TvObzor
SLAVICA KNEŽEVIĆ

Cenzura je danas prisutnija nego osamdesetih
Objavljeno 26. siječnja, 2018.
Odgovorno tvrdim da je lakše režirati nego glumiti, zbog vrlo očitog razloga, a taj je da kad se zajedno namučimo i stvorimo predstavu, ja se mogu odmoriti, a glumci nastavljaju održavati taj plamen koji smo zajedno zapalili svim svojim žarom

Renomirana glumica Slavica Knežević nakon niza filmskih, televizijskih i kazališnih uloga u posljednjih se nekoliko godina posvetila režiji. Tako sada ova vedra glumica i redateljica, koju pamtimo kao Sonju Vragec iz kultnih “Smogovaca”, potpisuje i režiju predstave “Don Juan u Sohou” Teatra Exit, koja joj je bila, kako kaže, veliki profesionalni izazov. “Don Juan u Sohou” oslanja se na Molièreovog “Don Juana” iz 1665., a Patrick Marber radnju postavlja u današnji trenutak.

Više od lika

Kako je režirati takvu predstavu?

- Ovakvu je predstavu sigurno bilo najzahtjevnije režirati od svih koje sam dosad radila. I odgovornije. Zbog mnogo razloga, nabrojit ću samo neke. Don Juan je više od lika. Donhuanizam je pojam koji se stoljećima koristi kroz književnost, filozofiju, psihoanalizu i svakodnevni život (ovdje, nažalost, najpovršnije). Marberov komad je doista Molièreov, transponiran u današnje vrijeme. Mnogo lica, od kojih sedam glumi po dvoje glumaca, kao da radite dvije ili tri predstave odjednom. Uvjeti u malom nezavisnom kazalištu nisu isti kao u velikim institucionalnim kazalištima... I da, bila sam doista sama, od prve zamisli do kraja, u smislu odgovornosti za svaki segment u radu na predstavi. Dakle teško, ali time još izazovnije.

Što vas se najviše dojmilo u tom komadu?

- Humor, duh komada u prvom čitanju. A zatim, odgovor na pitanje što nam danas predstavlja DJ, pogotovo ako znamo kako su ga sve predstavljali i uzimali kao materijal za tumačenja svijeta ili čovjeka pojedinca, u mnogim djelima. I naravno, velike mogućnosti za glumačke bravure.

Kako ste vi doživjeli današnjeg Don Juana?

- Onako kako nudi komad, ali više tražeći ga u sebi i u svim saznanjima do kojih sam dolazila tražeći odgovore na najveća pitanja koja svaki čovjek kad-tad postavi, ponajprije sebi. Prepoznala sam savršenog predstavnika konzumerizma, savršenog protivnika licemjerja i strastvenog borca protiv svih iluzija smislenosti, vrijednosti, pravila, običaja, tradicija i morala, pod čijom se krinkom skrivaju svi ostali pripadnici modernog društva. Prepoznala sam ga u svima nama kao želju da to budemo, jer da možemo, svi bismo to odabrali: slobodu koju omogućuje novac, i da radimo što želimo sa strašću i nekim talentom.

Strast i pakao

O čemu ste razmišljali dok ste radili na predstavi?

- Ima li smisla baviti se Don Juanom danas na način kako su se dosad bavili s njim? I ako nema, da shvatim zašto.

Na što ste stavili naglasak u predstavi?

- Na njegovu pobunu, strast i na pakao u kojem živi, licemjerje, konzumerizam, drogu, čovjekov kronični manjak zadovoljenja i na pakao koji je u njegovoj užasnoj osamljenosti, te osjećaju da je stranac cijeli život. To mi je jako blisko. Molière svog Don Juana pošalje u pakao, a ja imam osjećaj da naš biva izbavljen iz pakla.

Kako izgleda današnji svijet iz vaše perspektive?

- Onako kako će gledatelji moći doživjeti kad pogledaju predstavu.

Je li današnje društvo, kao i lik iz predstave Don Juan, ni potpuno sretno ni nesretno ni potpuno dobro, ali ni potpuno zlo?

- Upravo tako. On je kao lik za današnjicu najpotentniji ako je potpuno ambivalentan. I da, postoji u svima nama svakodnevno. Ne sasvim, naravno. Mi smo više slični Stanu (Sganarellu) koji ga ujedno prezire i obožava.

Lakše režirati nego glumiti

Kako taj današnji konzumerizam djeluje na kazališnu i filmsku umjetnost?

- Samo obratite pozornost na crvene tepihe, korištenje medija, interneta u smislu promocije i prodaje. Potrebe da budeš primijećen, pa kako god. “Lajkaj me, prati me, ali me nipošto nemoj poznavati!”.

Glumica ste, ali kako izgleda scena kad ne igrate, kad ste u ulozi redateljice?

- Inače sam glumica koja uvijek nudi rješenja redateljima, uvijek me više zanimala cijela scena u kojoj igram, cijeli komad, a ne samo moja uloga. Tako da je to u meni uvijek išlo zajedno, tim prije što sam radila autorske predstave u grupama “Akter” i “Pozdravi”, deset i više godina nakon studija. I odgovorno tvrdim da je lakše režirati nego glumiti, zbog vrlo očitoga razloga, a taj je da kad se zajedno namučimo i stvorimo predstavu, ja se mogu odmoriti, a glumci nastavljaju održavati taj plamen koji smo zajedno zapalili svim svojim žarom, i oni su ti koji nadalje nose odgovornost za predstavu.

Umjetnost otvara neke tabu-teme, progovara o stvarima o kojima se šuti. Jeste li ikad osjetili cenzuru u kazalištu ili filmu?

- Točno. Cenzura postoji, čak i više nego kad sam ja počinjala osamdesetih. Doživjela sam je kao glumica, ali i kao redateljica ili autorica projekta koji sam odabirala, nikad si nisam dopustila takve slabosti.

Što biste poručili čitateljima?

- Da rade što ih usrećuje, da vjeruju svom doživljaju i da budu zahvalni svakome od koga dođe neko dobro. Najvažnije je da se obrazuju i ne prestanu rasti kako u poslu, tako i kao osobe.

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL
DAROVITI, DRAGI I PAMETNI

U predstavi ima mnogo mladih i talentiranih glumaca, kako je s njima raditi?

- Da, mnogo je glumaca jer imamo sedam alternacija. Zahvalna sam im na podršci i sve ih zovem svojim asistentima. Daroviti, dragi, pametni i lijepi. I svi su dosta zaposleni u drugim projektima. Čak sam i sama radila više nego što sam planirala na drugim obvezama u Gavelli - Richard III. i na ADU gdje sam asistentica na Odsjeku glume, pa je samo to bio najveći problem u radu. Tako sam imala osjećaj da stojimo na jednome mjestu i ne mičemo se gotovo tri tjedna. Onda smo se ipak skupili, pa se počela nazirati i predstava. Bilo je teško i poučno za sve. Zahvalila bih svima od srca.