O jednoj od tema koja je obilježila prošlu godinu, Istanbulskoj konvenciji, oko koje se u javnosti stvorilo puno nejasnoća, kao i razlozima zbog kojih se Katolička Crkva protivi ratifikaciji Konvencije, razgovarali smo s profesorom đakovačkog KBF-a i biskupskim vikarom za pastoral grada Osijeka, mons. dr. Vladimirom Dugalićem.

U hrvatskom javnom diskursu, napose u medijima, Istanbulska konvencija postala je vruća tema. Sažeto - zašto taj dokument nailazi na dvojbena tumačenja?

- Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno nazvana Istanbulska konvencija, predstavljena je 11. svibnja 2011. godine i od samog početka izaziva podvojena stajališta. U prilog tome govori i podatak da ju je od 49 država Vijeća Europe dosada ratificiralo samo njih 24, a od toga tek 14 članica Europske unije. Razlog zašto su mnoge države ostale suzdržane oko ovako važnog pitanja za jedno društvo te odgodile ili odustale od njezine ratifikacije prije svega nalazi se u samoj nedorečenosti Konvencije.

Naime, neprihvatljivo je da se u jednom tako važnome međunarodnom dokumentu pojavljuju nejasne definicije, prema kojima bi trebalo poimati 'obitelj', 'rod' i 'rodno nasilje'. To više što nakon ratifikacije Konvencija postaje dijelom pravnoga poretka na području njezine primjene te načelo razboritosti nalaže da se ne smije nešto potpisati, a da ne znamo koje obveze preuzimamo, niti koji je domet i sadržaj tih definicija. Osobito ostaje nejasno tko će tumačiti pojmove 'rodni identitet', i 'nestereotipne rodne uloge', a nedorečena je i sama obveza država potpisnica da te sadržaje implementira u obrazovni sustav (usp. čl. 14.). Nadalje, upravo zbog tih nejasnoća s pravom su mnogi zabrinuti u kojoj mjeri Konvencija zadire u prava roditelja na odgoj djece u skladu s vlastitim svjetonazorom, u kojoj mjeri dovodi u pitanje i same standarde vjerske slobode, a zbunjuju i odredbe koje na određeni način zadiru u profesionalnu i ispovjednu tajnu. Nejasno je i tko će provoditi nadzor nad provedbom Konvencije, itd. Osim toga, potpuno je pogrješno uzroke nasilja u nekome društvu svesti samo na tzv. rodnu uvjetovanost. To je vrlo pojednostavljeno gledanje koje zanemaruje niz drugih uzroka.

Zašto se Katolička Crkva, ali i neke udruge, protive ratifikaciji Konvencije?

- Žrtve obiteljskoga nasilja najčešće su žene i djeca te pitanje sprječavanja nasilja nad ovim osobito ranjivim skupinama u društvu ne smije biti podložno nikakvim ideologijama. Na tom tragu, ne možemo se oteti dojmu da Konvencija, na prikriven način, ipak uvodi novo poimanje ljudske spolnosti koje zadire u sam ustroj osobe. Naime, iako Konvencija ističe da rod 'označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce' (čl. 3 c) i da nema namjeru odstupiti od tradicionalnog poimanja roda koji je utemeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom, te da termin rod prema definiciji u Konvenciji nije zamišljen kao zamjena za termine 'žena' i 'muškarac', u mnogim je člancima vidljivo kako se u Konvenciji razdvaja pojam spola od roda te uvodi pojam 'rodni identitet' (usp. čl. 4. st. 3.). Tim određenjem roda Konvencija čini određeni odmak od tradicionalnoga poimanja rodnih uloga koje se u određenoj kulturi oblikuju na temelju spola.

S tim u vezi, navodno ili stvarno brkaju se i pojmovi rod i spol. Gdje je tu problem?

