a vjerujem da znate kako se i žučni kamenci razbijaju ultrazvukom. Sve su to poznate činjenice koje govore da zvuk u sebi sadrži i veliku razornu snagu, destruktivnu silu....

Prostora za razmišljanje, istraživanje, kulturološke analize, medijska, mediološka, filozofsko-medijska istraživanja više je nego dovoljno i za institute i za desetljeća. “Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe” bio je naslov koji je sugerirao više nego što je knjiga dala. Ali zato su uslijedile neke nove knjige...(D.J.)

 

SEAD ALIĆ, hrvatski filozof i književnik, živi i radi u Zagrebu, predaje predmete vezane uz filozofiju, filozofiju medija, odnosno medije i teorije medija

SONJA FOGEL

TURBOFOLK JE ODRAZ DRUŠTVA KAKVO JE BILO I KAKVO JE DANAS

 

Urednica u Fondaciji Bauhaus u Desauu Sonja Fogel (1983.) kao novinarka radila je u Njemačkoj, Rusiji i Srbiji, među ostalim, za ljevičarske listove Tageszeitung i Neues Deutschland. Završila je rodne i istočnoeuropske studije. Njezina knjiga “Turbofolk i raspad Jugoslavije” izazvala je veliku pozornost javnosti i medija.

Sa Sonjom Fogel za Deutsche Welle (DW) sredinom siječnja ove godine razgovarala je Zorica Ilić. Intervju prenosimo uz neznatno skraćenje.

Gdje vidite vezu tog žanra i raspada zemlje?

- Pokušala sam preispitati gdje je veza jer sam pri prvim susretima s bivšom Jugoslavijom bila veoma iznenađena s kolikim se nacionalnim nabojem govorilo o toj glazbi koja je bila sveprisutna. Pokušala sam, tako reći, predstaviti povijest te glazbe i kako se o njoj govorilo od sedamdesetih i vremena Jugoslavije, koja je u jednom trenutku prosperirala, preko osamdesetih i devedesetih - vremena nacionalizma i ratova kada se turbofolk zapravo razvio - pa do danas nakon takozvanih demokratskih promjena u Srbiji kada imamo novi turbofolk. Time sam htjela prikazati i povijest raspada Jugoslavije.

BRENA, CECA I JELENA

Često se govori o vezi turbofolka i nacionalizma. Neki smatraju da ta veza itekako postoji, neki da su tvrdnje o tome potpuno pretjerane. Kakvo je Vaše mišljenje?

- Vjerujem da se može reći da je ta veza toliko tijesna jer je turbofolk, kao i sama riječ za tu posebnu vrstu muzike, nastao tek devedesetih. To znači u vrijeme nacionalizma i megazvijezda poput Cece, udovice ratnog zločinca Arkana. Tu postoji izravna veza s nacionalizmom, ali sama muzika nije politička. To je pop-muzika s mnogo utjecaja Zapada, ali i regionalnog folklora. Tekstovi su zapravo bez izuzetka apolitični. Oni su, posve u skladu s primjerima sa Zapada, mahom ljubavne priče, dijelom tragične. No, turbofolk političkim čini veza s devedesetima, to kako se o njemu govori, i tako se on stalno dovodi u vezu s posebnim aspektima tih društvenih promjena. O njemu se kaže da je obilježen srpskim nacionalizmom, kičast, pornografski...

Pišete da je turbofolk više od muzičkog žanra, da je on lifestyle, kultura s vlastitom estetikom. O kakvoj estetici je riječ?

- Ta estetika je dio tadašnjeg društvenog miljea i svega onoga što se događalo devedesetih. U tom trenutku više nije bilo jugoslavenskog društva s diferenciranom, jako zapadnom pop-kulturom, nego su društva bila odjednom jako obilježena granicama. Estetika turbofolka prije svega pokazuje se kroz sliku o rodnoj ulozi, dakle u estetici žena i muškaraca. Također u tome kako su oni predstavljeni u spotovima, kako pjevačice izgledaju. To je vrlo seksualizirana slika stereotipno prikazane žene - dakle ekstremno duge noge, velike grudi, napumpane usne, ekstremno našminkana, duga, prava kosa. To je slika koja je doduše postojala, no koja se ipak razlikuje od slike žene u osamdesetim godinama koja je u Jugoslaviji ipak bila otvorenija.

Vi ste fenomen turbofolka i njegove uloge u bivšoj Jugoslaviji opisali na primjeru triju pjevačica: Lepe Brene, Svetlane Cece Ražnatović i Jelene Karleuše. Idemo redom. Što je simbolizirala Brena, kakvo društvo?

- Može se reći da je Lepa Brena bila zapravo prvi veliki svejugoslavenski pop-star. Ona je, što se popularnosti tiče, ostvarila sve rekorde. Ona je punila stadione i tada je bila simbol jedne vrste prosperitetne Jugoslavije gdje je pop-kultura imala važnu ulogu, otvarane su nove TV stanice i postojale su glazbene emisije koje su se emitirale u cijeloj Jugoslaviji i sukladno tome Lepa Brena zaista je pomalo majka Jugoslavije. Ona utjelovljuje možda priču o emancipaciji koja je u Jugoslaviji bila poželjna. Ona sama je iz bosanskog sela došla u veliki grad gdje je postala ekstremno uspješna i to je bila priča koju je jugoslavenska politika, Komunistička partija, tada predviđala kao idealan put: da ljudi sa sela dolaze u grad, da se žene emancipiraju iz seoske skučenosti i patrijarhalnog okruženja i postanu uspješne.

NEPOSTOJANJE ALTERNATIVE

Posebno važno razdoblje, ne samo u Vašoj knjizi, opisali ste na primjeru Svetlane Ražnatović. Napisali ste da Ceca do danas slovi među velikim brojem Srba, ali prije svega u drugim bivšim republikama i zapadnoj Europi, kao inkarnacija srpskog nacionalizma. Zašto?

- Mislim da je to prije svega zato jer je ona imala jednu vrstu srpskog vjenčanja iz bajke sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. I ta veza je, naravno, jedina izravna veza sa srpskim nacionalizmom. Ceca je bila superstar, ali ne više Jugoslavije, već Srbije devedesetih, i ona tada preuzima pomalo ulogu koju je prethodno u Jugoslaviji imala Lepa Brena, koja je bila superstar za različite nacije, generacije i klase. Ceca preuzima ulogu samo za mnogo manje, srpsko društvo.

U knjizi ste citirali profesora Erika Gordija koji o tadašnjoj Srbiji kaže: “Prikazivanje blještavila i luksuza nudilo je eskapističko skretanje pažnje sa stvarne situacije.” U isto vrijeme u susednoj BiH bjesnio je rat. Je li, prema Vašem mišljenju, zapravo turbofolk služio kao sredstvo politike za skretanje pažnje s realnosti?

- Ne bih se u cijelosti složila s Gordijem u izjednačavanju turbofolka s eskapizmom, jer pop-kultura uopće ima aspekt da spaja grupe i potpuno banalno uvijek služi zabavi i u pravilu nije politička. No, s obzirom na taj specijalni background, prije svega u Srbiji, u oči upada da je turbofolk bio bez alternative. Dok je osamdesetih još uvijek bila relativno rasprostranjena pop-kultura i postojala je alternativna scena, devedestih je na svim kanalima radija i televizije bio turbofolk. To nepostojanje alternativa naravno da budi dojam o eskapizmu. Ulogu ima i estetika, ekstremno obilježena luksuzom. U spotovima možemo vidjeti marke poput Marlbora, Dolce&Gabane, Armanija, i to u vrijeme kada je taj lifestyle bio sasvim daleko od srpske stvarnosti, kada je Srbija bila izolirana, a zbog embarga i sankcija nije bilo pristupa otvorenom svijetu i tim luksuznim proizvodima.

