Magazin
RAZGOVOR: SARA RENAR

Tragam za atmosferom i bavim se temama koje me svrbe!
Objavljeno 27. siječnja, 2018.
BITNO JE DA NEŠTO OSJETIM, U ŽELUDCU, NA KOŽI I U SRCU. TAD ZNAM DA SAM NA PRAVOM PUTU...

Tri studijska albuma i sad novi, četvrti, in live “Gdje povlačiš crtu?” lijep je skor u karijeri Sare Renar (1987.), zagrebačke singer/songwriterice. Inače, ako to niste znali, Sara je 2015. osvojila svoj prvi Porin, za pjesmu “Jesen”, kad je pobijedila Ninu Badrić i Ivanu Kindl u kategoriji “Najbolja ženska vokalna izvedba”.

Svakako treba spomenuti i da je longplay Sare Renar “Tišina” u anketi tjednika Nacional dvadesetak hrvatskih glazbenih kritičara izabralo za najbolji domaći album 2016. godine.

Budući da je i sam naslov tvog novog albuma “Gdje povlačiš crtu?” pitanje, kakav bi bio odgovor, prije svega tvoj, o kakvom se povlačenju i kakvoj crti radi?

- Koja je granica djelovanja? Na koje kompromise pristati? Kada reći ne? To su pitanja koja u konačnici određuju tijek svih naših života, na vrlo osobnom i privatnom, ali i društvenom nivou. Projekt “Gdje povlačiš crtu?” upravo je moj pokušaj odgovora na njih. Četiri muzičara i dvoje glumaca u sat vremena plovidbe propitkuju gdje su granice i limiti u nadi da, kada već nema jednoznačnog odgovora, bar sebi i publici jasnije artikuliraju pitanje.

U svezi s albumom rekla si da on nije pop-album i da neće biti singlova, ni spotova, no čega će onda biti, hoće li se, naime, taj glazbeno-scenski performans i u ovoj godini nastaviti izvoditi, gdje i kako, planiraš li možda doradu, razradu, nadgradnju koncepta ili je to sve, kako je do sada predstavljeno, završetak jedne priče ovjekovječen sad, eto, i na vinilu?

- Moja je velika želja da se projekt nastavi izvoditi, produkcijski je nešto zahtjevniji od mog standardnog koncerta, kada nastupamo klavijaturist Zdeslav Klarić i ja, ali interesa svakako ima, a pretpostavka je da će ga, nakon što album iziđe, biti još više. Kako je dio dramaturgije generiran sadržajem društvenih mreža, svakom se izvedbom “refresha” i reflektira fragmente medijske svakodnevice. A i nama na sceni mora biti poticajno pa stalno radimo neke preinake, stoga je svaka izvedba doista jedinstvena.

KONAČNO SAM UHVATILA RITAM

Tvoje mišljenje o proširivanju glazbenih dosega u konceptualnom smislu? Što takav ambiciozni pristup tebi kao autorici znači, koliko je izazova u takvom pristupu stvaralaštvu, odnosno koliko izazovan može biti spoj glazbe i drugih umjetničkih formi?

- The game is never won when standing in any one place for too long! Nema napretka bez rizika, bez izlaza iz svoje zone komfora. Umjetnik - koliko god ta riječ pretenciozno zvučala, ali u nedostatku bolje - mora stalno ispitivati, istraživati i upuštati se u nove izazove. Suradnje s drugim glazbenicima i drugim umjetničkim disciplinama šire vidike i rezultati se vide kako u zajedničkom projektu tako i svačijem individualnom radu poslije.

Kad sad sagledaš vlastitu karijeru, kakav je zaključak, je li sve bilo onako kako si zamislila kad si počinjala baviti se glazbom ili su te godine mijenjale, i u kojem smjeru?

- To je zanimljivo pitanje. Nisam previše razmišljala, samo sam osjećala da se moram baviti glazbom, inače bih pukla. Čini mi se da sam sad, uoči četvrtog albuma, konačno uhvatila neki ritam: stalno je to balansiranje između apsolutne izloženosti - na pozornici i u medijima, i nužne potpune introvertiranosti potrebne za regeneraciju i stvaranje. Kako vrijeme ide, shvaćam da se moram rukama i nogama odlučno boriti za ono drugo. Ono što su mi godine potvrdile jest da uvijek treba slijediti svoje srce, biti spreman na rizike i jako puno rada - i da se to u konačnici isplati.

Vezano uz prethodno pitanje - koje trenutke karijere najviše pamtiš? Album “Tišina” svi su hvalili, a dobila si i nagradu Porin. Kako se to sve odrazilo na tebe, i kao glazbenicu, autoricu i kao osobu, da se tako izrazim, je li to razdoblje bilo sretno ili traumatično? Izjavila si da je album “Tišina” obilježila smrt tvoga oca...

- Izlazak albuma uvijek je pomalo traumatičan. Osim sveprisutne nervoze oko rokova - imajmo na umu da smo zaista malo tržište te da u konačnici ja nadgledam cijeli proces i investiram u njega - tu je i onaj unutarnji nemir. Naime, iako je uoči izlaska albuma već cijeli proces “gotov”, pjesme su davno napravljene i snimljene, ne mogu se ozbiljno mentalno posvetiti daljnjem radu dok se jedno poglavlje ne zatvori. A što se nagrada tiče, one su prije svega katalizator da se lakše nađu produkcijski i materijalni uvjeti za gurati dalje. Dobrodošle su, ali ne i nužne. Bitno je da nešto osjetim, u želudcu, na koži i u srcu. Tad znam da sam na pravom putu.

SVE JE INPUT I OUTPUT

Svrstavanje u žanrovske ladice nije uvijek pravi put u “opisu posla” nekog autora. S tim u vezi, kako bi sama oznakovila svoj dosadašnji glazbeni stil, stav, svjetonazor...?

- Ne bih se svrstavala ni u kakve ladice, glazba govori sama za sebe. Etiketama neka se bavi netko drugi.

Što se tiče autorstva, tematske razine tvojih pjesama, koji su u tom smislu “izvori” inspiracije? Koliko na tvoje stvaralaštvo utječe sumorna svakodnevica, politika, vrijeme u kojem živimo...?

- Autorski rad kompleksan je proces. Sve u životu je input i output, pritom ne nužno toliko očit i banalan. Tragam za atmosferom i bavim se temama koje me svrbe.

Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost svuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim bendovima (ali i tebi) da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu, da pridobiju veću bazu fanova?

- Mislim da je internet sjajan alat ako ga se pametno koristi. Kako za publiku - meni je dostupno kvantitativno toliko glazbe za slušanje na način koji je mojim roditeljima bio nezamisliv u mojoj dobi, tako i za izvođače - platforme poput Bandcampa sjajan su poligon za prezentiranje svog rada. Međutim, odnosi moći s pojavom interneta nisu se promijenili - igru i dalje vode industrijski giganti i bez kapitala teško da se može govoriti ne samo o globalnom proboju na tržište nego i o lokalnom. PR nije nestao s pojavom društvenih mreža, dapače, intenzivirao se, a PR košta.

Svjedočimo u određenoj mjeri povratku vinila, LP ploča, padu prodaje CD-ova. Kako to komentiraš? Između analognog i digitalnog što biraš? Mislim na glazbu, način snimanja...

- Mislim da je suludo negirati duh vremena, koji je apsolutno digitalan i virtualan. S druge strane, neka potreba za fokusom u ovoj eri raspršene pažnje očito postoji i zato, bez obzira na pomodarstvo, pozdravljam povratak vinila.

Što misliš o hrvatskoj pop i rock glazbi danas? Kakva nam je kantautorska, pop i rock scena? I ne samo pop i rock, veći i hip-hop, metal... ako takvo što uopće pratiš, makar i površno?

- Mislim da se diljem regije radi sjajna muzika svih oblika, pogotovo uzevši u obzir opću neimaštinu. Imala sam priliku upoznati se s radom velikog broja europskih izvođača posljednjih godina i kvalitativno ne iskačemo, dapače, svaki od regionalnih autora i izvođača ima svoj, i to dosta čvrst, “identitet”, koji zapadnijim kolegama u eri globalizacije često nedostaje. Možda stvarno najbolje stvari nastaju na marginama.

Može li se od toga što radiš, od glazbe kakvu stvaraš, dobro živjeti? Jesi li posve u glazbi ili radiš usput još neke poslove, s obzirom na to da si diplomirana arhitektica?

- Može se skromno živjeti, a ako postoji bilo koji drugi izvor prihoda ili, primjerice, kao ja živite u vlastitom stanu, može se i nešto lagodnije živjeti. Ali se mora puno raditi. Arhitekturom se, uz iznimku uređenja vlastitog stana, više ne bavim. I arhitektura i glazba preozbiljne su discipline za hobistički pristup.

ŠTO VIŠE NASTUPATI U INOZEMSTVU

Što je s klasičnim koncertnim nastupima, ti i prateći bend na stageu, koliko ti je to uživanje ili odrađivanje posla? Drugim riječima, koncerti uživo, pred publikom ili rad u studiju s kolegama, što ti je poticajnije, izazovnije?

- Klasični koncertni nastup podrazumijeva duo na sceni, klavijatursit Zdeslav Klarić i ja. Da ne uživam u svirkama, mogla bih odmah odustati od glazbe! Putovanja znaju biti naporna, ali se na turneje čovjek vrlo lako navuče. Posebna je to i lijepa vrsta ovisnosti. Slično vrijedi i za rad u studiju.

Planovi? Kakva je budućnost Sare Renar, da budemo malo vidoviti?

- Što više nastupati u inozemstvu, kako s “Crtom” tako i na standardnim koncertima, a onda malo stati, sabrati dojmove i uzeti predah prije novog zaleta.

Zaključno: Sara Renar u tri-četiri riječi?

- Glavno da nije dosadno.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

Nema napretka bez rizika, bez izlaza iz svoje zone komfora. Umjetnik mora stalno ispitivati, istraživati i upuštati se u nove izazove.

Igru i dalje vode industrijski giganti i bez kapitala teško da se može govoriti o globalnom proboju na tržište.

Arhitekturom se, uz iznimku uređenja vlastitog stana, više ne bavim. I arhitektura i glazba preozbiljne su discipline za hobistički pristup.

UNIKATNI KONCERTNI ALBUM
Ideje i mašta najvažnije su stvari za svakog tko od glazbe traži više, bolje i jače...

Konceptualne albume nikad nije lako “opisati”, odnosno recenzirati tako da svima sve bude jasno o čemu se radi i što je u pitanju. Konceptualni albumi nekad znaju biti teška gnjavaža, jer izvedba koja se uživo doima zanimljivom, kad se ista sluša unutar četiri zida, u vlastitoj sobi, uglavnom gubi tu svoju draž izravnosti i nerijetko vodi u dosadu. Sve netom izrečeno, međutim, ne vrijedi za album “Gdje povlačiš crtu?” svestrane zagrebačke kantautorice Sare Renar. Naprotiv, ako i niste nazočili premijernoj izvedbi spomenutog projekta 17. siječnja, povodom Rođendana umjetnosti, međunarodnog projketa Europske radijske unije, preslušavanje “Crte” sa vinilne LP ploče ili u digitalnom izdanju preko Bandcampa, pružit će vam nesvakidašnji užitak koji neminovno vodi do zaključka kako je Sara Renar unikatna autorica i izvođačica, umjetnica od formata kakve su u Hrvatskoj rijetkost ili ih uopće nema. Da sad tu ne pametujem previše, pedesetak minuta albuma “Gdje povlačiš crtu?”, bjelodani je dokaz kako su ideje i mašta najvažnije stvari za svakog tko od glazbe traži više, bolje i jače, da se poslužim olimpijskim motom. A da sve bude kompleksnije (u pozitivnom smislu), nadahnutije i efektnije, osim Sare koja pjeva, svira gitaru i “izvalači” semplove, uživo su nastupali skupa s njom i Zdeslav Klarić (klavijature), Konrad Mulvaj (elektronika, perkusije), Vedran Peternel (elektronika, bas), te glumci Ivan Django Laić i Dora Lipovčan. Dramaturgiju projekta potpisuje redateljica Nora Krstulović. Apsolutno vrhunski performans!(D.J.)

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana