Vezani članci
TEMA TJEDNA: PRIJEPORI OKO ISTANBULSKE KONVENCIJE (I.)
USPOREDNI INTERVJU
Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, popularno zvana Istanbulskom konvencijom, donesena je kako bi se unaprijedila zaštita žena žrtava nasilja i žrtava obiteljskog nasilja, tj. kako bi se poboljšao sustav pomoći zlostavljanim ženama.
Pritom Konvencija definira pojam nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, što je važno za lakše prepoznavanje problema i zaštitu žrtve kroz sustav. Konvencija tako navodi da “nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom. Postojeće zakonodavstvo u RH npr. ne štiti ženu koja preživljava nasilje od partnera s kojim nije imala isto prebivalište.
Da postojeći sustav koji imamo u Hrvatskoj nije zadovoljavajući pokazuje npr. činjenica da je Hrvatska posebno poznata kao država koja ne samo da ne pruža dovoljnu zaštitu ženama koje su preživjele partnersko nasilje već ih i kažnjava kad prijave nasilje! Naime, u zastrašujućem postotku od 30 do 40 % u slučajevima nasilja u obitelji dolazi do tzv. dvostrukog uhićenja u kojima se uhićuje i privode ne samo nasilnik već i žena žrtva nasilja jer je “uvrijedila” nasilnika, pa se tako i žene kategoriziraju kao nasilnice. Tu je i problem na koji feminističke organizacije upozoravaju već 30 godina (jer ne zaboravimo da se upravo u Hrvatskoj osnovao prvi SOS telefon, a zatim i Sklonište za žene i djecu žrtve nasilja na čitavom području bivšeg istočne Europe), a to je prekršajno kažnjavanje nasilja u obitelji!
JAK SUSTAV NADZORA PRIMJENE
U Hrvatskoj se samo 10 % obiteljskog nasilja tretira kroz Kazneni zakon! I tu Istanbulska konvencija podiže standard zaštite žrtava, kao i kroz odredbe o zaštitnim mjerama, procjeni rizika i oduzimanju oružja, a također sadrži i odredbu da se progon počinitelja nasilja može nastaviti i kada žrtva povuče prijavu protiv nasilnika.
Problem koji je akutan u Hrvatskoj vezan je i uz funkcioniranje mjera zaštite koje nisu efikasne i njima često nisu obuhvaćena djeca. Tijekom odlučivanja o skrbi nad djecom ne uzima se dovoljno u obzir nasilničko ponašanje roditelja, kojem se radi “najboljeg interesa djeteta” omogućava kontakt s roditeljem nasilnikom. Ono što sve aktivistkinje i stručnjakinje već godinama naglašavaju je da će Konvencija unaprijediti sustav zaštite u RH s obzirom na to da su kod nas i odredbe koje su već na različiti način ugrađene u više zakona, nepovezane i neusklađene, pa se zato i ne provode kako bi stvarno omogućile zaštitu žrtava.
Problem je da nema odgovarajućeg sustavnog obrazovanja za stručnjakinje i stručnjake, posebno u području pravosuđa. Ovo se područje tretira kao manje važno i društveno neopasno! Konvencija i u ovom području obrazovanja postavlja veće zahtjeve.
Također je od posebnog značaja da Konvencija postavlja veće zahtjeve u području gdje su predrasude i stereotipi najveći, a to je seksualno nasilje. Urgentno je i nužno da se kaznena djela kao što su silovanje, uhođenje i seksualno uznemiravanje drukčije urede. Članak 25. Konvencije - Podrška žrtvama seksualnog nasilja - traži da države poduzmu potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih kriznih centara za žrtve silovanja ili seksualnog nasilja radi osiguravanja medicinskih i forenzičkih pregleda, potpore za doživljenu traumu i savjetovanje žrtava.
Važno je naglasiti i da Konvencija predviđa jak sustav nadzora primjene, koji je znatno jači od usporedivih globalnih mehanizama. Predviđena je izrada i izlaganje izvještaja o primjeni Konvencije koji države predstavljaju pred odborom nezavisnih stručnjakinja i stručnjaka GREVIO. Formiran je i Odbor država stranaka koji razmatra preporuke odbora GREVIO. Također, Konvecija predviđa jaku parlamentarnu kontrolu njezine primjene, tako da će Sabor kao i drugi nacionalni parlamenti biti pozvan na sudjelovanje u nadziranju mjera poduzetih u svrhu provedbe Konvencije pa će stranke podnijeti izvještaje odbora GREVIO svojim nacionalnim parlamentima. Uz navedeno i Parlamentarna skupština Vijeća Europe pozvana je na redovito praćenje provedbe Konvencije.
