Kći pokojnih glumačkih legendi Slavka Brankova i Marine Nemet, Tena Nemet Brankov (23), izrasla je u pravu ljepoticu, krenula stopama roditelja i već osvojila prvu Zlatnu Arenu. Trenutačno je na malim ekranima Hrvatske televizije gledamo u dvije serije - u trećoj sezoni dramskog hita “Počivali u miru” te u gostujućoj ulozi u humorističnoj seriji “'Ko te šiša”.

Mlada nam je glumica u usponu otkrila koliko joj glumački talent pomaže da nešto odglumi u privatnom životu kako bi dobila nešto što želi, prisjetila se djetinjstva sa svojim roditeljima te kako je upoznala svog dečka, splitskog glumca i vršnjaka Roka Sikavicu.

Igrala si u nekim od najhvaljenijih domaćih serija novijeg datuma – “Nemoj nikome reći”, “Crno-bijeli svijet”, “Novine”, a sada te gledamo i u trećoj sezoni “Počivalih u miru”. Može li se reći da pomno biraš uloge ili se jednostavno sve tako lijepo posložilo?

- Jednom mi je netko rekao da je karijera skup dobro ili loše donesenih odluka. Tako sam i ja donijela neke odluke da sam morala reći “ne”, jer sam u tom trenutku mislila da je to najbolja odluka za mene. I, eto, ispalo je točno.

Reci nam nešto više o svojoj ulozi Buge u “Počivalima u miru”.

- Buga Koretić je mlada, znatiželjna, hrabra i odlučna djevojka koja je dio zlatne zagrebačke mladeži, koja je odrasla pod staklenim zvonom, ali se tome pokušava oduprijeti.

Na ovom projektu rade doista velika glumačka imena. Otkrij nam kakva atmosfera vlada na setu jedne tako mračne serije? I s kim si provodila najviše vremena u društvu?

- Kao što si rekao, “Počivali u miru” doista su mračna serija, ali atmosfera je bila potpuno drukčija. Mnogo sam vremena provela s Juditom Franković i jako mi je drago zbog toga što sam ju na ovom snimanju napokon upoznala. Gledala sam je i pratila njezin rad, ali nikad nismo radile zajedno. Mogu reći da smo dosta brzo kliknule i da mi je bilo poprilično zabavno.

U filmu “Trampolin” iz 2016. ostvarila si prvu veću ulogu i odmah osvojila Zlatnu Arenu kao najmlađa dobitnica u povijesti kategorije za najbolju sporednu žensku ulogu. Kakav je bio osjećaj primiti takvu nagradu sa samo 22 godine, i još među takvom konkurencijom?

- Kad god se prisjetim tog trenutka kad sam saznala da sam dobila Zlatnu Arenu, to mi je potpuno nejasno i suludo upravo zbog konkurencije te godine, među kojom su bile i neke od mojih najdražih glumica. Što drugo reći nego da sam sretna i zahvalna.

Prošle godine diplomirala si na Akademiji dramske umjetnosti. Koliko formalno obrazovanje i diploma znače u tom svijetu kad se još prije “papira” dokažeš u praksi i time si osiguraš nove uloge? Što je konkretno tebi donijelo studiranje na ADU? I što misliš da bi ti danas nedostajalo da ju nikada nisi upisala?

- Naravno da je službena potvrda uvijek pokazatelj da si napravio nešto dobro, ali to je samo nekakav vjetar u leđa da nastaviš raditi dobre stvari. Nikad ništa ne bih mijenjala u svom životu, pa tako ni upis na Akademiju. Mislim da mi je bio prijeko potreban, kao i sve što sam prošla u tih pet godina. Mnogo sam toga naučila o sebi, o poslu, pa i o drugim ljudima. Ne znam koliko je važan “papir” kao takav, ali sigurna sam da mi je ta škola pružila uistinu mnogo toga. Ne znam što bi mi danas nedostajalo da nisam bila ondje niti razmišljam na taj način. Tada sam odlučila da ću ići upisati taj faks, a ako ne upišem - neću se više vraćati. Srećom, upisala sam iz prvog pokušaja.

Koliko ti glumački talent pomaže da u privatnom životu nešto (uvjerljivo) odglumiš kako bi se izvukla iz neke situacije i slično? Ili si to više iskorištavala kao mlađa?

- Takve stvari radiš kad si mlađi, dok si u školi. (smijeh) Budući da sam užasno blijede puti i imam svijetle trepavice, tada nisam morala pretjerano glumiti - često su znali pomisliti da sam bolesna pa bi me nakon moje potvrde bez problema puštali kući iz škole. Gotovo da se više i ne koristim takvim trikovima, he-he.

Po čemu ćeš zauvijek pamtiti djetinjstvo sa svojim roditeljima?

- Sjećam se da bi mi čitali priče prije spavanja, igrali se sa mnom, vodili me po dječjim predstavama. Tati je najdraže bilo ludirati se sa mnom po kući. Nazivao me princezom i imitirao likove iz crtića. Posudio bi kostim iz neke dječje predstave pa mi takav došao u sobu. Uloga “ozbiljnog” roditelja, koji me uči obvezama i odgovornosti, bila je mamina. Svaku je kunu stavljala na stranu kako bi mi olakšala život. Imam privilegij koji drugi koji su ostali bez roditelja nemaju. Uvijek im mogu vidjeti lice, čuti glas, vidjeti ih sretne u tom poslu koji je oboje voljelo. Sretna sam jer su prenijeli tu ljubav na mene. I to mi nitko ne može oduzeti.

Pretpostavljamo da si se oduvijek kretala u glumačkim krugovima. Tko ti je od tih ljudi bio najveća podrška u najtežim trenucima?

- Točno, odrasla sam u tim krugovima i zaista je teško izdvojiti neku posebnu osobu. Bio je uz mene veći broj ljudi, a i danas su uz mene i na tome sam im zahvalna. Mogla bih reći da imam obitelj koju sam si sama formirala.

Kao kći slavnih roditelja, živiš li s pritiskom da ćeš napraviti neki pogrešan korak pa izići na naslovnicama tabloida sa zločestim natpisima?

- Ne baš. Možda sam više kao dijete strahovala od svog prezimena i od tog pritiska, ali sada više nemam apsolutno nikakve strahove. Ponosna sam na svoje prezime, kao i na svoje roditelje i sebe.