Iako je dubrovački Zavod za javno zdravstvo prije nekoliko dana upozorio kako na tom području više od 2200 djece nije cijepljeno, te imaju jednu od najnižih razina procijepljenosti u Hrvatskoj, zbog čega postoji visok rizik od epidemije ospica, Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske još ne razmišlja o povećanju kazni vezanih za prekršaj roditelja ili skrbnika koji ne izvrši obvezu cijepljenja protiv bolesti utvrđenih u Provedbenom programu obaveznog cijepljenja djece školske i predškolske dobi.

Naime, osim u Hrvatskoj, cijepljenje je obavezno i zakonom propisano u Sloveniji, Italiji, Grčkoj, Poljskoj i nizu drugih europskih zemalja.

Svaka zemlja ima drukčiju kombinaciju obaveznih cjepiva. Tako 13 zemalja EU-a zahtijeva da djeca prime cjepivo protiv dječje paralize, a njih osam propisuju obavezno cijepljenje protiv MMR-a, a u Latviji je obavezno cijepljenje protiv HPV-a. Portugal je zadržao obavezno cijepljenje za difteriju i polio, a Belgija samo za polio. Australija ne propisuje obavezno cijepljenje, ali roditelji koji cijepe djecu imaju porezne olakšice. S druge strane, u Rumunjskoj je lani izbila velika epidemija ospica u kojoj je registrirano oko 3400 oboljelih, stotine djece imalo je teške posljedice koje bi ih mogle učiniti invalidima ili kroničnim bolesnicima, a 17 ih je umrlo. Ni jedna žrtva nije bila cijepljena. Zbog takve situacije u toj je zemlji pokrenuta inicijativa kojom bi se cijepljenje ponovno učinilo obaveznim jer podatci pokazuju da je procijepljenost ondje posljednjih godina pala na samo 80-ak posto, što je znatno ispod 95 posto koliko je najmanje potrebno za kvalitetnu zaštitu.

Iako je Francuska zadržala politiku obaveznog cijepljenja protiv difterije, tetanusa i hripavca, predvodnica je pokreta protiv cijepljenja u svijetu s 40 posto građana koji vjeruju da su cjepiva nesigurna. Slijede Bosna i Hercegovina, u kojoj čak 38 posto stanovništva nema povjerenje u cjepiva, potom Rusija s 28 posto, Mongolija 27 posto te Grčka, Japan i Ukrajina s 25 posto.

Nepovjerenje prema cijepljenju u Francuskoj je poraslo s 10 posto 2005. na 40 posto 2010. godine. S obzirom na situaciju, dio država odlučio je povećati novčane kazne, pa je nakon Italije, tijekom prošlog ljeta i u Njemačkoj na snagu stupio zakon kojim će roditelji platiti 2500 eura kazne ako nisu cijepili dijete, a vrtići će morati obavijestiti vlasti ako roditelj ne dostavi dokument o cijepljenju djeteta.

U Hrvatskoj se roditelji mogu kazniti s maksimalno 2000 kuna zbog necijepljenja djece. Iako u posljednje vrijeme procijepljenost kod nas pada, podatci sa svih prekršajnih sudova koje je Ministarstvo pravosuđa dostavilo Visokom prekršajnom sudu pokazuju da su lani u tijeku bila samo 54 prekršajna postupka protiv roditelja zbog necijepljenja djece. Ni broj izrečenih pravomoćnih presuda 2015., 2016. te prošle godine na prekršajnim sudovima zbog neprovođenja imunizacije ne upućuje na to da imamo problem s necijepljenjem djece. Ima i oslobađajućih presuda. Tijekom 2016. doneseno je 76 pravomoćnih presuda zbog necijepljenja djece, među njima 11 oslobađajućih, a u prvoj polovini prošle godine njih 32, od čega pet oslobađajućih. No, broj presuda i postupaka u tijeku u neskladu je s podatcima HZZO-a o procijepljenosti djece, što znači samo jedno - da pedijatri i liječnici školske medicine ne prijavljuju roditelje sanitarnoj inspekciji Ministarstva zdravstva, koja pokreće postupak.

Najviše postupaka bilo je u Zagrebu, a u Splitu i Dubrovniku tek dva, iako je na jugu zemlje najmanja procijepljenost djece. Stvarne brojke necijepljene djece daleko su veće. To je vidljivo iz službenih brojki o procijepljenosti koja posljednjih nekoliko godina pada, posebice u dvije najjužnije hrvatske županije. No, iz Ministrtva zdravstva poručuju kako trenutno nisu u postupku izmjena Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, te kako “provode brojne aktivnosti kojima se želi upoznati i educirati javnost o problemu procijepljenosti u Republici Hrvatskoj te o značenju i prednostima cijepljenja i cjepiva koja njihova djeca primaju. Pri tome valja naglasiti kako kažnjavanje nije cilj niti pokazuje vidljive rezultate, ali se odgovarajućom uputom i edukacijom te pružanjem mogućnosti dobivanja i drugog stručnog mišljenja vodi računa o poštovanju prava zagarantiranih Zakonom o zaštiti prava pacijenata.”