TEMA TJEDNA: OBLJETNICA KRIZE - SVIJET I HRVATSKA 2008. - 2018 (I.)
Da je današnja ekonomija pisana kao glazba, bila bi u C-duru. Ona kliče hvalospjeve slobodnom tržištu, baš kao što oni koji odlaze u crkvu za Božić ustaju i pjevaju “Narodi se kralj nebeski”. No svijest od koristi slobodnog tržišta ne smije nas spriječiti u tome da vidimo njegove nedostatke. Želimo da ekonomija bude u nekom molu, sličnija “Simfoniji iz Novog svijeta” nego “Narodi se kralj nebeski” - zapisali su George A. Akerlof i Robert J. Shiller u svojoj sjajnoj knjizi o krizi “Pecanje naivaca - Ekonomija smicalica i prijevara”.
Tim poučnim uvodom počinjemo našu “inventuru krize” kad su se, prije deset godina, u SAD-u počele rušiti prve pločice domina koje će lančanom reakcijom brzo dovesti do globalnog financijskog kolapsa. Tu su dramu u Europi možda samo stručni bilteni popratili kratkom crticom. Zatim su se pojavile nešto veće vijesti, ali i tad je to zanimalo samo stručnjake. Ali zatim su vijesti o krizi polako počele dolaziti i na naslovnice, jer su nevolje došle i u Njemačku - banka IKB iz Düsseldorfa previše se kockala i morala je biti spašena novcem poreznih platiša i državnim jamstvom. Burzovne krivulje u cijelom svijetu brzo su krenule u samo jednom smjeru - prema dnu. Sljedećih mjeseci iznova se otkrivalo u kojoj je mjeri svijet novca umrežen i kako čak ni male, provincijske banke i novčarske institucije nisu zaštićene od problema. A kada je u rujnu 2008. propala golema američka investicijska kuća Lehman Brothers, činilo se da više nitko nije siguran od katastrofe.
NEGIRANJE STVARNOG STANJA
“Mi još uvijek rješavamo probleme te krize, ali još nismo došli do razdoblja nakon krize”, znakovite su riječi za Deutsche Welle Axela Webera, tada predsjednika njemačke središnje banke, a danas na čelu švicarske banke UBS. “Tek kad se sva ta propala ulaganja provedu kroz knjige i kada ti gubitci budu realizirani, možemo reći da je kriza završena”, konstatirao je Weber. I bio je u pravu. Jer mnoge banke nemaju ni danas snage da konačno priznaju svoje avanture iz prošlosti. Drugim riječima, i najveće novčarske institucije danas imaju golemih problema održati se na tržištu i istovremeno odgovarati na pravu poplavu propisa i upita tijela za regulaciju.
No bitno je pitanje jesu li i političari nešto naučili u proteklih deset godina i namjeravaju li i dalje zajedničkim snagama držati pod kontrolom svijet financija. Jer financijske su krize i previše česte: 1999. morali su razgovarati o krizi koja je pogodila Aziju, a onda i 2008., kada je kriza pogodila gotovo cijeli svijet, pa i Hrvatsku.
Što se pak Hrvatske tiče, podsjetimo, dok se svijetom širila najveća financijska kriza od Velike depresije, tridesetih godina prošlog stoljeća, bivši premijer Ivo Sanader tek krajem 2008. na sastanku sa sindikatima priznaje da su proračun i gospodarstvo u problemima. “Bez dramatike, visimo o niti”, kazao je tada Sanader, pozvavši socijalne partnere na dogovor jer je država, kako se slikovito izrazio, “u banani”. No taj isti Sanader još je i početkom 2009. tvrdio da Hrvatska nije u recesiji: “Očekujem, a mogu obećati da ću učiniti sve, da Hrvatska ne upadne u recesiju”, tješio nas je bivši premijer dok se kriza neumoljivo valjala i preko Hrvatske.
