Jedna od najsjajnijih zvjezdica Slavonske televizije, prelijepa magistra medijske kulture Nikolina Ćosić (24), svojim zelenim očima topi srca brojnih gledatelja dnevnog programa “Za dobar dan” i vremenske prognoze naše televizije iz susjedstva. No, moramo ih razočarati, jer je njezino srce već osvojio jedan mladić iz Osijeka. Osim što nam je otkrila čime ju je dečko privukao, doznali smo i sve o njezinom poslu, hobijima, kolegama i planovima za budućnost.
Netipična priča
Kad se javila tvoja ljubav prema novinarstvu?
- Moram priznati da moja priča ne počinje klasičnim “Oduvijek sam znala da to želim”, ali, s druge strane, mediji su bili nešto što me uvijek zanimalo. Posebice onaj dio - tko stoji iza toga što čitam ili gledam, i kako sve to izgleda iza kamere. To je vjerojatno glavni razlog zbog kojeg sam se odlučila upisati, srećom, i završiti studij medijske kulture. Upravo ondje počinje moja ljubav prema novinarstvu.
Prisjeti se svojih novinarskih početaka.
- Iako držim da sam još uvijek na svom novinarskom početku, prvi susreti s tim poslom bili su uglavnom volonterski. Jednom sam negdje pročitala da mladi često ne znaju za čime teže, ali se s mnogo žara zalažu da to postignu. I tu sam pronašla sebe. Shvatila sam da nije dovoljno učiti i teoretski se pripremati na ono što me čeka nakon studija, pa sam se odlučila okušati u svakom mogućem obliku volontiranja koje mi se pružilo, a imalo je veze s medijima. Tako sam prve korake napravila na HRT Radio Osijeku u studentskoj emisiji “Brtva glave”, koja me naučila nekim stvarima u ovom poslu koje nigdje drugdje nisam imala prilike naučiti, a koje i danas svakodnevno koristim. Zatim se moj put nastavio na Gradskom radiju, na kojem sam učila od pravih osječkih novinarskih faca. Prve sam dodire s televizijom iskusila u Zagrebu na Z1 televiziji, ali zbog fakultetskih obveza vratila sam se u Osijek.
Kako je izgledala tvoja audicija na Slavonskoj televiziji, jesi li imala tremu? Kako si reagirala kad su ti javili da si dobila posao?
- Audicija je bila sve ono što nisam mislila da će biti. Očekivala sam, naime, hrpu ljudi koji prate svaki moj krivi izgovor i pokret pred kamerom, a zateklo me mnogo opuštenog razgovora i simpatičnih ljudi, naravno, uz kameru i malo treme. Nikome nisam rekla da sam otišla na audiciju, osim dečku, stoga je situacija kad sam posao dobila bila još slađa nego što bi bila inače. Bila sam presretna, ali najponosniji su bili moji roditelji i sestre, posebice najstarija sestra Josipa koja je ponosna na svaki moj korak u životu kao da je njezin.
Pristupačni kolege
A kakav ti je bio prvi radni dan? Kako su te prihvatili stariji kolege, koje si korisne savjete dobila?
- Na STV-u sam započela snimajući vremensku prognozu, što još uvijek radim, a prva prognoza snimljena je iz prve, tako da je prvi radni dan bio odličan. Kasnije me glavna urednica Antonija Tomasović pitala želim li raditi i jutarnji, odnosno dnevni program “Za dobar dan”, koji se emitira radnim danom, i to uživo, od 9 sati do poslijepodneva. Pristala sam odmah, iako me taj dio “uživo” podosta brinuo. No brzo sam se na to priviknula. Cijeli je put na STV-u tekao dosta glatko zahvaljujući kolegama. Ne samo urednicama i urednicima koji su pristupačni i spremni pomoći, nego i kolegicama s kojima radim na jutarnjem programu, a koje su nesebično svoje slobodno vrijeme i vrijeme za pauze koristile kako bi me uvele u posao. Kad je riječ o savjetima vezanim uz posao, od starijih kolega dobivam ih svakodnevno i dosta mi pomažu. Ali mislim da me u poslu, kao i u svemu, najbolje usmjeravaju moji roditelji koji su me naučili da u životu treba biti pošten i vrijedan i da će ti se to uvijek vratiti.
Koji su najveći izazovi s kojima se susrećeš u vođenju dnevnog programa uživo?