Nažalost, Konvencija se zloupotrebljava od različitih, prije svega konzervativnih interesnih skupina, kako bi se suprotstavile ravnopravnosti spolova i otvorenom društvu koje poštuje različitosti i traži jednaka prava za sve i to zbog iskrivljenog tumačenja pojma roda. Nakon što su Konvenciju usvojile države u kojima se npr. pojam roda ne koristi (Portugal) ili je pravo na pobačaj zabranjeno (Malta) ili imaju jaki pokret za zabranu pobačaja (Poljska), te druge države članice Vijeća Europe, njih ukupno 28, od kojih 18 država članica Europske unije, postavlja se pitanje, zašto Hrvatska ne želi ratificirati međunarodni dokument na kojem su na kraju radili stručnjaci i stručnjakinje iz Hrvatske. Sramotno je da se politički i društveni prestiž pokušava zaraditi na problemu onih koji su u društvu među najranjivijima, a to su upravo žene žrtve nasilja. Ne treba zaboraviti da je nasilje nad ženama jedan od najbrutalnijih oblika diskriminacije i neravnopravnosti. Neki bi uporno htjeli da je žena druga, da je manje važna te da se vrati u privatnu sferu, a to je nemoguće.
NEKIMA NE ODGOVARA
U pogledu definiranja rodno utemeljenog nasilja ne radi se o iskoraku, nego o općeprihvaćenom korištenju ovih termina. Ako su osobe jednog spola nerazmjerno pogođene nekim problemom, onda se radi o rodno utemeljenom nasilju. Ako su muškarci taj privilegirani spol, institucije koje štite nadmoć muškaraca žele zadržati postojeće stanje.
O Istanbulskoj konvenciji provedena je višegodišnja stručna rasprava, izrađene su studije o usklađenosti postojećih zakona s Konvencijom. Npr. članice Ženske mreže Hrvatske organizirale su međunarodnu konferenciju u Hrvatskom saboru 2014. godine, na kojoj je sudjelovalo stotinjak stručnjakinja i stručnjaka, a održana je pod pokroviteljstvom predsjednika Sabora. U suradnji sa Saborskim odborom za ravnopravnost spolova organizirale smo nekoliko stručnih rasprava na kojima se raspravljalo o Istanbulskoj konvenciji 2015., 2016. i 2017. godine, te je nakon formiranja Radne skupine Zakona o ratifikaciji preko e-Savjetovanja stavljen na javno savjetovanje u postupku donošenja zakona, drugih propisa i akata, kao što je slučaj i kod svih drugih zakona. Nažalost, zaštita žena od nasilja najčešće nije tema o kojoj se raspravlja na najvišoj političkoj razini sve dok Katoličkoj Crkvi nije zasmetalo imenovanje pravih uzroka nasilja - a to je neravnopravnost muškaraca i žena u društvu.
Definiranje nasilja nad ženama kao kršenja ljudskih prava, međutim, civilizacijski je doseg našeg doba. Nekima to ne odgovara, a izgleda da ne odgovara više ni samoj državi, jer to povlači odgovornost države za počinjeno nasilje, što traži ozbiljan angažman i sredstva za izgradnju ozbiljnog i djelotvornog sustava. Hrvatska očito na to još nije spremna.
IZGUBLJENI U PRIJEVODU
OD KONVENCIJE SE STVARA MIT, SIJE STRAH...
Premda distinkcija između spola i roda, uspostavljena na inicijativu rodnih studija i feministica diljem svijeta, već desetljećima postoji u javnom diskursu, tek posljednjih godina sve češće postaje predmet žustrih rasprava u akademskim krugovima, ali i široj javnosti.
Budući da mnogi takvu distinkciju vide kao neznanstveno utemeljenu i opasnu za društvo, pojam roda uvijek je popraćen negativnim konotacijama, koje su nekako dospjele, bar u Lijepoj Našoj, i u raspravu o ratifikaciji Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatije kao Istanbulska konvencija. Što je onda točno sporno u toj konvenciji?