I nakon Sanadera svi su se premijeri, od Jadranke Kosor do Zorana Milanovića i Tihomira Oreškovića, kao i mnogi drugi istaknuti ministri i političari, hvatali za slamku spasa i optimistično nas tješili neznatnim pomacima te tvrdnjama da smo nadomak izlasku iz krize. I tako sve do današnjih dana, do premijera Andreja Plenkovića, kad se napokon vide i konkretni znaci da smo na putu izlaska iz krize. Dobri pokazatelji jesu rast BDP-a, povećan izvoz, poboljšan kreditni rejting, veća potrošnja građana, ali... Još uvijek ostaje to “ali”, jer, kako upozoravaju neki ekonomski analitičari, sve to je više rezultat promjena nabolje u okruženju, povlačenja sredstava iz EU fondova i rekordne turističke sezone, a znatno manje korjenitih strukturnih reformi. A i građani na svojoj koži još uvijek osjećaju teret dugogodišnje krize, a manje rezultate izlaska iz recesije.
Inače, kaže se da “uvijek treba iskoristiti priliku koju pruža dobra kriza”, no Hrvatska ne samo što krizu nije iskoristila nego ju je i nepotrebno produžila i ojačala. Da smo kroz krizu prošli kao prosječna zemlja Nove Europe, BDP, a i plaće, danas bi nam bio veći za oko 15 %. Manje ljudi bi se iselilo, nekretnine bi vrijedile više, pišući o istoj temi zaključuje i ugledni poduzetnik i investitor Nenad Bakić.
Naime, kad je izbila svjetska kriza, Hrvatska je mislila da se to događa negdje drugdje. Imali smo visoke stope rasta, ali bazirane na potrošnji, građevini i zaduživanju. Malo tko je razumio da rast nije zdrav. Kako se kriza u svijetu u početku najviše manifestirala padom na burzama, a Hrvati ipak nemaju znatna sredstva u dionicama, a i pristupali su im špekulativno, gubitke zbog pada Zagrebačke burze spremili su u “drugu ladicu” - nisu ih povezali sa stvarnom ekonomskom krizom, navodi Bakić.
DVIJE HRVATSKE
A u trenutku kad se kriza napokon počela osjećati - BDP je pao tek 2009. - pokazalo se da postoje dvije Hrvatske: jedna koja gubi poslove, bankrotira i iseljava se, i jedna koja i kroz krizu živi dobro. Kroz krizu je porastao broj zaposlenih u državi, ali je 150.000 ljudi u privatnom sektoru izgubilo posao. Sve to vrijeme navodni su “zaštitnici radnika” tvrdili da se nikakve reforme ne smiju provoditi, “da se ne ugroze radna mjesta”, objašnjava Bakić hrvatski začarani krug te dodaje: Štoviše, vlast je na probleme krize uglavnom reagirala tako da je štitila razne interesne skupine, povlađivala im, pa je djelovala negativno na strukturne probleme! Sve se rješavalo tako da se ništa ne promijeni, da sve ostane isto. Premijer Milanović bio je brutalno iskren: Naš način života moramo zadržati, a to malo više košta. Tu je jasno da “naš” znači rentijerska Hrvatska, u kojoj se ništa nije smjelo promijeniti, a oni kojima se sve stubokom promijenilo (ostali bez posla, morali se iseliti) nisu bili ubrojeni u “mi”.
Uglavnom, za šest godina krize zaostali smo za Europom za više od 15 % gospodarskog rasta. Stoga su plaće i dalje niske - a mogle su biti dvadesetak posto više - ljudi se iseljavaju, cijene nekretnina padaju. A društvena atmosfera i dalje je prožeta nezadovoljstvom, premda pozitivnih pomaka ima, dodaje Bakić i zaključuje: “Deset godina nakon izbijanja svjetske krize Hrvatska ostvaruje solidan gospodarski rast. On je ostvaren jednim dijelom konjukturom na našim izvoznim tržištima i restrukturiranjem privatnog sektora. Ali jednim dijelom i na EU fondovima, te niskom cijenom nafte. No ponajviše rentom od turizma.”
