Magazin
IZLOŽBA “ZASTAVE IZ FUNDUSA MUZEJA SLAVONIJE”

Zastave čuvaju sjećanja:
Stoljeće i pol osječke povijesti
Objavljeno 27. siječnja, 2018.
Ovakve izložbe u Hrvatskoj prava su rijetkost, jer je takvih predmeta malo sačuvano

Otvorena 26. listopada prošle godine u zgradi Magistrata, nakon više od tri mjeseca izložba “Zastave iz fundusa Muzeja Slavonije” uskoro se zatvara. Prigoda je to za razgovor s autorom Antom Grubišićem, višim kustosom, voditeljem Kulturno-povijesnog odjela Muzeja Slavonije u Osijeku.

Kako ste došli na ideju za jednu takvu izložbu?

- U ovom slučaju ne radi se o nekakvoj posebnoj ideji za izložbu, nego o rezultatu obavljanja temeljnog posla kustosa u muzeju kojem je zadnji korak izlaganje i objavljivanje materijala. Dakle, izložba i katalog. Tu sam zbirku zadužio prije dvadesetak godina i od tada je obrađujem, isto kao i zbirke starih karata, dokumenata, uniformi i diploma. Međutim, kako to nije jedini posao kustosa u muzeju - zbog čega ste prisiljeni raditi, što bi se reklo, frontalno - sve ide mnogo sporije. Tako na Povijesnom odjelu dosta toga treba, ili bi trebalo objaviti i u člancima te monografijama.

RESTAURACIJA JE SKUPA

Kao autor, s obzirom na to da se izložba uskoro zatvara, kako biste ocijenili izložbu, koliko je izložba uspjela i u smislu posjećenosti i reakcija javnosti?

- Ovakve izložbe u Hrvatskoj prava su rijetkost, jer je takvih predmeta malo sačuvano. Iz toga proizlazi kako ni muzejska publika nije imala prilike vidjeti ovakve predmete na nekoj zasebnoj izložbi. S obzirom na velike formate predmeta i pojedinačnu obradu, nisam ni sam do sada ovo vidio okupljeno na jednome mjestu. Domaća lokalna javnost uglavnom je začuđena, udivljena i ponosna na to što je sve Osijek imao i sačuvao. Mislim i s pravom, jer ne daju gradu vrijednost i identitet samo visoki tornjevi i viseći mostovi.

Kojim ste se načelom vodili kad ste izabirali koje ćete zastave uvrstiti u izložbu? Koliko je taj posao bio složen i s obzirom na restauraciju?

- Izložbi je naziv “Povijesne zastave u Muzeju Slavonije do 1945. godine”, ali je mogao biti naziv i “Stare osječke zastave”. Prvi je jasniji i stručno prihvatljiviji pa je zato i odabran. Izložene su zastave do 1945. godine, jer su nakon toga ranije udruge i zastave manje-više zabranjene. No, nije to bio glavni kriterij odabira, jer i one nakon 1945. imaju svoju dokumentarnu vrijednost. Stvar je u tome da su materijalno nezanimljive u obradi i materijalu. Naime, tada počinje vrijeme tvornički načinjenih zastava kakve danas poznajemo. Uz to, nema raznovrsnih, nego su jednoobrazne, kao i većina toga u ondašnjem društvu. Rad sa starim zastavama problematičan je prije svega zbog stanja toga materijala. Sve su izrađene ručno, od svile, i sve su unikatne, s tim da najstarije u sredini imaju obostranu sliku izrađenu u tehnici ulja na platnu ili koži. Svila i koža su podložni propadanju, smeta im prašina, svjetlost, gljivice, bakterije, previše vlage, premalo vlage..., itd., pa su u nekim slučajevima ostale samo slike, a svila, tj. praktički cijelo zastavno polje gotovo je nestalo. Cijene restauracije sukladne su stanju zastave pa za ove sa slikama restauraciju plaćamo između 50 i 60 tisuća kuna, dok one bez slika znatno manje. Tako ćemo, primjerice, ove godine za restauraciju zastave konjaničkog odreda osječke građanske garde iz 1809., koja je malog formata, jer je tzv. standardt, i ima u sredini mali izvezeni osječki grb, platiti samo 15.000 kuna. Kroz dvadesetak godina uspjeli smo restaurirati 15 najugroženijih zastava. Ovim tempom restauracija će potrajati još koju godinu, s tim da nam povremeno pristižu i nove-stare osječke zastave. Tako je, eto, župnik Jurić iz Donjeg grada u povodu izložbe darovao četiri crkvene zastave kakve tipološki još ne posjedujemo, s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koje su, naravno, za restauraciju. Sve ide dosta sporo i zato što je jedini financijer Ministarstvo kulture RH. Mislim da bi se tu trebala uključiti i lokalna samouprava koja se drži po strani - jer, niti su zastave moje, ni Muzeja Slavonije, nego su vlasništvo, baština, i dio kolektivne memorije, prije svega Osječana.