- Kada se dijete rodi, prvo svi pitaju je li se rodio dječak ili djevojčica. Biološki spol je nešto što ne možemo ignorirati. Svaka naša stanica nosi kromosome koji nas obilježavaju kao muškarca ili ženu. Biološka osnova je temelj ljudskog bića, nositelj svih naših svojstava i osobina te se na temelju nje, uvažavajući i mnoge druge elemente vezane uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje te druge okolnosti koje iziskuju napor prilagodbe, razvijaju i oblikuju muške i ženske rodne uloge. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći - dva su lica jedne te iste 'ljudske' stvarnosti. Na tom tragu rodna teorija ostaje znanstvena kada proučava različite oblike podjela uloga u društvu u odnosu na spolnu pripadnost. Međutim, to postaje ideologija kada se zaniječe da je spol prirodna konstanta i ontološka datost te se spol razdvaja od roda. A upravo to čini rodna ideologija kada u okviru ateističkog svjetonazora promiče čovjekovu apsolutnu autonomiju, odnosno samoodređujuću slobodu, subjektivizam i individualizam. Tada se promiče rod koji je odvojen od spola te imamo muškarca u ženskom tijelu i ženu u muškom tijelu sa svim svojim podvrstama rodnog identiteta kao samodoživljaja sebe. U tom smislu rodna ideologija zastupa tezu kako muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, te dva roda, muški i ženski, nisu više čovjeku prirodno urođeni, već su mu na neki način nametnuti.

Neki stručnjaci upozoravaju kako je u Hrvatskoj izostala šira rasprava o Istanbulskoj konvenciji. Zašto je tome tako? Treba li RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, unatoč izvjesnim otporima?

- Nažalost, svjedoci smo kako naše društvo još uvijek nije razvilo zadovoljavajuću kulturu dijaloga i uvažavanja drugačijih stavova. To se očituje ne samo na primjeru Istanbulske konvencije nego i u pitanjima oko reforme školstva, pojedinih zakona, neradne nedjelje, itd. Umjesto argumentirane rasprave najčešće svjedočimo ružnim etiketiranjima, prozivanjima za nazadnjaštvo ili pak proglašavanjem državnim izdajicama i neprijateljima. S jedne strane imamo agresivni laicizam koji u duhu sekularizma još uvijek želi nametnuti ateizam kao službenu državnu ideologiju i svaku inicijativu koja dolazi od strane vjernika proglašavaju napadom na sekularnu državu. S druge strane, umjesto poziva na dijalog, i sa strane kršćana često dolaze vrlo bojovne inicijative. U takvom ozračju nećemo daleko dogurati. Potrebno je naučiti slušati i pokušati razumjeti onoga drugoga. Upravo su na tom tragu hrvatski biskupi pozvali da se o ratifikaciji Konvencije otvori javna rasprava u hrvatskome društvu te da se u otvorenome razgovoru razmotre sve nedoumice koje ona ostavlja, kako bi se izbjegle dugoročne štetne posljedice, osobito u zakonodavnome i obrazovnome sustavu te time i posljedice za cjelokupno hrvatsko društvo. Dok se te nedoumice ne razmotre, načelo razboritosti nalaže da se Konvencija ne ratificira.

No, zagovornici Konvencije naglašavaju kako taj dokument može pomoći zlostavljanim ženama, primjerice. Koje su naime pozitivne stvari koje donosi Konvencija?

- Nitko ne želi osporiti da Konvencija sadrži niz pozitivnih elemenata među kojima treba osobito naglasiti da ona problemu obiteljskoga nasilja ne pristupa samo s gledišta kaznenoga prava i progona nego ponajprije s gledišta preventivnoga postupanja. Ona obvezuje države potpisnice da osiguraju uvjete i sredstva za edukaciju odgovarajućih službi za rad sa žrtvama obiteljskog nasilja, nalaže osnivanje većega broja skloništa za žrtve, kao i pokretanje promidžbe protiv nasilja u obitelji. Obiteljsko nasilje nije samo privatna stvar nego i veliki društveni problem, zlo o kojemu moramo javno govoriti i učiniti sve da bi ono bilo iskorijenjeno. Hvalevrijedne su stoga preporuke za uređivanje zakonskih propisa i za učinkovito djelovanje mjerodavnih tijela da nasilje bude spriječeno, a ako se ono dogodi, da se žrtvama osigura pomoć i zaštita. S toga stajališta treba pozdraviti namjere, prijedloge i dokumente koji očituju obvezu države da štiti od nasilja i da zaštiti žrtve. Međutim, nositelji javnih vlasti, i bez ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskome saboru, pozvani su u nacionalno zakonodavstvo ugraditi najviše standarde zaštite od obiteljskoga nasilja i nasilja prema ženama i djeci te osigurati učinkovitu prevenciju promičući jednakost ljudskoga dostojanstva žena i muškaraca.(M.MUŠKIĆ)