Sve u svemu, pošteno govoreći, napredak se ipak nazire, a državni čelnici pozivaju na optimizam pa tekst onda možemo završiti jednom “šalom”. Naime, kako je objavila Hrvatska kamping udruga, “nakon deset godina krize sve bolje posluju i nudistički kampovi”, pa tko voli, nek izvoli, ionako nas je najviše ostalo samo s gaćama na štapu.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
PRVI PUT OD 2004. FITCH NAM DIGAO REJTING
Hvale, ali i upozoravaju...
Rejting-agencija Fitch unaprijedila je hrvatski kreditni rejting, pa kod te bonitetne kuće od sada imamo ocjenu BB+, sa stabilnim izgledima, i to kako za zaduženja u stranoj tako i za zaduženja u domaćoj valuti. Nakon ocjene BB sa stabilnim izgledima, ocjena BB+ koju nam je dodijelio Fitch prvo je povećanje kreditnog rejtinga Hrvatske nakon 2004. godine. Doduše, BB+ govori da smo i dalje, s apekta svjetskih financijaša, rizična zemlja, jer nam je bonitetna ocjena i dalje u statusu “smeća”, ali sada nas od povratka u investicijski rejting, a time i bolje uvjete zaduživanja države, više ne dijeli tako velik put. No daljnje kretanje rejtinga ovisit će prije svega o potezima hrvatskih vlasti, posebno na planu provedbe reformi, ističe makroekonomist Splitske banke Zdeslav Šantić. Fitchevi analitičari ističu kako je godinu iza nas obilježio zamjetan oporavak hrvatskoga gospodarstva, koji je u znatnoj mjeri pomogla izvrsna turistička sezona, a hvale i napore na smanjenju proračunskog deficita i visine javnoga duga. Sličnu stopu gospodarskog rasta kao u 2017., tri posto, najavljuju nam i za ovu godinu. No u izvješću upozoravaju i na negativna demografska kretanja, kao i na prezaduženost tvrtki i slaba ulaganja.
NEVEN VIDAKOVIĆ
MORAMO SE PRIPREMITI ZA SLJEDEĆU KRIZU
Ekonomija se kreće kroz poslovne cikluse koji se sastoje od ekonomskoga rasta ili ekspanzije i recesija ili kriza. Što je trajanje ciklusa rasta druže, to ljudi obično zaborave pripremiti se za sljedeću krizu. Dva izrazito dugačka razdoblja ekonomske ekspanzije 1990. - 2000. i 2001. - 2008. u SAD-u su kreirala osjećaj da ekonomiji kreditni ili burzovni baloni ne mogu ništa.
Slično je bilo i u Hrvatskoj, koja je na valu kreditnoga balona 2000. - 2008. stvorila prividno sjajnu ekonomsku sliku: broj zaposlenih je rastao, državni prihodi su rasli, građani su zbog kredita živjeli iznad svojih mogućnosti. S dolaskom krize, sjaj je vrlo brzo nestao i pokazala se nespremnost Hrvatske da se nosi s ekonomskim problemima.
Hrvatska je u razdoblju 2000. - 2008. živjela na kreditima, kao što danas živi na turizmu. Višak proračunskih prihoda koristio se samo za novu državnu potrošnju, a kreiranje stabilne ekonomske strukture bilo je ostavljeno za ekonomske katastrofičare koji su upozoravali na ekonomiju koja će imati ozbiljne probleme s prvom pojavom krize.
Danas se proračun puni turizmom kao nekada kreditnom potrošnjom. Turizam je jedna od ekonomskih grana koje imaju najveći pad prihoda kada nastupi kriza. Prve stvari koje se ljudi u krizi odreknu su putovanja.
