Poznavatelje prilika u globalnom građevinskom biznisu, ali i geopolitičkih kombinacija u ovom dijelu svijeta nije iznenadio ulazak moćne kineske državne tvrtke China Bridge and Road Corporation iz Pekinga u izgradnju hrvatskog projekta desetljeća, Pelješkog mosta, a jedne naše novine već su se upitale je li to početak velikog prijateljstva Hrvatske i Kine.

Navodno Hrvatsku sada očekuju brojna druga kineska ulaganja u našu industriju, a naročito u građevinski sektor, pri čemu se naši građevinari nadaju da bi ih Kinezi mogli angažirati kao podizvođače. To je i naša dostojna uloga na koju se moramo naviknuti - da se u vlastitoj zemlji nadamo da ćemo biti bar podizvođači kada za velike stvari nismo dorasli.

Odabirom Kineza na natječaju za javnu nabavu (u igri su bile i austrijska tvrtka u djelomičnom ruskom vlasništvu Strabag te talijansko-turski konzorcij Astaldi-IC Ictas Insaat) otvaraju se brojne mogućnosti, a naša bi zemlja mogla očekivati kineska ulaganja u vrijednosti od dvije milijarde eura. Premijer Andrej Plenković na sastanku na vrhu 16 zemlja središnje i istočne Europe i Kine, održanom krajem prošle godine u Budimpešti, već je obznanio naš popis želja, navevši kako su glavna područja hrvatskog zanimanja ulaganja u infrastrukturu, luke i turizam. Iz naše male hrvatske perspektive nismo ni svjesni kolika je moć i ambicija kineskog gospodarstva, koje u Europi kupuje sve, od robota do tekstila.

Navodno je nakana Pekinga pokupovati sve ono što mu je potrebno kako bi od 2025. Kina prestala ovisiti o zapadnoj tehnologiji. Ono što Kineze najviše zanima jest kupnja visokotehnoloških tvrtki, naročito iz područja zrakoplovne i svemirske industrije, iako se ovih dana otvorila mogućnost da kupe i nizozemski tekstilni prodajni lanac C&A, koji je od 1841. obiteljski biznis u vlasništvu potomaka svoga utemeljitelja Clemensa i Augusta Brenninkmeijera. U nas Kinezi nemaju što vrijednoga kupiti pa se možemo veseliti da će nam bar sagraditi Pelješki most. Trošak njegove izgradnje ionako će pokriti Europska unija, što je još jedan dokaz našeg parazitizma. Kineska pojačana gospodarska i politička ekspanzija u Europi dio je strategije osmišljene u sklopu 13. zaredom petoljetke, za razdoblje 2016. - 2020., kao i probuđene svijesti o važnosti širenja kineskog političkog utjecaja ne samo u Aziji i Africi (gdje korporacija CBRC gradi već godinama) nego i u središnjoj i istočnoj Europi.

No, dok ta i takva Kina u zapadnjačkoj, europskoj, demokratskoj i katoličkoj Hrvatskoj gradi most, u vlastitoj zemlji provodi masovno rušenje katoličkih crkava! Posljednja je uništena dva dana nakon Božića, na blagdan Nevine dječice (koje li simbolike!), u selu Zhifang u pokrajini Shaanxi, unatoč prosvjedu lokalnih katolika, koji su uzvikivali: „Sloboda vjeroispovijedi!“ Ta crkva sagrađena 1999. dobila je od kineskog komunističkog režima sve papire za svoju gradnju. Ekipa poslana na rušenje katoličke crkve, koja ne pripada progonjenoj podzemnoj Crkvi vjernoj Rimu, nego režimskom Kineskom domoljubnom katoličkom udruženju (!), uništila je sav interijer u crkvi uključujući križ i tabernakul (svetohranište) ne dopustivši vjernicima da iznesu stvari koje smatraju vrijednima. Prije desetak dana srušena je uz uporabu dinamita i velika protestantska crkva u Linfenu, gradu u istoj pokrajini. U svibnju prošle godine razorena je i kršćanska crkva u gradu Shangqiuu, u pokrajini Henan, te je policija premlatila vjernike koji su se tome suprotstavljali, a 40 njih je i uhitila zajedno s njihovim pastorom. Godinu dana prije u sukobu s rušiteljima crkve u Zhumadianu, također u Henanu, ubijena je pastorova supruga. U pokrajini Zhejiang razoreno je ili oskvrnuto čak 1500 crkava. “Produktivnost” je to ravna onoj kineske industrije! Kada je riječ o zabranjenoj podzemnoj Katoličkoj Crkvi odanoj Rimu, valja podsjetiti kako brojni njezini biskupi i svećenici trunu u kineskim “logorima za preodgajanje”. Na udaru kineskog komunističkog režima otkada je na njegov vrh zasjeo ambiciozni Xi Jinping, tvorac kineskog “prodora na Zapad”, naročito su križevi na crkvama. Rezultat je to njegove politike daljnjeg učvršćivanja moći i “sinizacije”, odnosno dodatnog pokinezivanja Kine iliti odbacivanja stranih utjecaja, što jako miriše na stečevine Kulturne revolucije (1966. - 1976.), koja je Kinu zamalo uništila iznutra. Neki su barbarsku politiku Xijeve Kine prema kršćanskoj manjini (100 milijuna ljudi) i masovno uništavanje njihovih crkava već nazvali “progonom dostojnim Islamske države”.

Iako bi surađivala sa Zapadom i pokupovala ondje sve što vrijedi, uključujući i strateški vrijednu tehnologiju, pa i vladala svijetom, komunistička Kina kod kuće progoni kršćane svih denominacija, uključujući i katolike, čak i danas, u 21. stoljeću. Valjalo bi provjeriti, ako se ne usudi Hrvatska, neka to učini Europska unija, sudjeluje li China Bridge and Road Corporation sa svojim ljudima i strojevima u rušenju katoličkih crkava u svojoj zemlji. Kako Kina, koja želi biti priznata i cijenjena u cijelom svijetu misli sjediti na dvije stolice, u katoličkoj Hrvatskoj graditi mostove, a na svome teritoriju katoličke crkve sravnjivati sa zemljom? Moraju li katolički vjernici na jugu Hrvatske organizirati straže oko svojih crkava kako ih kineski djelatnici CBRC-a ne bi u slobodno vrijeme dizali dinamitom u zrak?

Istini za volju, crkve su u i našim krajevima rušene ne samo u ratu nego i u miru. Jedno naše malo istraživanje pokazalo je da je jugoslavenski komunistički režim nakon Drugog svjetskog rata srušio katoličku crkvu Srca Isusova u Zvorniku (1946.), trobrodnu crkvu sv. Vendelina u Zemunu (1947.), crkvu sv. Mihaela u Staroj Gradišci (1948.), neizgrađeni velebni kompleks Svetišta Srca Isusova u Osijeku, (1948.), crkvu Presvetog Otkupitelja u Rijeci (1949.), crkvu sv. Petra u Bosanskom Petrovcu (1949.), crkvu u Drvaru (1949.), crkvu sv. Karla Boromejskog u Karlobagu (1958.) i baroknu kapelicu sv. Roka iz 17. stoljeća u Kumrovcu (1962.). Posljednja je očito smetala vjernicima titoističkog kulta. Ideološka braća današnjih kineskih komunista dokrajčila su ili u potpunosti srušila čak šest židovskih sinagoga uključujući onu u Rijeci (1948.) i Osijeku (1950.) te džamiju u središtu Zagreba (1948.). Dakle, ne možemo se ni mi takvom istom epizodom ponositi. Ipak, neka nam bude dopušteno da našim kineskim prijateljima predložimo da počnu izgradnju mostova u svojoj zemlji prema ondje progonjenim katolicima, protestantima i muslimanima.