TvObzor
ŠKOTSKI SKLADATELJI I MIROVNI DJELATNICI NE NAVRAĆAJU ČESTO U OSIJEK

Opera nije mrtav žanr
Objavljeno 12. siječnja, 2018.

Ne biva svaki dan da u Osijek navrati neki skladatelj iz Škotske. No, i to se dogodilo uoči Božića zahvaljujući osječkim rotarijancima koji su pozvali na tribinu o Brexitu dvojicu svojih kolega s britanskim putovnicama, bivšeg veleposlanika Ujedinjenog Kraljevstva u Zagrebu Colina Munroa i professora emeritusa s Edinburškog sveučilišta Nigela Osbornea.

Bilo je neobično čuti da se osim aktivizmom u nevladinim udrugama, pa i pružanjem potpore sirijskim izbjeglicama na Bliskom istoku Osborne bavi i glazbom. Obično nam se čini da ljudi od glazbe žive u kuli bjelokosnoj, miljama daleko od stvarnosti koja ih okružuje. Nigel je živopisna osoba. Na svom nesavršenom, ali razumljivom hrvatskom, on će bez problema svog imenjaka i začetnika ideje da Britanija odluta iz Europske unije Nigela Faragea pred osječkom publikom nazvati majmunom. Munro i Osborne nisu skrivali te večeri u Klubu knjižare Nova svoje duboko neslaganje s odlukom tijesne većine (mahom Engleza) da Ujedinjeno Kraljevstvo napusti Europsku uniju, objašnjavajući kako toj zemlji koju čine četiri konstitutivna naroda, Englezi, Škoti, Velšani i Irci, prijeti raspad na sastavne dijelove.

Osborne je krajem šezdesetih studirao kompoziciju u Varšavi, a ostat će ponajviše upamćen prema svojoj operi “The Electrification of the Soviet Union”, čiji se naziv poziva na slavnu Ljenjinovu (Lenjinovu) matematičku formulu iz 1920. koja glasi: “Vlast sovjeta + elektrifikacija > komunizam“. Autor ovih redaka sjeća se s koliko su misaonog napora profesori tadašnjeg “vjeronauka” marksizma (svi odreda, poput članova neke sekte, nosili su duge brade po uzoru na svog idola Marxa, neki ih do dana današnjeg nisu obrijali, vjerojatno slijedeći onu Castrovu da će ukloniti bradu tek kada revolucija koja teče završi), pokušali objasniti kakva se sve to duboka mudrost krije u toj plitkoj paroli. U razgovoru za naš list Osborne ne krije simpatije koje je imao prema poljskom komunizmu. Kaže, kulturni život je bio veličanstven, a smatra i dobrim male razlike koje je uočio između bogatih i siromašnih. Izostavlja partijsku nomenklaturu. Mi smo takve u bivšoj državi šaptom nazivali crvenom buržoazijom. Za glasan govor išlo se u zatvor. Danas je bliži stajalištima gurua nove ljevice Thomasa Piketyja koji se zauzima za radikalno oporezivanje bogatih. U Bosni je podupro maoistički plenumski pokret koji je 2014. zapalio više javnih zgrada, uključujući i Državni arhiv BiH u kom je uništena i ondje pohranjena hrvatska arhivska građa. Neka gore parlamenti i vlade, neka tuđa baština gori, očito smatra naš škotski prijatelj.

Kada je riječ o operi, za koju kaže da je “jedan od najvažnijih univerzalnih oblika umjetnosti empatije”, zauzima se za okrenutost novom repertoaru protiveći se “fetišu kulturne nekrofilije”. Spomenutu operu napisao je 1987. za potrebe opernog festivala u Glyndebourneu, a predstavu je režirao čuveni Peter Sellars. Književni predložak za libreto dva su teksta Borisa Ljeanjidovića Pasterneka. U Njemačkoj je ovu operu izvodio Opernhaus Wuppertal. Napisao je i opere “Hell's Angels”, “Terrible Mouth” i “Sarajevo”. U djelu “I Am Goya” uglazbio je stihove Andreja Andrejevića Vaznjesjenskog. Surađivao je i s Radom Šerbedžijom pišući glazbu za predstave koje je on s Kazalištem Ulysses izvodio na Brijunima. Na Amazonu se mogu naći tri kompaktna diska s njegovim djelima. Tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni radio je s djecom stradalnicima rata. Drugim riječima, Osborne je veliko ime i vrlo zanimljiv čovjek. Možda je ovaj put zaslužio da mu oprostimo naklonost koju ima prema palikućama i izazivačima javnih nereda.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...