Kada je kriza počela 2007. godine, SAD je reagirao brzo, agresivno i precizno. Ekonomski pad nastao krizom nadoknađen je za dvije godine u SAD-u, a izgubljena radna mjesta za pet godina. EU je nakon oporavka mislio da je kriza u SAD-u kratkoročna i da neće pogoditi EU, onda je uslijedila Grčka koja je jasno pokazala problem prezaduženosti nekih država EU-a. Odgovor EU-a na krizu u Grčkoj i ostalim takozvanim državama PIGS-a značajno se razlikovao od ekonomske politike koja je provođena u SAD-u. Umjesto konkretnih mjera poticanja ekonomskoga rasta, nastupila je ekspanzivna monetarna politika koja nije dala puno rezultata, jer banke nisu kreditirale poduzeća zbog povećanja regulative, a državama se nametnuo rigorozan program štednje. Gomilanje nove regulative dovelo je do toga da se paraliza sustava zbog regulative proglašava kao stabilnost. Krajnji rezultat je slab ekonomski rast i nemogućnost kreiranja novih radnih mjesta, osim u nekoliko država EU-a predvođenih Njemačkom. Države koje nisu mogle generirati ekonomski rast jednostavno su se financirale novim dugom. Ovakva ekonomska politika stvorila je novu podjelu u EU-u: na države s malim i na države s velikim dugom.
Ekonomske politike u EU-u odrazile su se i na Hrvatsku. Zbog trome ekonomske politike za vrijeme krize koja se svela na povećanje poreza kako bi se napunio državni proračun, Hrvatska je prešla iz kategorije manje zaduženih u visoko zadužene države.
Hrvatska je danas u fazi ekonomskoga rasta. Na ekonomski oporavak snažno su utjecala dva faktora. Prvi je oporavak EU-a koji je povećao potrošnju i time povećao prihode od turizma. Drugi je iseljavanje, zbog kojega su pali troškovi državnoga proračuna za socijalna izdavanja i smanjio se broj nezaposlenih. Tako da su se dva važna ekonomska pokazatelja značajno poboljšala - deficit državnoga proračuna i stopa nezaposlenosti.
Sada je pitanje - hoćemo li se pripremiti za sljedeću krizu? Pri tome je fraza o strukturnim reformama potrošena. Ako radite svoj posao, onda postignete strukturu koju želite, a pričom o strukturnim reformama to se ne postiže. Pripreme za sljedeću krizu su jednostavne: otplata duga države i povećanje ekonomskoga rasta. Država bi kao cilj morala postaviti povećanje nominalnoga bruto domaćega proizvoda na 400 milijardi kuna i stanje državnoga duga na 250 milijardi kuna do 2020. godine, a ekonomske mjere podrediti tim kvantitativnim ciljevima koji su realni i ostvarivi. Ako uđemo u sljedeću krizu s BDP-om iznad 400 milijardi kuna i dugom države ispod 250 milijardi kuna, imat ćemo dovoljno manevarskoga prostora da sljedeću krizu prebrodimo s manje troška nego prošlu.
Prošlu krizu prebrodili smo tako da se država zadužila 200 milijardi kuna. Za prebrođivanje sljedeće trebat će nam otprilike ista količina novca. Ako postignemo navedene ciljeve, onda imamo šanse da kriza bude blaža, ako ne postignemo, uvijek imamo već oprobani recept: zaduživanje i prodaja državne imovine.
MARKO GRDEŠIĆ NAJGORI JE DIO IZA NAS, NO I DALJE SMO U NEIZVJESNOSTI
Premda su se nagovještaji velikih ekonomskih i financijskih problema pojavili godinu prije, službeno je kriza počela 2008. Dakle, ove, 2018., navršava se deset godina od njezinih početaka, no koliko god se čini da je dubioza manje, posljedice krize osjećamo i danas.
Koliko se kriza odrazila na ukupnu sliku stanja društva u posljednjih desetak godina, napose ovdje, u Hrvatskoj?
