ĐAKOVO - “Stilske vježbe” fenomen su svjetskih razmjera, a preksinoć je ta kultna predstava u dvorani Centra za kulturu u Đakovu doslovce oduševila brojnu publiku.

Najduže je to izvođena predstava na svijetu s istom glumačkom postavom, zbog čega je uvrštena i u Guinnessovu knjigu kulturnih rekorda.

Roman “Stilske vježbe” autora Raymonda Qieneaua svojedobno je poslužio kao predložak redatelju Tomislavu Radiću za predstavu koju su Pero Kvrgić i Lela Margitić svojom virtuoznošću odveli u svjetsku kazališnu povijest.

U središtu je predstave obična zgoda iz svakodnevnog života, koja u tumačenju izvrsnih Pere Kvrgića (1927.) i Lele Margitić (1941.) na dvadesetak različitih načina postaje vrhunska komedija.

S legendama predstave, Lelom Margitić i Perom Kvrgićem, susreli smo se u Đakovu uoči predstave. I dok se Pero odlučio odmoriti, s istinskom divom hrvatskoga glumišta, Lelom Margitić, prošetali smo ulicama Đakova, razgovarali o predstavi, koja ove godine obilježava pola stoljeća neprekinutog izvođenja, životu, radu, umjetnosti, kazalištu...

- Iza nas je toliko putovanja, tolike su godine prošle... Posljednje čega se sjećam jest da sam 1992./1993. bila ovdje s kazalištem Teatar u gostima kolege Relje Bašića. Bili smo s jednom lijepom predstavom i sjećam se da sam kupila mnogo misnih vina za rođendan svojega sina, koji je upravo tada izišao iz vojske. Htjela sam to proslaviti kako treba - prisjeća se Lela Margitić davnoga posjeta Đakovu.

Dotaknuli smo se, dakako, u razgovoru i velike, 50. obljetnice predstave, koja ih je ponovno dovela u Slavoniju. Pitali smo poznatu glumicu što to ima predstava koja jednakim intenzitetom privlači publiku punih 50 godina.

- Teško je na to pitanje odgovoriti i ne znam bi li to itko mogao. Mnogi su pokušali, mislim na autore, dati odgovor. Osobno mislim da je najbolje i najvrjednije u toj predstavi adaptacija koju su napravili tada mladi, razigrani, pametni, genijalni Tomislav Radić, redatelj, i Tonko Maroević. Mislim da je ta adaptacija ključ svega. Od te 1968. do danas ništa u tekstu nije promijenjeno, a stalno je ljudima zanimljivo, znači, svevremeno je. Na istim mjestima u predstavi ljudi se i danas smiju kao i prije 50 godina. S tim da, jasno, Pero i ja smo pridonijeli time što vrlo ozbiljno, vrlo vjerno, uporno, nismo dopustili da se predstava skine s repertoara - kaže zagrebačka gošća.

Na upit koliko je puta predstava u tih 50 godina izvedena, Lela kaže kako su davno prestali brojiti.

- U Teatru &TD, gdje je prvi put izvedena i praktički je 40 godina bila njihova predstava, brojili su do 350. izvođenja, a to vam je bilo 70-ih godina. Koliko je poslije puta izvedena, nemamo pojma. Kada je na pragu bila 40. obljetnica, Pero i ja smo shvatili da &TD nije kazalište za nas, da ta predstava njih ne zanima, jer su krenuli u nekom drugom smjeru, i mi smo im jednostavno “oduzeli” predstavu. Bila je to zaprepašćujuća gesta, ali mi smo si dali to pravo i prešli smo u Planet Art, kazalište Marka Torjanca, koji je zaista učinio sve da “Stilske vježbe” ostanu i opstanu. Zaista se brine, moram ga pohvaliti, jer je sve što je on napravio u svom teatru odlično i pokupio je hrpu nagrada - dodaje Lela.

“Stilske vježbe”, kaže, u bivšoj državi izvodile su se svagdje.

- Hrvatsku smo obišli nekoliko puta. Svake godine idemo u Pulu, Split, Rijeku, Varaždin. Ponekad i dva puta. Sljedećeg smo mjeseca dva dana u Splitu - ističe glumica, dodajući kako ne planira, uz “Stilske vježbe”, druge glumačke angažmane.

- Nemam ništa u planu. Kako sam u posljednje vrijeme snimala serije, sapunice, zvali su me, no odbila sam. Ja to više ne mogu. U kazalištu već odavno ništa ne radim, ali i bolje, neka rade mlađi - poručuje uz smiješak Lela.

Pitali smo ju je li se kazalište mnogo promijenilo u odnosu prema onom kada su “Stilske vježbe” prvi put izvedene, prije 50 godina.

- Sve se promijenilo, na svakom planu, u svakom području života mnogo se toga promijenilo. U kazalištu jedno ostaje nepromjenjivo: ako je predstava dobra, onda je dobra danas, sutra... ako je loša, a to se zna dogoditi kada se pokušava napraviti nešto novo, drukčije, onda i kazalište nije dobro. Međutim, kazalište mora eksperimentirati. Pa i “Stilske vježbe” su tada, 1968., bile pravi eksperiment. Takvog nečeg nije bilo. To je bilo neviđeno i nečuveno. Bila je to potpuno nova forma, za koju se vjerovalo da nitko živ to ne će doći gledati, da ne će imati publike. No ona traje 50 godina - zaključuje Lela Margitić.