No čitanje s razumijevanjem ovog dokumenta od stotinjak stranica, izvrsno prevedenog na hrvatski jezik još 2013., kazuje kako doista nema razloga za upisivanje dvosmislenih značenja u jasno definirane odredbe. Naime, “opasni” pojam roda, koji posljednjih godina mnogi sa zgražanjem odbijaju, u ovoj konvenciji služi samo kako bi se jasnije definiralo i dodatno naglasilo kako su najčešće žrtve obiteljskog i seksualnog nasilja upravo osobe ženskog roda. Tako je već među početnim definicijama Članka 3 sporne konvencije objašnjeno kako: “rod označava društveno oblikovane uloge ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce”, jer je bilo potrebno jasnije uspostavljanje koncepta “rodno utemeljenog nasilja nad ženama”, koji naglašava kako je nasilje usmjereno na ženu izrazito rodni fenomen. Dakle, upozorava se da žena u još uvijek patrijarhalnom društvu ima podređenu poziciju ne zato što ima ženske reproduktivne organe, nego zato što je još prisiljena prihvaćati određene uloge i stereotipe koji, kako upozorava konvencija, “pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim”. Stoga, uz to što želi zaustaviti i strože kažnjavati nasilje nad ženama, konvencija nastoji potaknuti ravnopravnost u društvu i prevladati rodne uloge, pa u Članku 12. iznosi plan o iskorjenjivanju predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena. Možda se upravo iz toga članka može zaključiti zašto mnogi uporno preko koncepta “rodne ideologije” stvaraju mit o Istanbulskoj konvenciji, koja nesmiljeno želi dovesti u pitanje našu dugogodišnju tradiciju u kojoj žena uvijek mora znati gdje joj je mjesto - u kućanstvu, obitelji, društvu i samoj interakciji s muškarcima.
Najveći argument propagande konzervativnih medija i ksenofobnih udruga protiv Istanbulske konvencije je pitanje “implementacije rodne ideologije u obrazovni sustav”, zbog čega se stvorila bojazan da će djeca u školi moći birati kojeg roda žele biti, bez obzira na svoj spol. No, Članak 14 ove konvencije, vezan uz obrazovanje, jednostavno kazuje samo da će se nastavni materijali i pitanja o ravnopravnosti žena i muškaraca, vezana uz nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje i nenasilno rješavanje osobnih odnosa, morati prilagoditi razvojnim sposobnostima učenika i uključiti u program na svim razinama obrazovanja. Dakle, nedvosmisleno se može zaključiti kako će Istanbulska konvencija pridonijeti razvoju antidiskriminatornih praksi i stvaranju tolerantnijeg društva, u kojemu će se djeca i mlađi naraštaji moći odmaknuti od tradicije, predrasuda i ustaljenih običaja koji su doveli do nepobitne negativne statistike obiteljskog nasilja i sustavnog nekažnjavanja zlostavljača.
Točka 43 Članka 3 navodi da termin “rod” nije zamišljen kao zamjena za pojmove “žene” i “muškarca”, nego se spomenutom distinkcijom želi podići razina svijesti, koja će postaviti snažne temelje nediskriminacije u području seksualne orijentacije, rodnog identiteta, zdravstvenog stanja, invaliditeta te statusa migranta. Naposljetku, zasigurno najveći trn u oku protivnika Istanbulske konvencije jest točka 53 Članka 3, gdje se govori o borbi protiv diskriminacije osoba na temelju rodnog identiteta - transrodnih i transeksualnih osoba, kojima “rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju”. Naime, iako takve osobe ne pripadaju kategorijama koje je društvo utvrdilo, pa možda i pate od popularnog poremećaja “rodne disforije”, one su ovdje - bile su i bit će, a ako poznate “konzervativne zemlje” poput Poljske, Italije i Turske, koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju, još nisu prilagodile svoje zakone i obrazovne sustave “opasnoj rodnoj ideologiji”, zasigurno ni hrvatska javnost ne treba strahovati od zajedničkih zahoda ili univerzalnih pojmova koji će zamijeniti muškarca i ženu, oca i majku.(M.MANDIĆ)
IVANA RADAČIĆ
RASPRAVA JE SKRENUTA S BITNIH STVARI NA IZMIŠLJENE
Istanbulska konvencija pravni je instrument Vijeća Europe koji uspostavlja temelj za paneuropski pravni okvir za zaštitu od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama. Predviđa sveobuhvatne mjere za prevenciju nasilja, zaštitu žrtava, kazneni progon počinitelja te zagovara integrirani pristup u borbi protiv nasilja prema kojem različita državna tijela trebaju surađivati, kako međusobno, tako i s nevladinim udrugama.
Konvencija je utemeljena na već postojećim konceptima i uspostavlja jasne pravne standarde, no određene društvene skupine i pojedinci tumače je na način da promovira tzv. rodnu ideologiju i nameće državama obveze koje ne proizlaze iz njezina teksta.
Koliko su utemeljene kritike na račun Konvencije?
- Konvencija, naime, sadrži definiciju pojma 'rod', koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. Konvencija taj pojam koristi da upozori na to da su žene podložne diskriminaciji i nasilju ne zbog svojih spolnih obilježja, već zbog karakteristika i uloga što se ženama i muškarcima pripisuju kao prikladne. Taj termin postoji u međunarodnom pravu već od 1970-ih godina.
Dok se pojam 'rod' koristi u pravu i znanosti već od 1970-ih godina, kako bi upozorio na to da se spolovima (kao biološkoj odrednici) pripisuju određene uloge i karakteristike (kao društvene norme), rodna ideologija je novostvoreni termin, čije značenje zapravo nije jasno. Neke udruge i pojedinci tako tvrde da ona promovira ukidanje spolnih razlika te će rezultirati time da će u ženske zahode ulaziti muškarci, da će se dječaci odijevati u suknje, da će obrazovni sustav biti 'rodnoneutralan'; međutim, ništa od toga nema u tekstu Konvencije.
S tim u vezi, dojam je, brkaju se i pojmovi rod i spol. Gdje je tu problem? Što o tom pitanju kažu hrvatski zakoni?
- Da, neki pojedinci i udruge tvrde da korištenje termina 'rod', što povezuju s nametanjem rodne ideologije, znači da se negiraju spolne razlike. To, međutim, nije tako. Konvencija ne ukida termin spol i kategorije žena i muškaraca, već samo naznačuje da ono što se smatra prikladnim za muškarce i žene nije biološki uvjetovano, već društveno-kulturološki, pa je tako u različitim društvima i različito, te da se može mijenjati, a s ciljem uspostave ravnopravnih društava. Hrvatski Ustav govori o 'ravnopravnosti spolova', no njegov engleski prijevod spominje 'gender equality'.
Je li u pogledu Konvencije u Hrvatskoj izostala stručna i argumentirana rasprava? Treba li RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, unatoč izvjesnim otporima?
- Čini mi se da je rasprava skrenuta s bitnih stvari na izmišljene, da se raspravlja o onome što ne piše u Konvenciji, tako da mislim da doista o rodnoj ideologiji u kontekstu Konvencije više ne bismo trebali raspravljati. Smatram da bi Hrvatska trebala ratificirati Konvenciju jer bi time preuzela obvezu poboljšati svoj sustav zaštite od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama. Hrvatska je potpisivanjem Konvencije međunarodnoj zajednici već ukazala na svoju spremnost da je ratificira.
Koliko su RH zakoni sukladni onome što piše u Konvenciji? Može li i kako ratifikacija Konvencije pomoći zlostavljanim ženama?
- Apsolutno! No, upitno je koliko je naš zakonodavni okvir, prema kojem je nasilje u obitelji ponajprije prekršaj za koji su propisane neadekvatne kazne, u skladu s Konvencijom, to više što se katkad događa da se i počinitelj i žrtva gone zbog remećenja javnog reda i mira. Osim toga, prema Konvenciji definicija obiteljskog nasilja trebala bi uključiti i nasilje u vezama, trebalo bi se omogućiti da se počinitelj odmah na licu mjesta ukloni iz kućanstva, poboljšati učinkovitost zaštitnih mjeri i adekvatno sankcionirati njihovo kršenje, bolje definirati određena kaznena djela, raditi na ukidanju rodnih stereotipa u sudskim postupcima i povećanju senzibiliteta prema žrtvama, na boljem prikupljanju podataka te na poboljšanju sustava prevencije i zaštite, kao i koordiniranom djelovanju različitim državnih tijela - policije, sudstva, socijalnih radnika.
Imenovani ste u Radnu skupinu UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi. Možete li malo šire pojasniti o čemu se tu točno radi?
- Radi se o tzv. specijalnoj proceduri Vijeća za ljudska prava, koje je glavno tijelo UN-a za zaštititi ljudskih prava. Mi smo jedna od tzv. tematskih procedura, kolektivno tijelo pet članica iz različitih regija, koje uspostavlja standarde zaštite žena od diskriminacije. Glavni su nam zadaci pisati godišnja izvješća o pojedinim temama u okviru mandata, odlaziti u države članice i identificirati kršenja prava žena, ali i primjere dobrih praksi te odgovarati na individualne pritužbe.(D.J.)
MATKO MARUŠIĆ SEDAM PITANJA BEZ ODGOVORA
Jedna od zapaženijih reakcija vezana uz Istanbulsku konvenciju stigla je od splitskog profesora, dr.c. Matka Marušića. Marušić je odgovrio stranci Pametno, Ženskoj mreži Hrvatske i lezbijskoj udruzi “Kontra”, koje su u Slobodnoj Dalmaciji napale HAZU osporavajući njezino priopćenje o rodnoj ideologiji.
Odgovor prof. Matka Marušića, uz njegovo dopuštenje, prenosimo i čitateljima Glasa Slavonije:
U Slobodnoj Dalmaciji od 30. prosinca 2017, na str. 9, stranka Pametno, Ženska mreža Hrvatske i Lezbijska udruga Kontra napale su Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU) da “podržava vjerske fundamentaliste” zato što je “nekakvo” Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo objavilo izjavu da se protivi ratifikaciji Istanbulske konvencije. Trio Pametno-Ženska mreža-Lezbijska udruga u cijelom priopćenju rabi ružne i uvredljive izraze, etiketirajući i Vijeće i druge ljude “vjerskim fundamentalistima”, za “izmišljanje rodne teorije” i za “sramotne stavove preuzete od retrogradnih i dogmatskih klerikalnih udruga”, a izjavu nazivaju “skandaloznom i sramotnom”.
Uvjeren da je svakom pristojnom čovjeku ispod časti i kućne pristojnosti uzvratiti na isti način, pa ću reagirati tek jednim pristojnim pozivom. Naime, Trio u svojemu priopćenju kaže da se “kao stranka snažno zalažu za razvoj znanosti i obrazovanja te uopće za politike utemeljene na dokazima i činjenicama”. Molim lijepo da čitateljima navedu sve znanstvene dokaze i činjenice da je rodna teorija znanstveno utemeljena. I neka, s argumentima tih dokaza, odgovore na sljedeća pitanja, javno:
1. Je li točno da rodna teorija uči da postoji: a) rodni identitet; b) rodna ekspresija (očitovanje), s tim da u ljudskoj populaciji ima više od pedeset rodova; c) da je spol u populaciji ravnomjerno raspoređen u svim prijelazima od muškoga do ženskoga; d) da je spolna orijentacija (nagon za tjelesnim zadovoljavanjem) u populaciji ravnomjerno raspoređena u svim kombinacijama nagona prema istom i prema suprotnom spolu?
2. Je li točno da su u Kanadi zabranjene (društveno nepoželjne) zamjenice “on” i “ona”, već da se mora govoriti “zhe” i “zher” umjesto “he” (“on”) i “her” (“ona”)? Podržavate li da se isto napravi u Hrvatskoj?
3. Podržavate li promjenu koja umjesto riječi “trudna žena” uvodi pojam “trudna osoba” (kao u Velikoj Britaniji)?
4. Podržavate li promjenu pojmova u rodnom listu tako da se pojmovi “majka” i “otac” zamijene drugima, poput “roditelj 1” i “roditelj 2” (kao što je odmah učinjeno u svim zemljama koje su prihvatile rodnu teoriju)?
5. Jeste li suglasni s traženjem nevladine udruge Zagreb Pride da se odmah ukinu muški i ženski zahodi i uvedu samo miješani? (Molim navedite i objašnjenje za to traženje.)
6. Podržavate li ideju da se zakonski dopusti promjena spola samo na zahtjev (bez obzira na biološki spol), bez medicinskoga pregleda osobe koja to traži, i znanstveno utemeljene liječničke preporuke?
7. Molim da navedete statističke dokaze da je obiteljsko nasilje nad ženama u Hrvatskoj - a) u porastu i b) da je veće nego u Italiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. (Vjerujem da na to pitanje kvantitativno i statistički dokazivo može odgovoriti tajnik stranke Pametno.)