- S obzirom na vraćanje ekonomskog rasta, slika se nešto popravlja. Izvoz je porastao, počele su rasti i realne plaće. Međutim, stopa zaposlenosti, tj. udjel onih koji rade u cijeloj populaciji mijenja se vrlo sporo, i dalje je nepovoljan, ispod 60 posto. Rast realnih plaća dobra je vijest, ali ako raste i nejednakost plaća, velika većina ljudi neće osjetiti taj napredak. Porezna reforma, kojom se smanjila progresivnost poreza na dohodak, ujedno je potaknula rast upravo tih najvećih plaća. Rast izvoza je dobra vijest, ali je pitanje koliko izvozni sektor pridonosi rastu zapošljavanja. Osim toga, iako se vratio ekonomski rast, ne smanjuje se trend rasta prekarnog rada. Novi poslovi su nestalni, a ugovori na neodređeno vrijeme sve su rjeđi. Za mlade ljude to znači godine i godine ekonomske neizvjesnosti. U takvim uvjetima oni ne mogu planirati svoj život na dugi rok. S time je, naravno, povezano i iseljavanje, koje se ubrzalo upravo u posljednjih deset godina.
PROPUŠTENA VELIKA PRILIKA
S aspekta političke ekonomije - kakva bi bila ocjena, da tako kažem, proteklih deset kriznih godina?
- Nažalost, to je područje gdje nema mnogo razloga za optimizam. Naime, moglo se očekivati da bi kriza mogla otvoriti prostor za dodatno eksperimentiranje s ekonomskom politikom. Tako je nakratko i bilo u vremenu odmah nakon krize. Ali ubrzo se ekonomska politika opet svela u okvire uobičajene prakse. To pogotovo vrijedi za Europsku uniju, gdje se brzo vratio fokus na štednju, na fiskalnu konsolidaciju i na reforme na strani ponude, a to prije svega podrazumijeva reforme na tržištu rada - da radnici postaju što “fleksibilniji”. To je onaj isti neoliberalni paket koji odgovara samo nekim zemljama i unutar tih zemalja samo nekim segmentima društva. U Europskoj uniji odgovara prije svega njemačkim izvoznicima, kojima treba valuta s niskom inflacijom da bi bili kompetitivni na globalnoj razini.
Za malu zemlju kao što je Hrvatska to prije svega znači da smo ovisni o monetarnoj politici, koja se formulira u Frankfurtu, i fiskalnoj, koja se formulira u Bruxellesu. Monetarna politika već je uvelike izvan naših ruku jer HNB nema volje da iskoristi ono malo autonomije što nam je ostalo. Dapače, želi da što prije preuzmemo euro pa da i to malo autonomije nestane. A u području fiskalne politike proračunski se deficiti reguliraju smjernicama tzv. europskog semestra i procedure “prekomjernog deficita”. Ekonomska politika se u Hrvatskoj svela na to da se ispune očekivanja stranih kreditora kako bi se očuvali relativno povoljni uvjeti kreditiranja države, a zatim i stanovništva. Ako želimo upravljati svojom sudbinom, ekonomska politika treba izići iz tih okvira. Postoje ideje s kojima bi se moglo početi eksperimentirati u manjem obujmu, čak i u Hrvatskoj: kvantitativno popuštanje “za narod”, helikopterski novac, moderna monetarna teorija, zajamčeni temeljni dohodak ili zajamčeno zaposlenje itd. To su ideje koje čak i nisu nešto radikalne.
Koliko su za krizu krive rejting-agencije? Mnogi upravo njih prozivaju da su najodgovornije... Koliko je RH bila i jest ovisna o njihovim ocjenama?