Svi izloženi primjerci iznimno su vrijedni, no možete li ipak neku od zastava ocijeniti kao najvredniju, s obzirom na očuvanost i s obzirom na povijesni značaj?

- Što se tiče sačuvanosti zastava kao predmeta koji su od uporabnih postali muzejski predmeti i povijest njihova preživljavanja do danas, tu bi trebalo zahvaliti starijim muzejskim generacijama, posebice prof. Vjekoslavu Celestinu, koji je radeći sam, uz bezbroj selidbi ove institucije po gradu uspio to brižno sačuvati i prenijeti sljedećoj generaciji. Zastave su tada bile još na kopljima, od kojih je najduže oko pet metara i u lošem stanju. Nekada mu je, zaljubljeniku u numizmatiku, to bio strašan teret pokraj svih ostalih predmeta u Muzeju pa je tako jednu zastavu koja je tada bila poderana, žuta svilena krpa, obećao baciti u smeće ako ne dođe po nju onaj koji ju je darovao Muzeju. Ipak ju nije bacio. Danas, kada je ta krpa restaurirana i istražena, znamo kako se radi o zastavi najstarijeg osječkog pjevačkog društva iz 1863. Ovakvu i sličnu povijesnu vrijednost imaju gotovo sve zastave na izložbi. Mlađim generacijama obično kroz vodstva istaknem samo važnije primjere povijesnog značaja, jer iz iskustva rada u školi znam kako je previše podataka kontraproduktivno pa tako obvezno navedem jednu od četiri sačuvane zastave Osječke građanske garde, i to onu iz 1848., jer je te godine i stvorena hrvatska zastava. Ovdje se radi o zastavi koja ima ilirski grb na bijelom polju i najstarija je hrvatska zastava u Osijeku. Inače je zanimljivo da su nekada sve škole u Hrvatskoj imale svoje zastave, no malo ih je sačuvanih. Među sačuvanima najstarija je zastava osječke gimnazije iz 1842., iako se u pregledima povijesti školstva u Hrvatskoj još unatrag sto godina ističe kako je to zastava jedne škole iz Zagorja.

Na tom tragu pitanje - što nam zapravo sve te zastave pričaju, da tako kažem, koje priče o gradu Osijeku, možda o nekim stvarima koje do sada i nismo znali, bar ne šira javnost?

- Malo upućenijem promatraču na izložbi odmah je jasno kako se tu vrtloži stoljeće i pol osječke povijesti na jedan ilustrativan i poseban način. Jer ne treba zaboraviti da su zastave predmet veksilologije, pomoćne povijesne znanosti, kao što je to i diplomatika, paleografija, numizmatika itd., koje o povijesti govore opet na sebi svojstven način. Svaka od zastava ima svoju priču o vremenu u kojem se koristila i ljudima, tj. društvenim grupama kojima je simbol pripadnosti. Usput, zastave su se u 19. stoljeća u pravilu izrađivale u Beču i koštale malo bogatstvo. Bogato izrađene cijenile su se kao osrednja kuća, što nam govori o materijalnom stanju grupe. Prema materijalnoj vrijednosti tu su na prvom mjestu one osječkih cehova kojih je sačuvano više od deset. Njihove zastave govore nam o dobrom materijalnom stanju prije svega kolara, kovača, pekara, mlinara, mesara, bačvara, postolara i zidara, te u konačnici potvrđuju činjenicu kako je Osijek bio najveće obrtničko središte u Hrvatskoj. Naravno, sve imaju vlastitu povijest i zanimljivosti vezane uz njih, a za koje ovdje baš i nemamo prostora za širu priču. Povjesničaru će biti zanimljiva brojnost i jakost osječke građanske garde, a o kojoj se inače malo zna. Četiri sačuvane zastave potvrđuju njezin nastanak u vrijeme napoleonskih ratova i kraj u Prvom svjetskom ratu. Malo je poznato da su osječki građani, a ne redovna vojska koja je otišla na bojište, čuvali blago bečke riznice u osječkoj Tvrđi za vrijeme napoleonskih ratova. Isto tako, čuvali su danonoćne straže pazeći na sigurnost Tvrđe. Prema zastavama vidimo kako su imali čak dva konjanička odreda, jedan njemački i jedan domaći, da su nastupali u novim uniformama sašivenima u Beču i zastavama, pripremajući se i za svečanost proglašenja Osijeka slobodnim kraljevskim gradom. Sa spomenutom hrvatskom zastavom napadali su Tvrđu zauzetu od Mađara, iz koje se topnički razarao Donji i Gornji grad, itd. Od osječkih pjevačkih i glazbenih društava sačuvano je šest zastava, zapravo cjelokupna osječka glazbena povijest. Tu također ima niz zanimljivosti, od toga kako je Lipinu zastavu u Donji grad došao posvetiti Strossmayer u vrijeme kada je Lipa bila više od pjevačkog društva, zapravo društveni pokret hrvatskog stanovništva, do toga kako slično društvo nije moglo obaviti posvetu zastave više od deset godina zbog svađe, a posveta zastave značila je najveći spektakl u gradu s nekoliko tisuća okupljenih.