PITANJE RODNE ULOGE

Kako to objašnjavate?

- Prije svega, to je bilo nešto što je u društvenom ili političkom smislu zaista bilo poželjno. Dakle, nove televizijske stanice, poput Pinka, nisu imale informativno-političke programe, nisu imale vijesti, etablirale su se muzičke televizije u Srbiji i cijeloj jugoistočnoj Europi. Iza toga stoje politički interesi. Srbija je bila jedina zemlja bivše Jugoslavije koja je bila involvirana u rat, a da rat nije bio na njezinu teritoriju, tako da se time tako reći nudilo nešto što bi političko suočavanje zamaglilo zabavom.

Dakle, turbofolk kao političko sredstvo da bi se skrenula pažnja?

- Ne bih rekla da je to bio neki veliki plan, ali već kroz televizijske stanice, privatizacijom radija i televizije, mogao se ostvariti utjecaj raspodjelom novca, iznajmljivanjem prostora... Može se reći da je turbofolk bio neizravno, ali strukturalno potican. Nije riječ o tome da je Slobodan Milošević zacrtao poticanje turbofolka kao cilj. To se ne može reći.

Nakon okončanja Miloševićeve vladavine dolaze demokratske promjene u Srbiji i s njima treća pjevačica koju u knjizi koristite kao simbol - Jelena Karleuša. Što ona simbolizira?

- Ona utjelovljuje novu Srbiju nakon takozvanih demokratskih promjena i time društveni proboj, ponovno ostvarivanje međunarodnih kontakata u području kulture. Kada je riječ o Karleušinoj muzici, vjerujem da je mnogi ne bi prepoznali kao turbofolk, iako tu postoje brojni originalni turbofolk elementi, recimo triler koji zvuči orijentalno, ali tu postoji mnogo utjecaja zapadne pop-muzike. Dakle, to ide u smjeru R&B i elektronike. Ono što kod Karleuše jako podsjeća na turbofolk je estetika. Ona zaista izgleda kao barbika. To znači da pitanje rodne uloge ponovno dolazi u prvi plan. Rekla bih da takvu zvijezdu od Cece razlikuje ironična referenca na povijest turbofolka. Prvi put turbofolk ima jednu vrstu političkog stava jer se zvijezde poput Jelene Karleuše ili Seke Aleksić jako zalažu za LGTB prava.

Kakvo je Vaše mišljenje nakon svega, može li se uopće govoriti o pozitivnoj ili negativnoj ulozi turbofolka?

- To je teško reći jer ta muzika uvijek ima različite aspekte i ne čini ništa drugo nego odražava društveni razvoj. I to se pokazuje u jako emotivno vođenoj debati o turbofolku gdje se govori o brojnim društvenim aspektima, o napretku i nazadovanju društva, o nacionalnoj i kulturnoj pripadnosti, o Europi, Balkanu, Istoku, Zapadu, muškarcima i ženama.

Neki autori turbofolku zaista pripisuju pozitivnu ulogu. Govori se o tome da turbofolk - nakon Cece - u postjugoslavenskom kulturnom prostoru više spaja nego što razdvaja. Branislav Dimitrijević, kojeg citirate u knjizi, kaže: “Čini se da je pomirenje u pop-folk muzici već započelo.” Može li se promatrati na taj način?

- Mislim da može, jer turbofolk zaista povezuje baš kao i drugi turbofolk fenomeni. Muzika za zabavu i pop-kultura povezuju zajednice i uvijek su povezivali. Turbofolk u svakom slučaju ima potencijal za to i definitivno se danas može reći da je to kulturni produkt koji je preživio ratove i vrijeme nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji. Danas još uvijek ima utjecaja u zemljama bivše Jugoslavije i gotovo u cijeloj jugoistočnoj Europi. (ZORICA ILIĆ)

 

SONJA FOGEL
Njemačka novinarka, spisateljica i urednica Fondacije “Bauhaus”,  autorica knjige “Turbofolk i raspad Jugoslavije”

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana