Magazin
NE ANTISEMITIZMU

Louis-Ferdinand Céline još uvijek je tabu-tema
Objavljeno 27. siječnja, 2018.

Najugledniji francuski nakladnik Editions Gallimard izazvao je pravu pometnju krajem prošle godine obznanjujući svoju nakanu kako planira objaviti knjižurinu od tisuću stranica s antisemitskim pamfletima velikog, ali i poprilično kontroverznog francuskog pisca Louis-Ferdinanda Célinea nastalih još tridesetih godina prošloga stoljeća u vrijeme kada je takva “literatura” u Europi bila izrazito popularna.

Njegov prvijenac “Putovanje nakraj noći” (Voyage au bout de la nuit) iz 1932., književna kritika odavno je nazvala remek-djelom i jednim od najutjecajnih francuskih romana svih vremena koji je svoju popularnost stekao naročito u razdoblju međuraća. Zanimljivo je to štivo koje odiše krajnjim pesimizmom, bešćutnim nihilizmom, divljom mizantropijom i depresivnom tjeskobom. Njegov junak Ferdinand Bardamu je antijunak.

TRI PAMFLETA

Céline je majstor stila, on konzervativnu i malograđansku Francusku sablažnjava inovativnom uporabom jezika ulice i vulgarizama. Njegovu spisateljsku darovitost iskazanu u tome romanu slavili su Jean-Paul Sartre, Claude Levy-Strauss, Raymond Quenau, Simone de Buvoir, Henry Miller, Joseph Heller, Jack Kerouac, William S. Burroughs, John Updike, Kurt Vonnegut, Philip Roth i Irvine Welsh, sve sami intelektualni i književni divovi prošloga stoljeća, a Charles Bukowski napisao je za Célinea da je “najveći pisac u dvije tisuće godina”. Volio ga je i Staljin. Poštovao Hitler.

U tome i jest kvaka, ali ne ona Hellerova. Potpuno amoralno, dosljedan svom nihilizmu i mizantropiji, Céline se krajem tridesetih i početkom četrdesetih trima svojim pamfletima (Bagatelles pour un massacre, L'Ecole des cadavres i Les Baux draps) obrušio na Židove u trenutku dok su ti ljudi doživljavali svoju kalvariju i biološko uništenje. Istina, on nije osmislio holokaust, niti je u njemu osobno sudjelovao, ali je tome zlu (zapravo, sotonističkom megazlu i neviđenoj mrlji na licu kako kršćanske tako i sekularne Europe!), dao moralnu potporu. Bio je to čin nedostojan jednog intelektualca, ali se ipak dogodio. Nije čak u toj moralnoj bijedi bio ni usamljen. Dovoljno je sjetiti se Knuta Hamsuna, Ezre Pounda, Williama Butlera Yeatsa, Thomasa Stearnsa Eliota, Martina Heideggera, Roberta Brasillacha, našeg Mile Budaka, pak čak i Gertrude Stein. Neki od spomenutih intelektualnih odličnika, prljavih antisemita i ljubitelja zla, voljeli su podjednako Hitlera i Staljina poput Eliota, a neki su samo obožavali baćušku Staljina i pisali mu idiotske ode, kao što je to činio nesretni Pablo Neruda.

Jedan Célineov citat iz proslavljenog romana sjajno opisuje kako je uopće anemična i beznadna Europa mogla jurnuti nizbrdo putem gladomora, gulaga, plinskih komora i holokausta tih godina: “... ako se ikada vratimo, nećemo nikada zaboraviti, apsolutno nikada, da smo na zemlji otkrili čovjeka, građenog poput vas i mene, ali mnogo većeg strvinara nego što su krokodili i morski psi što plivaju, između struja, oko brodova s otpacima i gnjilim mesom koje će im sasuti u vodama Havane”. Uistinu, našom tužnom Europom tridesetih i četrdesetih haračili su strvinari, krokodili i morski psi, sve sami vampiri žedni ljudske krvi. Tu nije bilo mjesta za pristojne i uljuđene ljude, nažalost, ni za Židove.

Céline bježi 1944. pred saveznicima (i pomahnitalim francuskim generalom Philipom Leclercom de Hauteclocqueom koji u “antifašističkom” zanosu ubija zarobljene kolaboracioniste bez milosti i suđenja), u bizarnu vichyjevsku eksklavu Sigmaringen duboko na ozemlju Trećeg Reicha. Zajedno s njime ondje utočište pronalaze još dva antisemitska autora, Lucien Rebatet i Roland Gaucher. Taj francuski grad-država pod upravom maršala Philippea Pétaina u koji se sklonila vlada iz Vichyja, opstao je sve do 22. travnja 1945., kada taj komadić Njemačke oslobađaju od vichyjevskih Francuza De Gaulleove postrojbe Slobodne Francuske (France Libre) koje su krajem Drugog svjetskog rata imale pod oružjem 1,3 milijuna vojnika. Pad Sigmaringena Céline je 1957. opisao u svome romanu D'un chateau l'autre. Robertu Brasillachu je 1945. suđeno i on je zbog svojih “intelektualnih zločina” obješen. Maršal Pétain je bio također osuđen na smrt, ali ga je predsjednik Charles de Gaulle pomilovao na doživotni zatvor i poslao na otok Yeu u Biskajskom zaljevu, gdje je i umro. Lucien Rebatet, uhićen u Austriji 1945., također je osuđen na smrt, ali mu je ta kazna promijenjena na tešku robiju. Godine 1952. pušten je na slobodu. Njegov roman Deux etendards, napisan za egzila u Sigmaringenu i objavljen 1952. u nakladi Gallimarda, smatra se remek-djelom. Još jedan francuski fašist i antisemit Roland Gaucher odrobijao je svojih pet godina i naposljetku dogurao do osnivača ultradesne stranke Nacionalne fronte, te je 1986. postao europarlamentarcem iz redova te stranke.

NIJE VRIJEME

Naš antijunak Céline (ili Destouches, kako glasi njegovo pravo prezime), šmugnuo je 1945. u Dansku. U domovini je osuđen na godinu dana zatvora koliko je i proveo u danskome pritvoru, a nakon proglašene amnestije 1951. vraća se u Francusku. Nikada nije izrazio žaljenje zbog svojih antisemitskih stajališta uporno niječući holokaust sve do svoje smrti 1961. Uskoro je postao idolom književnog pokreta Beat Generation, a u njegovu pariškom domu posjećuju ga ni manje ni više nego William S. Borroughs i Allen Ginsberg, obojica Židovi. Prevratničke 1968. netko je zapalio Célineovu kuću u Meudonu zajedno s njegovim rukopisima i osobnim predmetima.

Gallimard je prije nekoliko dana pod snažnim pritiskom javnosti odustao od objavljivanja spornih Célineovih spisa. Porast antisemitizma u Francuskoj, zemlji s najbrojnijom židovskom zajednicom u Europi, iza koga stoje mahom muslimanski doseljenici iz Afrike, kao i najnoviji divljački napadi na košerske trgovine krajnje je loš ambijent za objavu spornih pamfleta koji su trebali poslužiti intelektualnoj raspravi o fenomenologiji francuskog antisemitizma.

Piše: Draško CELING