Magazin
SVETI VINKO VEĆ SE UKAZAO

Vinceška u baranjskim
vinogradima: Snaše,
čaše i kobasice naše
Objavljeno 20. siječnja, 2018.
LUDILO SE OČEKUJE U PONEDJELJAK, KAD SVI PUTOVI VODE PREMA BARANJSKOJ PLANINI I NIZINI..

Prema podatcima eVisitora, informacijskog sustava za prijavu i odjavu turista, tijekom prosinca na području Baranje zabilježeno je 30-ak posto više dolazaka i 70-ak posto više noćenja nego u istom razdoblju prošle godine, što je i te kako zapažen pomak nabolje u lokalnom turzimu.

- Ovo je najbolji pokazatelj da je Baranja zanimljiva tijekom cijele godine, a posebice zimi - kažu u TZ Baranje, naglašavajući kako sve treba zahvaliti vrijednim turističkim djelatnicima i dobroj ponudi, kako onoj eno-gastronomskoj, tako i ostalim zanimljivim sadržajima.

PO STARIM OBIČAJIMA

A zanimljivih (i tradicionalnih) sadržaja, koji će, sigurno je, u Baranju privući još veći broj gostiju, prepuni su siječanj i veljača, zimski dijelovi godine. Vrijeme je to kada kontinentalni dio Hrvatske, pa tako i Baranja, širom otvara svoja vrata brojim posjetiteljima, i domaćim i inozemnim. Krenimo redom. Samo dva dana dijele nas od najvećeg vinskog blagdana, dana svetog Vinka, u Baranji tradicionalne - Vinceške. Teško je da će koji vinski podrum ili gator toga dana biti prazan. Obilježavanje Vinceške, doduše, zbog (radnog) dana na koji ona pada, već je počelo, ali će (i) u ponedjeljak svi putovi voditi prema Baranjskoj planini i njezinoj okolici. Kao što stari dobri običaj nalaže, na trsove će biti obješeni najveći primjerci suhih kobasica, a vlasnici vinograda, nakon što kobasice zaliju prošlogodišnjim vinom, obavit će prvu 'pokusnu' rezidbu. Odrezane trsove, koji su svojevrsni pokazatelj buduće vinogradarske godine, odložit će u svoje podrume...

MASKIRANA PETARDA

Legenda kaže kako će vino biti dobro ako se na dan svetog Vinka, zaštitnika vinara i vinogradara, snijeg do podneva rastopi dovoljno da se stvore lokvice u kojima se vrabac može okupati. No, za legendu više nikoga nije briga. Bilo snijega ili ne, na tisuće će vinoljubaca pohoditi Baranjsko vinogorje. Hoće li im konačno odredište biti tradicionalna beljska Vinceška kod nove Vinarije na Banovu brdu, odnosno podrumi nekog od brojnih baranjskih vinara, ili će se spustiti u podnožje jedine baranjske uzvisine te izabrati društvo Zvonka Bogdana, Stjepana Jeršeka-Štefa i ostalih u Kovač čardi, pokazat će vrijeme. Svima će zajedničko biti jedno - kušanje vrhunskih baranjskih vina i autohtone gastroponude. Grah na mali milijun načina, čobanci i razni paprikaši, pečene slanine i kobasice ili 'pod 45 stupnjeva' narezane delicije, krasit će stolove svih baranjskih vinskih destinacija. Dodatni štih davat će i tamburaši, u najgorem slučaju karaoke. A diljem “šokačkog dijela brda” orit će se poznata pjesma: “Al' je fino to baranjsko vino, lud bi bio 'ko ga ne bi pio.”

Proslavljat će poneki Vincešku i nekoliko dana, možda skroz do početka baranjskog pokladnog ludila, koje također ima značajno mjesto u zimskom turističkom kalendaru. Ljutio se netko ili ne, počasno mjesto u organiziranju pokladnih događaja zauzima Baranjsko Petrovo Selo i tamošnje Petaračke buše. Stanovnike Petarde, polako ali sigurno, već je sada počela tresti pokladna groznica. Petaračke su buše zaštitni znak ovog baranjskog sela, sada već nadaleko poznatog po ovoj pokladnoj manifestaciji, na koju dolaze gosti iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. Tako će, tvrde Petarci, biti i ove godine, nešto ranije nego inače, budući da je termin za Male buše, sastavni dio manifestacije, već 4. veljače. U utorak, pak, 13. veljače, središnji je dio petaračkog pokladnog ludila. Planirano je tada tradicionalno čitanje vrapca, spaljivanje fašnika i, dakako, vol na ražnju. Budući da su buše vrlo aktualne, svake godine, tijekom čitanja vrapca, riječima vrapca i nekim postupcima 'bocnu' sve one koji to zaslužuju.

Podsjetimo, na prvim, reintegracijskim bušama, u selo nije smjela ući prijelazna policija, a na lomači su “gorjeli” csetnik (tako se piše) i general Klein. Običaj paljenja lutke (fašnika) prekršili su kada je, zbog tadašnje situacije na Belju, u mrtvačkom sanduku zakopana lutka koja je predstavljala “tajkuna Tadicha”. To im se kasnije osvetilo, kada su od spomenutog zatražili neku uslugu, a ovaj im odgovorio kako od mrtvog čovjeka ne mogu ništa tražiti... Petarčke buše “otvorile” su i belišćanski most, palile “gologuzog tajkuna koji hoće kupiti Belje” i nekoliko ministara. Gorjela je i lutka duha Eugena Savojskog smještena u “zrakomlatu novog beljskog vlasnika, grofa Jonahesa imotsko-moslavačkog, koji je kupnjom Belja u svoj grb stavio naziv Baranjski, pa je od petaračkih buša dobio naziv - Zmaj od Baranje”. Zapalili su svojevremeno i ministra Pastirkovića, zajedno s ptičjom gripom & kravljim ludilom, Slovence i selotejp garažu, a jednom je krivnje bio oslobođen Brankaš Glavašev. Zokija i Željka spalili su “i na ćirilici i na latinici”...

Osim bogate gastroponude i lude zabave pod maskama, tih dana mjestom prodefiliraju brojna kulturno-umjetnička društva, a u raznovrsnom programu ponešto za sebe nalaze mladi i oni stariji. Zabave pod maskama odvijaju se tih dana diljem Baranje, a “popratni događaj” zasigurno je sve masovnije pokladno jahanje. Branjin Vrh, Popovac i u posljednje vrijeme Čeminac sve su popularnija odredišta slavonsko-baranjskih pokladnih jahača. Može se reći da je pokladno jahanje u Baranju “vratila” Konjogojska udruga Baranja iz Branjinog Vrha, koja će ove godine organizirati već 11. Pokladno jahanje. Ulicama Branjinog Vrha lani je prodefiliralo nekoliko zaprega te šezdesekak konja i jahača odnosno jahačica, praćeni stotinama znatiželjnika i ljubitelja konja. Zaustavili su se na šest postaja (domaćinstava), a na svakoj od njih domaćini su ih dočekali sa stolovima punim delicija. Jahači, jahačice, maskirana povorka i brojni drugi gosti završili su u večernjim satima na zabavi u Domu kulture, a tako će biti i ove godine.

PALJENJA ULICA

Još je nekoliko baranjskih zimskih običaja kojima se, nažalost, ne pridaje veća pažnja i nisu dovoljno turistički eksponirani. Jedan od njih, primjerice, stari je šokački običaj “paljenja ulica”, koji se održavao u vrijeme fašangi (poklada). Zahvaljujući entuzijastima održao se još od vremena kada su ovim krajevima prolazili Turci. Do prije nekoliko godina postojala je čak i opasnost da paljenje o(p)stane samo u pričama, ali su se tomu usprotivili članovi gajićke Udruge vinogradara i vinara Martinovo brdo, te odlučili organizirati druženje u kakvom su vjekovima sudjelovali i uživali njihovi predci. Kako su objasnili, od Martinja pa do Čiste sride u šokačkim su se krajevima paljile ulice (u 'prijevodu' - vatra preko koje preskaču mladi). Postoji nekoliko verzija zbog čega se vatre nazivaju baš ulice, dok većina starijih stanovnika tvrdi kako je svaki sokak imao takvu vatru, pa su se nadmetali koja će biti veća. Palila se takozvana ogriževina - kukuruzovina koja je bila pretvrda za stoku, a inače je služila kao gorivo za krušne peći. Stare su se bake ljutile što im mladi pale kukuruzovinu jer je baš nije bilo na bacanje, ali običaji se, ipak, nisu ugasili.

Piše: Ivica GETTO
Zaštitio ih UNESCO

Tijekom pokladnog ludila nije naodmet skoknuti ni do mađarskog dijela Baranje. Manifestacija slična onoj u Baranjskom Petrovom Selu održava se u Mohaču. Svoje mišljenje oko mohačkih šokačkih buša dao je i UNESCO, koji je manifestaciju zaštitio kao kulturnu baštinu. Mohačke buše pohode na desetke tisuća ljudi iz raznih krajeva svijeta, a među njima, dakako, i velik broj Hrvata. Zanimljivo je da je cijeli Mohač, grad od 20-ak tisuća stanovnika, potpuno prihvatio ovaj šokački običaj (u Mohaču trenutačno živi približno 2500 Šokaca), a od 1969. godine manifestacija se gotovo potpuno financira iz gradskog proračuna. Posljednjih desetljeća jedan od najangažiranijih u organizaciji mohačkih buša je Đuro Jakšić, inače rođeni Duboševčanin, bivši član mađarskog parlamenta (kao pripadnik hrvatske manjine), koji u Mohaču živi od 1964. godine.

Buše starije od 100 godina

Nema preciznih zapisa kada su Petaračke buše prvi put organizirane. Možda je bilo i prije, ali sa sigurnošću mogu reći da su se održavale u 19. stoljeću - tvrdi seoski kroničar Franjo Kuna, podsjećajući kako su se, na istom mjestu, bez prekida, održavale sve do današnjih dana. Izuzetak su samo godine progonstva i Domovinskog rata. Osim što su s nestrpljenjem čekali da Baranja bude ponovno hrvatska te povratak u svoje mjesto, Petarci su sanjali o bušama i pokladnim danima u selu. Inače, buše su stari šokački običaj, a nekoliko je objašnjenja zbog čega se tih dana ljudi oblače u strašne maske. Sva su povezana s vremenom vladavine Osmanlija u ovim krajevima, pa su tako, vjerojatno, nastale i Petaračke, jedinstvene i karakteristične samo za Baranjsko Petrovo Selo. Zdušno ih podupire Općina Petlovac, a nesebično pomaže TZ Baranje.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

INTERVJU: SREĆKO HORVAT, HRVATSKI FILOZOF I POLITIČKI AKTIVIST

Za probleme u Slavoniji nije kriv komunizam nego kapitalizam!

2

TEMA TJEDNA: APSURDI HRVATSKOG TRŽIŠTA (NE)RADA (I.)

Svi neradnici na budžetu države

3

REPORTAŽA: URUGVAJ

Montevideo, Slavonac te vidjeo