Magazin
RANČER IZ GORNJEG PREDRIJEVA

Stjepan Hegediš Pišta:
Vuk samotnjak okružen
prirodom, dobrim susjedima
i cvijećem cijele godine
Objavljeno 13. siječnja, 2018.

Rođen je u Slatini 1947. godine, u vrijeme kad su ratne rane bile još vrlo svježe, a komunistička vlast trenirala strogoću na svima koji se nisu do zemlje klanjali njihovoj doktrini. Tako je i njegov otac iste godine poginuo na prisilnom radu u šumi Jošavac, nedaleko od slatinskih Starih hrastova, kad je malom Stjepanu bilo tek osam mjeseci.

Čuo je poslije različita i suprotna tumačenja uzroka očeve smrti. Pomalo su čudne i sumnjive bile okolnosti toga tragičnog događaja, ali nikad nije našao svjedoka koji bi mu posvjedočio pravu istinu o očevoj smrti.

Stjepan Hegediš Pišta umirovljeni je elektrotehničar jake struje, a na svojim nejakim plećima nosi 70 ljeta. Njegova životna priča dokaz je da i u nekom dalekom svijetu, gdje mnogi Hrvati danas traže sreću, društvo pred čovjeka postavlja zadatke čije se izvršenje kosi s nekim osobnim načelima. Sreća ovisi o vlastitim pogreškama i spremnosti da se one isprave, jednako kao i o razumijevanju osobe s kojom se život dijeli i njezinoj spremnosti da pomogne.

Za vrijeme studiranja pružila se Stjepanu prilika da ode u Ameriku, pa je mladić zaključio da će mu tamo biti lakše. Napustio je studij i otišao “preko Bare”, gdje se već preselila gotovo cijela obitelj. U Americi su bili majka, ujak, tetka, sestrične... Dvije godine brzo su prošle, a onda se pojavio neočekivani problem - trebalo je ići u Vijetnam! Stjepan tada još nije primio američko državljanstvo, ali imao je “zelenu kartu” i bio je obvezan služiti vojsku. A budući da nije otišao u Ameriku da bi se za nju borio u Vijetnamu, odlučio je vratiti se u Hrvatsku. Stjepan je stigao u domovinu, na hrvatsko proljeće 1971. Radio je u Univerzalu, a potom i u HEP-ovoj ekipi za intervencije i održavanje. Sviđao mu se posao u struci, s mnogo boravka na svježem zraku. Godine 1985. kupio je “ranč” u Gornjem Predrijevu blizu rijeke Drave, staru kuću koja će mu povremeno služiti za lov i ribolov.

- Kuća je bila u ruševnom stanju i htio sam je srušiti, ali jedan znanac rekao mi je da je to šteta, jer ovakvu frontu u rustikalnom stilu nikad više neću naći. Poslušao sam ga i uredio kuću kako je nekad izgledala. Ali ni sanjao nisam da će mi ona u starosti postati trajni dom - kazuje Stjepan.

CVIJEĆE CVATE I ZIMI

Za Stjepana je 1997. godina posebno značajna. Te se godine razveo od supruge, otišao u mirovinu, preminula mu je bolesna majka i trajno se nastanio u svojoj rustikalnoj kući u Gornjem Predrijevu. Od tada živi sam, bez supruge i djece, u mjestu gdje je smisao života našao u bavljenju cvijećem, voćarstvom, crkvenim pjevanjem i Dravom. Najljepši je život u skladu s prirodom i, kaže, upravo to je način života koji mu najviše odgovara.

- Najviše uzgajam trajnice. Počeo sam s malim kamenjarima, koji su mi omogućavali da uvidim i ispravljam svoje pogreške. Osobito sam pazio na veličinu biljaka, jer ne odgovara svaka biljka malim površinama koje sam imao. Osim toga, neke vole sunčano, a neke sjenovito mjesto. Sada imam različite sadnice na gotovo pola jutra. Od cvijeća tu je autohtono šumsko i proljetno blago našeg podneblja, poput zvončića, jaglaca, visibaba, kukurijeka, potočnica...

Posebno hvali dalije, kažu da su zahvalne, cvjetaju cijele godine i imaju mnogo cvjetova. Priznaje Pišta da je prilično “nov” u tome, pa se rado savjetuje s hortikulturnim stručnjakinjama s kojima se susreće i prihvaća njihove preporuke i savjete, rado ispravljajući pogreške koje je počinio.

U voćnjaku ima 50 stabala, od kojih su polovina različite vrste jabuka, a ostalo su druge voćke. Ima i nešto grmolikih biljaka, među njima aroniju, ribiz, ogrozde i slično. I sve to uzgaja za svoju dušu. Među neobičnim biljkama tu je kaktus svekrvin jezik, vučji trn (s tajnom tibetanske dugovječnosti), japanski javor, hakuri nishiki (japanska ukrasna vrba), finska tisa, hibiskus, origano, šareni zika šaš...

SVAKA LUDA IMA SVOJE VESELJE

A onda Pišta prelazi na ribolov. Njegov “žuti” služi upravo za odlazak na tek nešto više od kilometra udaljenu Dravu. Izvadio je stražnje sjedište i tako od auta napravio dvosjed da može prevoziti motor za čamac ili što već bude trebalo. “Svaka luda ima svoje veselje”, šali se na svoj račun.

- U selu nas ima malo, gotovo svaka druga kuća je prazna, ali svi se u selu slažemo. Većinom tu žive stariji ljudi, pa smo upućeni jedni na druge, moramo si pomagati, i međusobno smo dobri susjedi - kaže nam Pišta.

Inače je Stjepan jedan od rijetkih umirovljenika koji kažu da mu je mirovina dobra, iako nije veća od 3500 kuna.

- Snalazim se kako mogu i umijem, uz slabe mogućnosti prilično dobro uspijevam, a s obzirom na okolnosti, prezadovoljan sam svojim životom. Mislim da je život u gradu skuplji i da ne bih opstao s novcem koji mi je na raspolaganju. Bit svega je da sam našao smisao života. Tu je i jedna od mojih najvećih ljubavi, rijeka Drava. Dravu treba voljeti i poštovati, onda ćeš uživati. Od djetinjstva sam u ribolovu, a natjecateljskim, sportskim ribolovom bavim se od sedamdesetih godina. Godine 1976. bio sam prvak tadašnje općine Podravska Slatina s tada nevjerojatnim učinkom od 400 komada ribe...

Tada se, naime, bodovala težina ulovljene ribe i broj ulovljenih riba, bez obzira na njihovu veličinu. Još čuva pehare iz ribičkih natjecateljskih dana. Prije nekoliko godina ulovio je Pišta amura od 16 kilograma, a sjeća se i jednog soma od desetak kilograma.

Razgovor o Dravi sjeća ga na prizor kad je vidio orla štekavca, ili kako ga još zovu orla ribara ili bjelorepana, kako dvadesetak metara ispred njegova čamca lovi ribu. Pišta je ribolovac koji ne jede ribu, ali njegovi gosti koji ga posjećuju na seoski kirvaj uvijek su, uz janjetinu i prasetinu, počašćeni obiljem ribe. I oni to očekuju.

I DALJE OPTIMIST

Kad smo htjeli sumirati što sve Pišta radi, saznali smo da se svojevremeno uspješno bavio i duborezom, ali je sve svoje radove podijelio. Na polici iznad kreveta ostala je tek u drvu izrezbarena glava djevojčice.

- To je moja kćerka, kad je imala 13 godina, a na ovoj fotografiji je u sopjanskoj nošnji kad je imala pet godina. Obitelj mi mnogo nedostaje, ali prebolio sam nekako - optimistično zaključuje svoje priče ovaj živahni starčić, pred kojim se ona poznata fraza “doživjeti stotu” i ne čini tako neostvarivim “planom”.

Piše: Petar ŽARKOVIĆ
Rustikalna jagnjedina

Kuća je na drvenim podsjecima 1938. godine sagrađena od prijesne cigle, a drveni dijelovi izrađeni su od crne topole rustikalnog izgleda koju zovu jagnjedina. Uvedena je struja, voda se dobiva hidroforom, u njoj su svi kućanski aparati i kupaonica s perilicom rublja i tuš-kabinom. Na uređenom uličnom pročelju ostavljena je godina gradnje 1938., kao i inicijali prve vlasnice kuće Mare Tomašević.

Zadužen za opskrbu sela

Gotovo svaki dan ide u Slatinu, pa je preuzeo funkciju dežurnoga prijevoznika i ekonoma, jer iz grada svojim autom svakome ponešto doveze, nekome kruh, nekome lijek. A nedjeljom odlazi u Slatinu i pjeva u crkvenom zboru Župe sv. Josipa. U njegovim troškovima upravo je gorivo najveća stavka.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

OSJEČKE DOBRE VIBRACIJE

Igor Delač: Tko se nije u stanju promijeniti ispada iz igre!

2

ISELJENIČKI KONGRES U OSIJEKU (29. 6. - 1. 7. 2018.)

Walter Lalich: Za nove naraštaje dijaspore hrvatska djedovina postaje maglovita prošlost

3

TEMA TJEDNA: POLITIČKI MAINSTREAM I ALTERNATIVNE OPCIJE (I.)

Guranje zemlje na opasnu stranputicu