- Rejting-agencije u različitim zemljama imaju različite uloge. U načelu, rejting-agencije trebale bi smanjivati transakcijske troškove privatnim investitorima tako da informacije o kvaliteti raznih financijskih papira učine javno dostupnima. U Hrvatskoj se njihova uloga očituje u načinu na koji daju blagoslov državnoj politici. A svi kao da su zaboravili kolika je bila njihova blamaža 2008. godine, kada su preko noći morale priznati da su njihove ocjene raznih financijskih proizvoda potpuno fiktivne. Kod nas političari strepe pred ocjenama koje će rejting-agencije dati zemlji. Ekonomski snažnije zemlje sebi mogu dopustiti da ignoriraju rejting-agencije. Tragikomično je da hrvatski političari pokušavaju poentirati na skromnom porastu rejtinga koji se nedavno dogodio. To je zapravo simptom njihove slabosti.
Na globalnoj razini i dalje postoje strahovi da bi se financijski slom mogao ponoviti. Naime, regulacija Wall Streeta nije iskorijenila trgovinu financijskim derivatima. A velike investicijske banke koje su prije deset godina bile prevelike da bi ih se moglo pustiti da bankrotiraju sada su još veće. Koncentracija na američkom bankarskom tržištu se povećala, a ne smanjila. Od Trumpove administracije ne treba očekivati da bi se mogla uvesti stroža regulacija. Ta je administracija ionako prepuna ljudi koji dolaze iz Goldman Sachsa i ostatka financijskog sektora. Obama je propustio povijesnu priliku da regulira financijski sektor onda kada je on zaista bio u strahu od politike. Više nije. Međutim, velika promjena od krize do danas je u tome što sada najveće svjetske banke više nisu američke, nego kineske. To signalizira smjenu na vrhu svjetskog kapitalizma.
RELATIVNA BLAGOST KRIZE
Može li se zaključiti da je kriza nastala 2008. privedena kraju, da je američka, europska i općenito svjetska ekonomija (financije, gospodarstvo) izišla iz recesije?
- Najgori dio krize je iza nas. Na sreću, izbjegnut je strmoglavi rast nezaposlenosti i val bankrota koji je prijetio da tu krizu pretvori u novu Veliku depresiju. Izbjegnut je i agresivni izolacionizam kakav se dogodio tridesetih godina dvadesetog stoljeća. To je sve, naravno, pozitivno, ali ujedno valja primijetiti da je relativna blagost krize značila i to da je većina političara i ekonomista mogla zaključiti kako ne treba mnogo mijenjati ekonomske ideje i modele kojima se koristimo. Upravo je dubina Velike depresije omogućila da se i sama ekonomska struka temeljito promijeni. Ovaj put nije bilo tako. Zato se uglavnom i dalje vrtimo u krugu. Uskoro bi se, međutim, zbog ekoloških problema moglo dogoditi da ćemo zaista morati radikalno promisliti ekonomske ideje na kojima zasnivamo naša društva.
Hrvatska pokazuje znakove koji upućuju da smo izišli, ili bar izlazimo, iz krize, rastao je BDP, izvoz, zaposlenost... Drugim riječima, jesmo li doista u RH izišli iz krize ili će to pokazati tek ova, 2018. godina?
- Formalno, iz krize smo izišli, ali to malo znači kada je riječ o raznim ekonomskim problemima s kojima se borimo. Treba prestati toliko pozornosti posvećivati stopi ekonomskog rasta. Da bi se znalo koliki je standard u nekoj zemlji, ta brojka nije dovoljna. Treba, primjerice, znati koliki dio primanja ljudi troše na hranu. U Hrvatskoj je to oko 30 posto (u EU je više samo u Rumunjskoj). A u Njemačkoj i Irskoj je to oko 12 posto. U Njemačkoj i Irskoj građani troše dvostruko više na rekreaciju i kulturu nego u Hrvatskoj. To su realne informacije o standardu ljudi. Pozitivna stopa ekonomskog rasta uglavnom znači samo to da će se državni proračun puniti uspješnije.(D.J.)