- Iako sam u početku imala popriličnu tremu i sve mi se činilo kao veliki izazov, sada, nakon godinu dana svakodnevnog rada shvatila sam da je to posao kao i svaki drugi. Naravno da je nekada nezgodno kad nismo sigurni što trebamo pričati, a iz režije viču da krećemo za 10 sekundi, ili kad čekamo goste koji trebaju krenuti u program za koju minutu, a još ih nema, ali praksa me je naučila da su sve te situacije rješive. Ipak, najveći izazov uvijek su ljudi, odnosno gosti u emisiji, jer se radi o ljudima različite dobi, obrazovanja, afiniteta i životnih puteva, pa se treba uvijek svakome prilagoditi. Ali i to se praksom vrlo brzo savlada.
Budući da si prepoznatljivo lice s TV ekrana, ulijeću li ti dečki zbog toga? Ili su hrabriji dok se kriju iza tipkovnice – što pišu?
- Iskreno, ne smatram se TV zvijezdom koju ljudi prepoznaju na svakom koraku, stoga mi je doista simpatično odgovarati na ovo pitanje. Ipak, događa se da me ljudi prepoznaju, što mi je uvijek drago. Znalo se dogoditi i da dečki ulijeću s pitanjem: “Hej, jesi li ti ona s prognoze”, ili “Je l' ti radiš na STV-u?”, ali ništa kreativnije do sada nisu imali što se tiče uleta vezanih uz posao. Definitivno su hrabriji iza tipkovnice. Tu je bilo čak i komentara da su se zaljubili putem televizora, na što se uvijek dobro nasmijem. Najsimpatičniji je 'ulet' bio od starijeg gospodina koji mi je na semaforu prišao da pita kakvo će vrijeme sutra biti.
Simpatičnost i humor
Kakav je tvoj dečko Kristijan Martinčević, što te osvojilo kod njega?
- Kristijan je osoba koja na prvu može djelovati nepristupačno i ozbiljno, a zapravo je najtoplija i najsmješnija osoba koju poznajem. Taj gard izvana te simpatičnost i humor kad smo počeli razgovarati su me i privukli kod njega. Uz to, ima i jednu od meni najvažnijih kvaliteta kao osoba, a ta je da je iznimno ustrajan u onome što radi i kad se nečega prihvati onda je u tome 150 posto. U njegovom slučaju to je nogomet. Držim da je u muško-ženskim odnosima najvažnije da se smijemo i kad nije vrijeme za smijeh te da se razumijemo i kad je situacija najkompliciranija. A mi baš to imamo i moram priznati da sam zbog toga jako sretna.
Družiš li se i privatno s kolegicama sa STV-a?
- Kolegice radije zovem prijateljice, jer smo to s vremenom postale. Od početka smo kliknule i do sada izgradile uistinu lijepe odnose, tako da se vrlo rado družimo i izvan posla. Imam tu sreću da sam i inače u životu okružena vrijednim i uspješnim djevojkama koje me podržavaju u onome što radim, kao i ja njih.
Vidiš li se i u budućnosti na televiziji? Kakvu bi emisiju željela voditi?
- Mislim da je san svake voditeljice da jednoga dana ima svoju emisiju, ali neću biti nesretna ako se to i ne dogodi. Volim ovaj posao, jer koliko god mi se katkad ujutro bilo mrsko buditi, to je samo zato što sam kasno zaspala, a ne zato što mi se ne ide na posao. Nadam se da ću i u budućnosti raditi na televiziji, a ako budem dobila priliku voditi svoju emisiju, to bi bila ili neka jako ženskasta trendseterska emisija, ili emisija koja prati sportske aktivnosti, s naglaskom na ples. Budući da volim tople životne ljudske priče, ako mi netko ponudi da vodim takav talk-show, ne bih ni to odbila. Imam tek 24 godine i sretna sam s trenutačnom situacijom u kojoj se nalazim, ali vjerujem da je preda mnom još mnogo toga. Nikad ne znaš što sutra donosi, a ja uvijek vjerujem da je moje sutra - sunčano.
Razgovarao: Adrian ANDREJEK
PLES ME ISPUNJAVA
U slobodno vrijeme baviš se plesom, reci nam nešto više o tome.
- Plesom sam se počela baviti u osnovnoj školi i još uvijek nisam prestala, a niti ne planiram uskoro. Počela sam u Plesnom klubu Midal, a sada s kolegicama Lucijom i Martinom, vodim isti taj plesni klub. Bavimo se cheerleadingom, i to jedine u našoj županiji. Kroz deset i više godina koliko plešem osvojile smo razna prvenstva i natjecanja u Hrvatskoj, ali i u Europi. Osim što treniram u seniorskoj skupini, trenerica sam djevojčicama u Čepinu, a imamo i dvije osnovnoškolske grupe u Osijeku. Plesni treninzi su ono što mi na kraju dana treba i što me ispunjava, jer se radi o radu s djecom koju obožavam.