PRIČE O LJUDIMA I DOGAĐAJIMA

Neke druge zastave govore o značaju HSS-a 1930-ih u Osijeku, ugledu konobara osječkih hotela, organiziranosti vatrogasaca, starosti veslačkog sporta, oportunizmu streljača, ustrajnosti lađara ili vojnih veterana, itd. Na zastavnim vrpcama prepoznajemo i mnoga lica iz povijesti plemstva u Slavoniji, poznatih gradskih obitelji i prezimena članova koji su se pod tim zastavama veselili i pod kojima su ispraćeni na osječka groblja, kako je to bio običaj. Povjesničarima umjetnosti možda je pak zanimljivo kako su neke zastave oslikane ili izrađene prema nacrtima Franje Pfalza, Ivana Rocha, Jose Bužana i drugih raznih amaterskih umjetnika. Dakle, ovisno o oku i interesu svatko sam već nađe neku zanimljivost.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

DENIS DETLING

NAKON ZASTAVA, OSTAVŠTINA OBITELJI PRANDAU NORMANN

 

Još je rano za podvlačenje crte, ali imamo dosta razloga za zadovoljstvo. Što se tiče posjećenosti izložbe, tu ćemo također moći podvući crtu tek nakon zatvaranja. Sve u svemu, ova izložba se, nakon dužeg vremena u Muzeju Slavonije, stručno-znanstveno, sustavno i detaljno pozabavila jednom od svojih 170 zbirki. Kako i priliči 140. obljetnici djelovanja Muzeja.

- Unatoč relativno malom novčanom iznosu koji smo imali na raspolaganju, vjerujemo da je izložba atraktivna, jednako kao i sama zbirka, a pokraj svega prati je i kvalitetan katalog kojeg smo s tim sredstvima uspjeli realizirati. Već je sama realizacija izložbe uspjeh. Do sada zastave nisu bile izlagane zbog katastrofalnog stanja materijala, neobrađenosti, nepovoljnih formata i osjetljivosti materijala. Mahom su zastave izrađene od plemenitih materijala, svilenog damasta ili brokata, s obostranim uljanim slikama na platnu ili koži, ukrašene pozamanterijom, svilenim resama. Mnogim su zastavama prije izlaganja prethodili veliki restauratorski zahvati, a s obzirom na osjetljivost materijala trebalo je iznaći načine najprihvatljivijeg njihova izlaganja. One su vrlo stručno, sustavno i detaljno obrađene, što nije bio lak posao, a što je vidljivo prema katalogu koji izložbu prati. Osim toga izložba je izazvala pozornost u stručnim krugovima. Zbirka je relativno mala u odnosu na druge zbirke, ali svojom unikatnošću je vrlo vrijedna. Uostalom, sama zbirka zastava u hrvatskim okvirima odmah je poslije one u Hrvatskom povijesnom muzeju.

- Zastave daju jedan drugačiji pogled na povijest grada Osijeka do 1945. godine, njegov gospodarski i društveni život. To je dodatna vrijednost ove izložbe.

- Muzej Slavonije, kako sam naveo, ima 170 zbirki u kojima se nalazi oko pola milijuna predmeta. Najveći je muzej općeg tipa (nije specijaliziran) u Republici Hrvatskoj. Muzej posjeduje arheološku, numizmatičku, kulturno-povijesnu, etnografsku, prirodoslovnu, knjižnu i tehničku građu. Dakle brojnošću, ali i bogatstvom predmeta ne oskudjevamo. Nažalost, od zadnjeg rata Muzej nema stalni postav (izuzev arheoloških), na kojima bi prezentirao bogatstvo svoje građe. Upravo ovakvim povremenim izložbama Muzej pokušava izložiti dio svoje građe. Već nakon izložbe zastava očekuje nas nova poslastica u Muzeju Slavonije. U ožujku ćemo izložiti dio bogate ostavštine vlastelinskih obitelji Prandau Normann u Muzeju Slavonije. Muzej u svojim zbirkama iz ostavštine valpovačkih vlastelina ima oko 9000 predmeta. Iz ostavštine ćemo izložiti građu koja bi valpovačke vlasteline trebala predstaviti kao bibliofile, kolekcionare i donatore Muzeja.(D.J.)

Denis Detling, ravnatelj Muzeja Slavonije u Osijeku.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana