TvObzor
EMA BRANICA

Osuđivanje osoba koje prijete novinarima za nas je veliki pomak
Objavljeno 2. veljače, 2018.

Kao dijete je maštala da će postati glumica ili liječnica, ali životni put odveo ju je u novinarstvo, u kojem se pronašla još kao djevojčica, kad je u igri snimala radijske emisije za kućno emitiranje. Hrabra novinarka “Provjerenog” Ema Branica studirala je na Fakultetu političkih znanosti, a uz emisiju “Provjereno”, na kojoj radi od 2008. godine, sudjelovala je kao urednica i voditeljica u stvaranju Flash vijesti, prvih brzih internetskih vijesti u Hrvatskoj koje su se emitirale na portalu DNEVNIK.hr i Doma TV-u.

Nešto više od tri godine prošlo je od našeg prethodnog razgovora za TV Obzor, a Ema Branica otada je doživjela mnogo toga - prijetnje, napade i, što je najvažnije, snimila je brojne vrhunske priče koje su odjeknule u javnosti i promijenile ljudske živote.

Nezaboravne priče

Prošle ste jeseni napadnuti dok ste snimali priču u Velikom Pašijanu. Zadobili ste i potres mozga. Jeste li se u tom trenutku uplašili za svoj život ili ste tek kasnije vrtjeli film i shvatili kako je sve moglo poći po zlu? Kako se sada osjećate?

- U trenutku kad se cijela priča u Velikom Pašijanu počela događati, obuzeo me adrenalin i samo sam razmišljala kako smiriti situaciju, pozvati policiju... Na terenu uvijek treba imati dozu opreza i predviđati moguće problematične situacije, no ponekad je to nemoguće. Sada se osjećam dobro, bez ikakvih posljedica.

Nekoliko mjeseci prije toga u kratkom ste roku riješili slučaj na kojem su gotovo sve institucije zakazale, a zatim ste svjedočili i uhićenju opasne Amerikanke. Po čemu ćete pamtiti taj četverodnevni proces?

- Taj četverodnevni proces neću nikada zaboraviti. Bilo mi je potpuno nejasno kako je moguće da Vanessu Raney nitko ne može pronaći i jednostavno se nisam mogla pomiriti s tim. No, nakon prvog priloga u “Provjerenom” počele su nam stizati dojave o njezinoj lokaciji. Zaputila sam se u Osijek gdje je posljednji put viđena, a na samom putu nam se s novim informacijama javio čovjek iz Baranje. Naime, Vanessa je shvatila da je bila u medijima i otišla u manje naseljeno područje nakon što je cijeli vikend prijetila profesorici Ivančici Banković Mandić. Ono što je slijedilo i što se odvilo pred našim očima bilo je nestvarno, kao da smo dio nekog holivudskog filma. To će mi zauvijek ostati u sjećanju.

Primili ste kroz svoj dosadašnji rad nekoliko otvorenih prijetnji. U rujnu 2016. Tito Gubić zaprijetio vam je da ćete završiti kao Pukanić. Jeste li zadovoljni pravomoćnom presudom?

- Mislim da je to bio veliki pomak za sve nas novinare. Prijetnje često ostanu neprocesuirane, ili, ako i dođe do presude, za nju se ne čuje. Prijetiti novinarima za mene je apsolutno neprihvatljivo jer naš je posao postavljati pitanja, pa i ona na koja oni upitani ne žele odgovoriti.

Novinarstvo je poziv

Nakon svega, što vam je motivacija da hrabro nastavite s istraživačkim novinarstvom?

- Možda zvuči izlizano kad kažem da to nije posao nego poziv, ali zaista je tako. Neizmjerno volim to što radim. Kad me neka tema zaokupi ne razmišljam o tome je li nešto teško za odraditi, koliko sam umorna i slično. Kad krenem istraživati neku priču, jednostavno moram doznati sve informacije i pokušati ispraviti eventualnu nepravdu. Ako barem jednom doživite ono što sam ja doživjela – da moj prilog promijeni stvari nabolje – to nema cijenu. To je pokretač koji se ne može samo tako zaustaviti.

Koje biste svoje priče iz aktualne sezone istaknuli kao one koje su morale biti ispričane?

- Tu je svakako priča o obitelji Šajnović koja je odjeknula u medijima, priča o podstanarima koji sustavno varaju svoje stanodavce, zatim priča o DVD-u jednog mjesta koje broji tek 3.600 stanovnika, a čiji je zapovjednik na štetu DVD-a izvukao pola milijuna kuna! Svakako moram istaknuti i priču o malom Mehi Betonu koji se nesmotrenom igrom zapalio. Njegov pozitivni duh inspirira, a u “Provjerenom” je odaslao snažnu poruku svoj djeci da se s vatrom ne treba igrati. Sve priče prikazane u “Provjerenom” - a ovo su samo neke od njih - morale su biti ispričane. No, toliko ih još ima koje će tek doći na red.

Zanimljivo je da vam je posao na Novoj TV koji ste dobili 2008. godine ujedno i prvi novinarski posao nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti. Danas sa sigurnošću možemo reći da ste višestruko opravdali povjerenje nadređenih. Što mislite, po čemu ste se tada istaknuli među konkurencijom?

- Za novinarski je posao važno biti komunikativan, uporan, tvrdoglav i, najvažnije, znati slušati. Praksa na terenu je ono što daje iskustvo pa sam, kad sam došla na Novu TV, marljivo radila, trudila se, ispunjavala zadatke i svakim danom učila. Odmah sam osjetila da je to - to. I nije mi bilo teško potpuno se predati i raditi na sebi. Činim to i danas – nikad nisam potpuno zadovoljna i uvijek mislim da je nešto moglo i bolje. Još uvijek učim i mislim da je ljepota novinarstva u tome što nema kraja, nema granice i uvijek možete profesionalno rasti.

Osjećaj sreće

U kojem ste trenutku bili sigurni da niste pogriješili kad ste odlučili da je novinarstvo ono čime se želite baviti u životu?

- Kad sam tek ušla u svijet novinarstva, prvi znak da nisam na krivom mjestu bio je taj što bi neprospavane noći, bezbrojni prijeđeni kilometri i umor završili - osjećajem sreće! Onaj adrenalin koji novinarstvo stvara je uvijek imao pozitivan učinak na mene. U ovom poslu odmah u početku vidite možete li izdržati takav tempo i pritisak rokova ili ne. A ono najvažnije što stvara osjećaj potpune sigurnosti da nisam pogriješila u odabiru profesije je ishod svakog priloga. Reakcije gledatelja i njihova volja za pomoć drugima potvrda su da novinarstvo nije posao nego poziv.

Kako je izgledao dan kad ste prvi put kročili u redakciju “Provjerenog”?

- Sjećam se tog dana jako dobro, iako je bio prije deset godina, vjerojatno zbog treme. Bila sam jako uzbuđena, to mi je bio prvi razgovor za posao u struci. Nisam imala nikakva očekivanja i bila sam, najblaže rečeno, iznenađena. Ekipa me primila jako srdačno i, iako sam tek hvatala konce cijelog proizvodnog procesa, baš svi kolege su mi pomagali. Kliknuli smo na prvu, i tako funkcioniramo i danas. Međusobno poštovanje, pomaganje i mnogo smijeha čini našu redakciju najboljom na svijetu!

Pogledate li i sami emisiju četvrtkom navečer? Koliko ste samokritični?

- Gledanje je obvezno! Potpuno je drukčiji doživljaj gledati emisiju u montaži i iz fotelje u kućnom ambijentu. Tako dobijem i drugu perspektivu, komentare ukućana i doživljaj kakav imaju naši gledatelji. Jako sam samokritična i mislim da je to zapravo dobra stvar. Tjera me na to da pazim na detalje, motivira da svaki sljedeći prilog bude još bolji. Uvijek ima mjesta za napredak, a u tome je ljepota televizijskog posla.

 
UŽIVAM U ŠETNJAMA PRIRODOM

Možete li si povremeno priuštiti isključiti mobitel i opustiti se od katkad stresnog posla? Ili postoji neki drugi, podjednako djelotvoran način?

- Trudim se to učiniti što češće, iako je potpuno isključivanje nemoguće jer biti novinar znači živjeti taj posao 24 sata dnevno. No, što sam starija to više pokušavam naći balans između rada i odmora. Kad mi tempo to dopusti, pobjegnem na djedovinu na otok Zlarin, a uživam i u šetnjama po prirodi i obiteljskim druženjima.

Možda ste propustili...

SLENDER MAN - HOROR TEMELJEN PREMA ISTINITOM DOGAĐAJU

On ulazi u glavu poput virusa koji vas tjera na zlo

DISCOVERY CHANNEL

Trgovci automobilima

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana